Svatko od nas bira svoju profesiju. U ranim mladenačkim danima razmišljamo kako želimo biti vatrogasci, doktori, pjevačice, policajci, a nekima se to kasnije i ostvari. Postoje pak i oni koji svoju profesiju ne gledaju tako, već na nju gledaju kao poziv. Jedna od njih je odgojiteljica Marija Sesvečan iz Starigrada, koja upravo ovih dana odlazi u zasluženu mirovinu, a u procesu obrazovanja provela je punih 45 godina.
– Super je proteklo, da moram ponovno birati, izabrala bih isto. Nije to zvanje, zaista je poziv i mislim da bih mogla i dalje raditi, ali vrijeme je da se krene u mirovinu i pruži se prilika mlađim generacijama – kaže nam na početku našeg razgovora.
Srednju školu upisala je u Virovitici, kao prva i posljednja generacija odgajateljske škole, a nakon toga i Pedagošku akademiju u Zagrebu koju je završila u roku. Cijelo to vrijeme uz studiranje ona je i radila.
Prijavu za posao poslala kao maloljetna, studirala, pa nastavila raditi
– Predala sam zamolbu kao još maloljetna, tadašnja direktorica čudila se kako mislim raditi, a ne znam napisati ni datum rođenja. Pojasnila sam joj da ću postati punoljetna za dva dana – kroz smijeh se prisjeća tih trenutaka.
U vrtiću u Koprivnici postojao je centralni vrtić i tamo je počela raditi.
– Ne znam što me točno privuklo tom poslu. Imala sam dosta teško djetinjstvo, moja majka je umrla kada sam imala četiri godine, možda je i to utjecalo. Svi kažu da vole djecu, ali samo to ne može biti razlog za izabrati ovaj posao. Nešto me privuklo što ni ne znam objasniti – govori nam.
U svom radnom vijeku odgojila je cijeli niz generacija, brojne naše sugrađane, a uživala je u apsolutno svemu.
– Kada radite nešto iz ljubavi i iz srca, ništa nije teško. Jutros kada sam došla, ostavila sam svoje stvari, a djeca su me primijetila. Kada ona tako svi odjednom nahrupe vama, to je jedan poseban osjećaj, to su mi najljepši trenuci – kazuje.
Nekima je bila odgojiteljica, a onda ih je kasnije život ponovno spojio i danas su kolegice.
– Puno je njih bilo kod nas u vrtiću, pa evo i naša ravnateljica Sandra bila je u našem vrtiću, zanimljivo je kako se to dogodi – prisjeća se Marija Sesvečan.
Vrijeme kada je počela raditi bilo je drugačije
Usporedba vremena kad je krenula raditi i ovog danas moguća je, iako tvrdi da je te periode čak i teško uspoređivati.
– Ne mogu reći da je bilo bolje, ali bilo je drugačije. Nije bilo ove užurbanosti, imam dojam da su svi bili malo povezaniji nego što je to danas. I grupe su bile drugačije, nekada je bilo puno više djece u jednoj grupi, do njih čak 40 – pojašnjava.
Društvene mreže danas jako utječu na djecu, a mišljenja je kako to nije baš najbolje za njih.
– Premali su oni za to, teško je biti protiv toga jer je to svuda oko nas, ali mislim da se s time malo pretjeralo – smatra.
Odgoj djece moraju usklađivati s roditeljima, a u tim je procesima potreban dodatni doprinos.
– Bitno je kakav je pristup djetetu da kod toga ne radimo velika odstupanja. Često kažemo roditeljima neka puste djecu da nešto sami odrade. Mi smo uvijek tu ako nešto zatreba, ali mora ih se osamostaliti. Svaka je obitelj drugačija i ja sam majka i baka, a svih ovih godina nikada nisam išla u konflikte. Uvijek si postavim pitanje kako bi se postavila da je riječ o mom djetetu. Kućni je odgoj uvijek točka na “i” – govori.
Dječja iskrenost nešto je posebno što je obilježilo njen rad, a stvar je to koja se oko djece posebno ističe.
– Neke su situacije čak i malo delikatne, djeca će sve reći, ona ne razmišljaju što to zapravo znači. Ne znamo mi obiteljsku situaciju, a onda dođu djeca i iznesu neke stvari koje nas malo i iznenade. Nema kod njih crno-bijelo, ili je crno ili je bijelo – kaže nam te dodaje kako djeca upravo u njima kao odgajateljima vide tu osobu kojoj mogu sve ispričati.
U ovom je poslu važno i da pristup svoj djeci bude jednak.
– Moja je kći išla u moju skupinu, ali ipak sam gledala da je odnos isti kao i prema drugoj djeci. Te stvari moraju se paziti, oni nam svi moraju biti isti – ističe.
Da je riječ o specifičnom poslu, koji mnogima poput nje postane poziv, svjedoči i njen pogled na to koliko se u radu koristi propisana literatura, a koliko je to stvar osobnog osjećaja.
– Literature se morate držati, ali više je tu stvar osjećaja. Morate upoznati obitelj i kroz razgovor s roditeljima spoznati što djetetu najviše treba. Literatura takve stvari ne predviđa, piše tamo što bismo trebali raditi, ali razgovor, toplo krilo i lijepa riječ ruše sve barijere – mišljenja je.
Gluma je druga ljubav
Osim rada s djecom, Marija je dugi niz godina vrlo aktivna i u dramskoj skupini u kojoj predstave priprema s kolegicama.
– U tome sam se baš našla, iako to oduzima puno vremena. Godinama sam bila Djed Mraz, pa smo time uveseljavali djecu. Imale smo sada izvedbu zadnje predstave i rekla sam kolegicama iako više neću raditi, da gluma ostaje. Tu ako me trebaju mogu nastaviti – kaže.
Svi su glumci amateri, a za pripremu jedne predstave s tjednim probama potrebno im je mjesec dana.
– Uključiti se može tko želi, svi znaju da radimo i vrata su otvorena – govori Marija Sesvečan.
Osim glume, dugi niz godina održavala je i pričaonice u gradskoj knjižnici.
– Kolegica i ja 16 smo godina vodile pričaonicu za djecu od prve do treće godine. Svaku treću subotu u mjesecu imale smo program. I to ću prepustiti mlađim kolegicama – dodaje.
Na odlazak u mirovinu sada gleda potpuno mirno.
– U početku sam teško to prihvaćala, ali onda si mislim, imam djecu, imam šestero unuka, s njima ću se baviti. Doći ću sigurno ovdje popiti kavu i pozdraviti kolegice, puno nas je, bile smo lijep i velik kolektiv – zaključuje.
Brojni naši sugrađani s tetom Marijom sigurno dijele lijepa sjećanja, a što može više obogatiti čovjeka nego činjenica da je kroz njegovo krilo prošlo tisuće i tisuće istih tih tada malih sugrađana. Postali su kasnije oni vatrogasci, doktori, policajci, vjerojatno i pjevačice, a svemu tome prve je korake postavila upravo Marija Sesvečan. Hvala joj na tome.
