Sjeverno od rijeke Drave je postojao sustav osmanskih utvrda: Barč, Baboča (Bobovec), Berzence (Brežnica), Sigetvar, Kapošvar i Segeš, koje su u vrijeme sultana Murata III. (1574-1595.) bile sastavni dio sandžaka u Sigetvaru.
Nakon 1600. godine pridružuje im se utvrda u Kaniži. Kaniška utvrda je s jedne strane trebala biti sigurnosni oslonac na rubnom dijelu Osmanskog Carstva, dok je s druge strane značajno ugrožavala kršćanski dio podravsko-pomurskog višegraničja. Iako su zabilježeni pokušaji zauzimanja Kaniže od strane kršćanskih vojski, kao npr. 1601. i 1664. godine , ona je ostala kao posljednja utvrda pod osmanskom vlašću u Transdanubiji sve do 1690. godine.
Koprivničko područje ugrožavala je i utvrda u Virovitici (u rukama Osmanlija od 1552. do 1684. godine) na teritoriju Požeškog sandžaka, koji je do 1541. pripada Rumelijskom, zatim do 1580. Budimskom, do 1600. Bosanskom beglerbegluku, a nakon 1600. godine podređen je novoustrojenom ejaletu Kaniža. Hrvatski prostor uz Dravu (i nešto manje uz Muru) ugrožavale su i osmanske snage smještene na prostoru sandžaka Začasna tj. Pakračkog odnosno Cerničkog sandžaka.
Mir na Žitvi je 1606. sklopljen pod vrlo nepovoljnim uvjetima za habsburšku stranu, a jedan od pritisaka koji su ubrzavali potpisivanje primirja bile su i prijetnje Habsburgovcima sa zapada Europe početkom 17. stoljeća. Naravno, rat se na više ratišta nije mogao voditi. Upravo ova nepromjenjivost granica i nespremnost Habsburgovaca za upuštanjem u oslobađajuće akcije na pograničnim prostorima s Osmanskim Carstvom biti će uzrok nezadovoljstva hrvatskih plemićkih obitelji – posebno Zrinskih, ali i jedan od uvjeta za protuhabsburšku urotu. Ovakva habsburška politika nije bila nova, jer je ona sustavno vođena od početka protuosmanskih ratova, pokušajima stvaranja mira na što je moguće duža vremenska trajanja i po cijenu teritorijalnih popuštanja. Time je bilo pogođeno ugarsko i hrvatsko plemstvo koje je moralo snositi tio troškova obrane i podnositi štete izazvane osmanskim provalama.
Na drugoj strani je Osmansko Carstvo krajem prvog desetljeća bilo samo prividno konsolidirano. Financijska kriza je onemogućavala izvršavanje javnih zadataka, posebno na vojnom polju. Mir s Bečom sklopljen 1606. godine potrajao je do 1663. godine, a obje su se strane iskreno trudile održati razmjerno dobre uzajamne odnose kako bi imale slobodne ruke za druge akcije. Habsburgovcima je također dobro došlo primirje, jer su bili potpuno zauzeti suzbijanjem reformacije, a od 1618. godine Tridesetgodišnjim ratom. Osmanlije su 1639. godine završili neprijateljstva s Perzijom za jedno stoljeće, ali su 1645. godine izbile nove borbe s Venecijom. Odnos Osmanskog Carstva i Francuske je bio dobar, a onda kada je Porta prolazno održavala miroljubive odnose s Bečom, suparništvo između Francuza i Habsburgovaca bilo joj je dobrodošlo, jer se Francuska željela suprotstaviti habsburškim planovima o okruženju savezom s Portom. Istovremeno su odnosi između Osmanskog Carstva s jedne i Engleske te Nizozemske s druge strane bili u znaku prijateljskih trgovačkih veza.