Održao sam predavanje u koprivničkoj knjižnici o mojem boravku u Siriji, a uzeo sam si slobodu da malo pokušam objasniti situaciju. No, uspio sam samo zbuniti većinu ljudi. Dakle, da malo proširim gradivo…
Sirija je oduvijek bila diktatura, gdje su se pučevi smjenjivali kao pješčane oluje u pustinji. I nakon dolaska na vlasti dinastije Assada, sve su boljke ostale: korupcija, nepotizam, krijumčarenje, nesigurnost od tajnih službi i zatvora…Čak i dolazak progresivnijeg Bashara al-Assada nije smirio ljude. Takvo stanje dočekalo je 2011. u vrijeme arapskog proljeća. U Tunisu je vlast prešla mirno, u Libiji predsjednik Gadafi zbačen (i ubijen) u kratkom ratu, u Egiptu su veliki prosvjedi rezultirali smjenom predsjednika Mubaraka. Zapadne vlade nadale su se i aktivno pomagale da se u Siriji ponovi slično – time bi se riješili proruske dinastije Assada i stavili i ovu zemlju u svoju interesnu sferu.
Prodemokratski protesti započeli su u ožujku 2011., u južnom gradu Dari, poslije uhićenja i mučenja skupine srednjoškolaca koji su na zidu ispisivali revolucionarne slogane, pozivajući na promjenu režima. Nakon žestokog stava službi sigurnosti i upotrebe oružja, na ulice se slilo još više prosvjednika. Protest se prelio u sve gradove, a glavni zahtjev bila je ostavka Bashara al-Assada. Žestoki stav vlade izazvao je isto takvu reakciju. Ubrzo su pobunjenici počeli zauzimati dijelove gradova, pojedina susjedstva. Sukobi su se razbuktali po cijeloj zemlji. Umjereni, sekularni pobunjenici osnovali su Slobodnu Sirijsku vojsku (FSA), no to je zapravo vrlo labav i raznolik savez odmetnutih vojnika vladine vojske, prije svega Sunita. SAD ih je logistički podržavala.
No s vremenom, revoluciju su počeli preuzimati sunitski islamisti poput Jaysh al Islam kod Damaska ili Ahrar Ash Sham u Idlibu. Njih aktivno podupiru Turska, Saudijska Arabija, Katar i ostale zaljevske zemlje. Tu su i džihadisti poput Al Nusre (odani Al Qaidi) i dakako Islamske države. Upravo je fenomen Islamske države čak zasjenio i sam rat u Siriji. Sve one izuzev Islamske države koja se doslovno bori protiv svih ostalih, nemaju zajedničku zapovjednu strukturu, već povremeno zajednička zapovjedništva. Najveće su Jaysh al- Fateh (Osvajačka vojska) na sjeveru koju predvode Al Nusra, Ahrar ash Sham, FSA te Južni Front na jugu. Rat u Siriji vrlo je složen pa samo na pobunjeničkoj strani postoji nekoliko stotina oružanih grupa.
Milicije su prisutne i na strani sirijske vlade. Uz Sirijsku vojsku djeluju različite dobrovoljne jedinice, a tu su i saveznici iz stranih zemalja, Najpoznatiji je i šiitska milicija Hezbollah iz Libanona, vjerojatno i vojno najsposobnija vojna formacija. Uz njih su i šiitske milicije iz Irana, Iraka i drugih zemalja.
Kurdi na samom sjeveru Sirije su u cijeloj priči strana za sebe. Za vrijeme Asada, ali i prije za sunitske vladavine su bili redovito građani drugog reda. Snažna nacionalna osviještenost, ali i priklanjanje socijalističkim idejama ih je držalo na okupu, bilo u Turskoj, Iraku ili Siriji. Njihova glavna formacija je YPG. Kako je SAD gubio povjerenje u FSA, tako je sve više počeo surađivati s kurdskim snagama. Na njihovu inicijativu osnovane su Sirijske demokratske snage, koalicija Kurda i nekih postrojbi FSA. Njihov je primarni cilj borba protiv ISIS-a.
Sukob u Siriji vrlo je složen, od lokalne do globalne razine. Tu je regionalni rivalitet šiita i sunita, odnosno njihovih centara moći Irana i Saudijske Arabije. Na globalnoj razini se sukobljavaju Rusija i SAD. Sirija je najveće rusko uporište i saveznik na Mediteranu i Bliskom istoku gdje postoji u Tartusu i pomorska baza. Upravo je ruska intervencija preokrenula rat, jer je sirijska vojska to tada bila na koljenima. Oslobađanje Palmire vrhunac je njihovog djelovanja.
Budućnost Sirije stoga je vrlo neizvjesna, a teško je očekivat da će se vratiti negdašnje stanje. Milijuni ljudi je raseljeno, ratna razaranja ogromna, podjele su dublje nego ikad. Predlažu se mnoga rješenja, a jedino u čemu se svi slažu da treba vojno poraziti Islamsku državu.
