Živ, živ, živ, nitko nije kriv. A svi su pobjednici.
U kratkim bi se crtama upravo tako mogla opjevati još jedna izborna noć. Kao i svaki puta dosad, svoje izborne neuspjehe pokušava se kamuflirati floskulama u koje ne vjeruju ni oni koji ih u tom trenutku izgovaraju.
No, brojne analize ovih dana pokušavaju pronaći krivce za relativan ponovljeni uspjeh HDZ-a, velikoj izlaznosti usprkos. Nemali broj njih je tako pronašao metu u činjenici da SDP i Možemo nisu zajedno izašli na izbore. Jer kao, po svim mogućim i nemogućim izračunima i metodama, upravo takva kombinacija donijela bi uz veliku izlaznost i puno bolje rezultate.
Sve to nekako promatram sa strane i ne mogu shvatiti da svi zaboravljaju jednu vrlo jednostavnu, a idem li korak dalje reći ću i neoborivu činjenicu – glasači Možemo su većinski protestni bivši glasači SDP-a.
Slobodan pad SDP-a krenuo je onog trenutka kada su upravo glasači te stranke odlučili istu kazniti za nečinjenje te nakon Milanovićevog premijerskog mandata “okrenuli leđa” toj stranci. Možemo se tu pojavio kao svojevrsna alternativa i to upravo kod onih birača koji su svoju političku poziciju svrstavali na ljevicu, pa se često znao čuti komentar kako “SDP više nije lijeva stranka”. Kada je iz pozicije vladajućih propušteno učiniti više za boljitak sviju, kada se nisu potezali rezovi koji su se očekivali, glasači su razočarani time jednostavno otišli dalje.
Političari često misle da glasači imaju amneziju od izbora do izbora i to je u određenoj mjeri svakako točno, ali većina glasača ipak jako dobro zna zašto je otišla u drugo gnijezdo, što od njega očekuje i što od njega apsolutno ne želi vidjeti. U tom smislu, mišljenja sam da kombinacija SDP-Možemo ne da ne bi donijela više glasova, već bi sada, nakon svega nekoliko dana, gledali vlast u krilu HDZ-a. Zašto? Jer bi upravo ovi protestni bivši glasači SDP-a ostali kod kuće. Sorry ako griješim.
Druga tema vezana uz izbore lokalna je, a postavlja pitanja “Što mi od svega toga imamo?”. Gledamo li tko je sve iz naše županije ušao u sabor, netko će reći da po novom i mi svoje “konje za trku imamo”. Nakon prošlog saziva i sudjelovanja Jakšića i Sobote u saborskim klupama, nova bi garnitura trebala biti pojačana Tomislavom Golubićem i Željkom Lackovićem. S dva, broj županijskih zastupnika povećao se na četiri, a svatko tko imalo prati županijsku politiku znat će da je u našim okvirima riječ o političkim kapitalcima.
Dobar je i raspored, osim što pate Križevci, ali Koren će to svojim kanalima već nekako povezati. Novi saziv donosi predstavnika dosadašnje vladajuće strukture, dva istaknuta koprivnička političara i Lackovića, o čijem utjecaju na zbivanja u Đurđevcu ne moramo ni pisati. Ako uzmemo trenutne odnose snaga, izgledno je da će županija imati minimalno dva predstavnika u vladajućoj većini, možda i tri, a vrlo malo vjerojatno jednog. Imena rasporedite sami, to ionako svi ovih dana rade.
Pa, što onda mi od svega toga imamo? Možemo li očekivati da u ovoj formaciji glas potreba županije bude kao i broj zastupnika, duplo jači? Mogu li se županijski političari koncentrirati na teme koje su bitne ljudima koji su upravo njima dali svoj glas? U razgovoru s nekima od njih u izbornoj noći te jutro kasnije postavio sam upravo to pitanje. Odgovori su bili u najmanju ruku sramežljivi, kao da je škakljivo kakav će odgovor dati.
Ne znam zašto je tome tako, jer upravo budući predstavnici onih koji su ih izabrali trebali bi jedva čekati da sjednu u saborske klupe i krenu rešetati (bilo koje) vladajuće s temama koje su em godinama pusta obećanja, em ono što ovaj kraj zaslužuje. S druge strane, ako se spremaju biti dio vladajućih, zašto upravo projekti vezani uz kraj iz kojeg dolaze ne bi bili uvjet da svoju ruku podignu u saboru za novu saborsku većinu.
Da, naivan sam, znam, politika tako ne funkcionira. Ali ajde, barem da se potrude ostaviti takav dojam.