Nedavno je izašao važan izvještaj o stanju rodne (ne)ravnopravnosti u svijetu i u Hrvatskoj o kojima u domaćim medijima nije bilo ni riječi. Ukratko, situacija u RH nije bitno poboljšana, ali slijedimo trend razvijenih država prema kojem žene postaju obrazovanije od muškaraca.
Godine 1990. ekonomist Amartya Sen je ukazao na to da, protivno uvriježenom mišljenju, na svijetu u većini nisu žene nego muškarci. Naime, iako je u zapadnim zemljama broj žena nešto veći od broja muškaraca zahvaljujući tome što prirodno imaju manji mortalitet (često se govori o 51 posto žena), to ne vrijedi za mnoga društva u kojima žene jednostavno manje vrijede te ih se selektivno abortira ili ubija nakon poroda, pruža im se slabija zdravstvena skrb, slabije ih se hrani itd. Svi ti faktori utječu na to da, prema Senovim konzervativnim izračunima, na svijetu ukupno ima barem 100 milijuna žena manje nego što bi ih bilo da nema ljudske intervencije.
Senov rad nam daje primjer rodne neravnopravnosti par excellance. Ipak, žene ne trebaju biti ubijane pri porodu ili kamenovane zbog preljuba da bi svejedno držale slabije pozicije i imale manje mogućnosti u društvu. Nedavno je izašao važan izvještaj o stanju rodne (ne)ravnopravnosti u svijetu i u Hrvatskoj o kojima u domaćim medijima nije bilo ni riječi. Iako položaj žena u društvu ima značajniji utjecaj na svakodnevni život hrvatskih građana, ipak je krimić Sanader-Polančec-Kosor napetiji i donosi veću čitanost. Usprkos tome, u obilju trenutnih političkih previranja i opsjednutošću ekonomskom situacijom i korupcijom, nije na odmet na kratko zastati i pogledati u kakvo je stanje rodne neravnopravnosti u svijetu danas te kako u tom pogledu stoji Hrvatska.
Izvještaj o kome je riječ je Global Gender Gap Report Svjetskog ekonomskog foruma (SEF) koji je pokrio stanje rodne ravnopravnosti u 134 zemlje, uključujući i Hrvatsku. On se koncentrira na stvarni jaz koji postoji između žena i muškaraca u zdravstvu (očekivana životna dob i omjer spolova), obrazovanju (dostupnost osnovnog i srednjoškolskog i visokog obrazovanja), ekonomiji (razlike u prosječnoj plaći, percipirane razlike u plaćama za isti posao, dostupnost visokih pozicija ženama) i politici (zastupljenost u raznim oblicima vlasti). Izvještaj analizira statističke podatke međunarodnih institucija, uzima u obzir sve navedene kriterije ravnopravnosti, te na kraju rangira zemlje prema indeksu koji je dobiven zbrajanjem svih kriterija.
Prema SEF-u, stanje rodne ravnopravnosti se globalno popravlja pa je 2010. godina donijela napredak u 86 posto zemalja koje su u odnosu na prethodne godine smanjile na ovaj ili onaj način nejednakost muškaraca i žena. Dobra je vijest da je nejednakost u zdravstvu i obrazovanju na svjetskoj razini gotovo potpuno dokinuta te je razlika u ženskim i muškim pozicijama svega 4 posto za zdravstvo, odnosno 7 posto za obrazovanje. To znači da je žene i muškarci danas imaju gotovo jednake uvjete pristupa obrazovanju te zdravstvu. Ipak, postojeće prividno male razlike imaju zapravo vrlo velike učinke. Tako se sedam posto razlike u zdravstvenoj ravnopravnosti lako prevodi u milijune žena koje nedostaju zbog selektivnih abortusa ili infanticida ženske djece o kojima priča Sen.
Globalna nejednakost žena i muškaraca u ekonomiji i politici je ono što najviše upada u oči u ovom izvještaju. SEF je izračunao da je jednakost u ekonomiji na 59 posto (100 posto bi bila potpuna jednakost), dok je u sferi politike stvar katastrofalna te je jednakost na svega 18 posto.
Žene su disproporcionalno nezaposlene, one koje su zaposlene disproporcionalno često rade u djelatnostima s manjim plaćama, a i onda primaju manje plaće za sličan posao kao muškarci. Naravno, puno ih je manje na menadžerskim i upravljačkim pozicijama.
Što se tiče političke sfere, broj visokopozicioniranih državnih službenica globalno je vrlo nizak, kao i broj žena zaposlenih u vladama i parlamentima širom svijeta. Velika većina zemalja još nikada nije imala ženu na čelu države, a kamoli u zadnjih pedeset godina što je razdoblje koje ulazi u SEF-ov izvještaj.
Nordijske zemlje već godinama prednjače u rodnoj ravnopravnosti te ne iznenađuje činjenica da je tako i ove godine na SEF-ovoj rang listi Island prvi, s Norveškom, Finskom i Švedskom koje ga slijede u stopu. Na samom začelju su siromašnije zemlje Jemen, Čad i Pakistan. Hrvatska se nalazi pri sredini ljestvice (53. mjesto) te se na njoj ove godine uspela za jedno mjesto u odnosu na prošlogodišnji rank. To je skroman rezultat, ako se prisjetimo da je 2007. godine Hrvatska na istoj ljestvici bila na visokom 17. mjestu. Od zemalja u regiji iznad Hrvatske su Slovenija (42.), Makedonija (49.), a kad gledamo izvan regije upada u oči da su iznad Hrvatske čak i znatno siromašnije zemlje poput Filipina, Lesota, Šri Lanke i Južnoafričke republike koje se nalaze pri samom vrhu ljestvice. To nam ukazuje da je uobičajena predstava da je ženska ravnopravnost rezervirana samo za bogatije zemlje pogrešna. Nije teško postaviti neugodna pitanja hrvatskim vlastima kad znamo su deseterostruko siromašniji Lesoto ili dvostruko siromašnija Makedonija pozicionirani bolje od Hrvatske u pogledu rodne ravnopravnosti.
Helena Štimac-Radin iz Vladinog ureda za ravnopravnost spolova izražava svoju rezerviranost spram rezultata ovog izvještaja: “Ne razumijem kakva im to metodologija, ne slaže se s podacima koje mi imamo. 
Izvještaj gleda žene koje su na čelu države, ali ne uzima u obzir da je u Hrvatskoj predsjednica vlade žena. On također ne uzima u obzir stanje u sudstvu gdje je Hrvatska u pogledu zastupljenosti žena stoji jako dobro.”
Uistinu u odnosu na 2007. godinu kad je Hrvatska bila na 17. mjestu značajno se promijenila zastupljenost žena u vladi. Dok je 2007. u vladi sjedilo 33 posto žena, danas je to svega 16 posto. Čini se da je to bilo odlučujuće za skok od trideset mjesta. Ipak prema izvještaju od 2007. do danas značajno su se smanjile i ekonomske mogućnosti za žene mjerena percepcijom visine plaće za slične poslove. Hrvatski građani od 2006. do danas sve više smatraju da su žene manje plaćene za isti posao u odnosu na muškarce. Štimac-Radin tome nalazi zamjerke te ističe da se podaci u izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma ne slažu sa službenim podacima Hrvatskog zavoda za statistiku: “Prema našim podacima žene u Hrvatskoj imaju 10-11 posto manju plaću za isti posao od muškaraca, dok izvještaj govori o nekih 33 posto.”
Suzana Kunac iz udruge B.a.b.e smatra da je je rasprava o vjerodostojnosti podataka promašena: “Izvori podataka uključuju Međunarnodnu organizaciju rada, UNDP, UNESCO, čak i CIA-u. Mislim da nema smisla dovoditi u pitanje podatke tih organizacija.” Kao najveći problemKunac smatra da ovaj izvještaj pokazuje da se već god
inama ne vidi nikakav pomak: 
“Najviše me brine da za Hrvatsku ovo znači da se malo ili ništa nije ulagalo u rodnu ravnopravnost. Ništa se bitno glede ulaganja ili položaja žena nije promijenilo u zadnje četiri godine otkada izvještaj postoji.”
Treba navesti i neke pozitivne stvari za Hrvatsku koje donosi ovaj izvještaj. Ekonomska participacija u Hrvatskoj se poboljšava te se broj zaposlenih žena približava broju zaposlenih muškaraca. Od 2006. do danas se omjer zaposlenih žena i muškaraca pomaknuo za 9 posto. Do potpune jednakosti fali još 17 posto. Također, Hrvatska slijedi trend razvijenih država prema kojem žene postaju obrazovanije od muškaraca. Tako u Hrvatskoj 2 posto više žena ide u srednju školu, a čak 22 posto više žena pohađa fakultete. Što će ova nova, inverzna nejednakost donijeti možemo samo nagađati. Hoće li nam zbog rastuće podzastupljenosti muškaraca u obrazovanju ubrzo biti potrebni pokreti za prava muškaraca?
U svakom slučaju, što se tiče odnosa prema ipak bitno obespravljenijim ženama ne možemo se ne složiti se s Kunac: “Države si više jednostavno ne mogu dopustiti da troše ženski talent i da ih ne uključuju u ekonomske i političke tokove.” Ta pouka je se podudara i sa zaključcima SEF-ovog izvještaja. Koautorica izvještaja Laura Tyson u tom smislu kaže: “Ovaj izvještaj pokazuje da je rješavanje rodne nejednakosti temelj za prosperitetno i kompetitivno društvo. Neovisno o stupnju razvoja, zemlje mogu izabrati integraciju politike rodne jednakosti i ostalih inkluzivnih programa u svoj razvojne ciljeve – te time steći mogućnost za brži rast – ili mogu riskirati da ugroze svoj kompetitivni potencijal ne iskorištavajući polovicu vlastitih ljudskih resursa. Ekonomski podstrek za borbu protiv rodne nejednakosti u zdravstvu, obazovanju, ekonomskim mogućnostima i političkoj moći je jasan.”
Primjeri drugih, siromašnijih zemalja kazuje nam da rodnu ravnopravnost i jednaku zastupljenost nije skupo uključiti u razvojne programe u Hrvatskoj i ne zahtjeva velika (monetarna) sredstva. Vječni izgovor da postoje drugi prioriteti za koja su potrebni resursi tako gubi svoj značaj. Rodna ravnopravnost ostaje samo pitanje političke volje te je valja naći dovoljno da se barem u tom području riješi taj prokleti hrvatski status quo.
Izvor: Marko Gregović/H-alter // Bilologija.com.hr