Trenutno najpoznatija infektologinja u Hrvatskoj, Alemka Markotić, članica nacionalnog Stožera civilne zaštite gostovala je danas kod Aleksandra Stankovića u njegovoj emisiji Nedjeljom u 2. Tekstualni prijenos emisije preuzet je s Indexa.
Kako se nosite s epitetom junakinje?
“Ne doživljavam se tako, pa ni moj tim iz stožera. Mi smo profesionalci, samo radimo svoj posao i to je to. Preuzeli smo odgovornost, ne samo u stručnom i organizacijskom smislu, nego i u području komunikacije prema ljudima. To je sada velika obveza. Velika je stvar ako smo uspjeli istovremeno smiriti ljude i upozoriti ih na opasnosti.”
“Danas je Cvjetnica, to je proslava Isusova dolaska u Jeruzalem, a za tri dana su ga htjeli razapeti. Nadam se da mi nećemo završiti tako.”
“Važno je da možete stajati iza onoga što govorite i radite.”
Kažu da ste vodeća hrvatska infektologija. Jeste li?
“Ne, ja sam sada najeksponiraniji infektolog. Imam brojne kolege koji su bolji u određenim područjima. Ne možete biti najbolji u svemu. Dijelom se bavim opasnim uzročnicima bolesti.”
Kako komentirate najnovije informacije? 56 novih slučajeva, troje ljudi je umrlo.
“Držimo se stabilno, no nema opuštanja. Još je prerano za bilo kakva opuštanja. S druge strane, brojka umrlih se ipak povećava, a to smo nažalost očekivali.”
Kako znamo da je osoba umrla od korone, a ne od prethodnih teških bolesti?
“To je teško pitanje. Da je osoba bila zdrava, možda bi preživjela ovu bolest, ali to su nagađanja. Ne samo za ovo, nego i za ostale bolesti, ovakvi tipovi zaraza predstavljaju visoki rizik. Ako imate određene bolesti, morate se čuvati svih zaraza.”
Zašto nemamo više infektologa koji govore o ovoj temi?
“Nije ograničen broj, povremeno se javi netko od drugih infektologa. Informacija je puno, a vremena malo, pa stožer balansira. Cijeli niz priloga je bilo na televiziji o našim stručnjacima iz i oko klinike. Kolega Kutleša dao je veliki intervju u novinama…”
Kako izgleda vaša dnevna rutina?
“Ujutro rano se išlo na presice, kad smo imali dvije. Čak bi znala prvo otići u kliniku, pa tek na presicu. Više sam noćni tip koji do kasna rješava stvari, pa volim ujutro malo odspavati, ali to sad više ne mogu. Odgovaram na hitne pozive, svako jutro su na klinici predaje, nekad ja sudjelujem u njima, nekad kolege koordiniraju. Nitko se na ovo nije pripremio, mnogo stvari smo organizirali u hodu. Trebalo nam je vremena, ali mislim da je dosad dobro.”
Kakvi su odnosi unutar stožera?
“Da bi mogli postići veliku sinergiju i uspješnost, morate čuti drugog. Doista uvažamo jedni druge. Svatko ima svoj dio u čemu je veći stručnjak. Naravno da diskutiramo, imamo različita mišljenja… Nikad nisam živjela u dinamičnijem procesu. Radimo kao da se poznajemo sto godina, nema sujete…”
“Kolegu Capaka sam poznavala u slučajnim susretima. Imala sam informacije da je uspješan i stručan u svom području. Ministra Beroša poznajem otprije i kad god sam mu dolazila s problemima, on bi kao pravi neurokirurg to promptno riješio. Ministra Božinovića sam upoznala ovdje i zadovoljna sam njegovim sposobnostima koje pokazuje.”
Skidate li se prije ulaska u kuću?
“Naravno da cipele prebrišem, ali sve držim daleko od prostora gdje se krećemo. Imam neki svoj kutak s kojim ne miješam ostale stvari. Mislim da se racionalno ponašam i ne smatram da treba biti ekstreman. Živim s majkom. Prvotno nije plan bio da živimo zajedno jer ona spada u rizičnu skupinu, ali na njen zahtjev sam ostala živjeti s njom. Malo se bojim za nju, ali ona se ne boji. Držim masku kad sam doma i držimo se svih mjera.”
Kako to da nema pravih kliničara u stožeru?
“Ja sam kliničar. Ne znam što smatrate pod pravim kliničarom. Radim taj posao dovoljno dugo, a i znanstvenik sam. To nije lako prepoznati na našim područjima. Nisam na intenzivnoj… Bilo bi nezgodno reći da su samo intenzivisti pravi kliničari. Oni imaju percepciju heroja, kad su izvanredne situacije, oni spašavaju živote. Oni su naravno vrhunski liječnici. Povremeno zovemo vrhunske stručnjake i kolege s intenzivne. Kolegu Kutlešu smo kontaktirali kad god je trebalo.”
Rekli ste da niste dosad u karijeri bili suočeni problemom ovakvog tipa. Je li bilo teže u ratnom Sarajevu u kojem ste bili ili danas?
“Rat je bio posebno iskustvo koje je mene odredilo kao osobu na neki drugačiji način i to tako da prihvaćam neke teže situacije mnogo lakše od prosječnog čovjeka. Ne bojim se izvanrednih situacija, smrti ili ljudi. Mislim da me rat definirao kao osobu. Mogu se usporediti rat i današnja situacija. To su različite situacije. Rat je bio direktan, niste vidjeli neprijatelja, ali ste znali na kojoj je strani i da uvijek može pucati na vas, ali ste znali tko to neće raditi. Danas ne znate tko može nositi virus i širiti ga i utoliko je situacija drugačija.”
Kako će izgledati svijet idućih šest mjeseci s obzirom na sve?
“Nemam čarobnu kuglu. Nitko ozbiljan se ne usudi jako puno prognozirati u ovom trenutku, pa neću ni ja. Jedan dio zemalja se drži dosta dobro i to većinom one koje se drže jednostavnih metoda. Jedan dio nije uspio u tome, ali svi želimo da što prije stave sve pod kontrolu. To mora biti kolektivno, ne može jedna zemlja sama sve učiniti. Nije tu stvar samo ljudi nego i virusa. Infektivne bolesti često zovemo samoograničavajućim bolestima. Uzročnici zaraze imaju neke svoje dinamike koje nam nisu uvijek jasne. Stariji brat, SARS, protutnjao je jako brzo. Mi nismo imali nijednog zaraženog. Brojne druge bolesti se pojave, pa nestanu. I ebola je kružila po Africi skoro tri godine. Teško je bilo kome reći išta, a da se za mjesec dana ne opovrgne. Svakako ćemo se i idućem periodu ponašati s više opreza.”
Zašto ne idemo na šira, veća testiranja?
“Gdje smo puno više testirali, imali smo manje pozitivnih nego u danima gdje smo imali više testova. Riječ o Hrvatskoj. Kad smo uspostavili testove, nije ih bilo komercijalnih. Ima puno toga gdje ljudi love u mutnom i pokušavaju sad iskoristiti situacije i uvaliti razne testove koji nisu dobri. Svi bolesni, svi koji su bliži kontakti i imamo ih razloga testirati, testiramo ih. Kako se širio virus po Hrvatskoj, tako se širila i razina testiranja. Ja se osobno nisam testirala, ravnatelj Vinogradske je bio više puta u kontaktu sa zaraženima i morao se testirati više puta.”
“Osobe koje su starije pod velikim su rizikom. Bolje je izbjegavati kontakte. Ako već moraju biti, bolje je da su rijetki.”
Rekli ste da je uspostavljeno jedno cjepivo u SAD-u. Pojasnite.
“Ne postoji cjepivo, nego postoji kandidat idealan za cjepivo. Trebat će neko vrijeme da dobijemo cjepivo. Nacionalni institut za zdravlje u SAD-u radi na tome. Imaju kandidata za cjepivo i negdje su pri prvoj kliničkoj fazi. Sve je to vrlo ubrzano, ali moderna tehnologija omogućila je brži pristup. Vidjet ćemo hoće li to proći, ali je velika vijest da nakon nekoliko mjeseci imamo velikog kandidata za cjepivo.”
Što je s ljudima koji imaju alergije? Oni koriste kortikosteroide, je li to problem?
“Inicijalno se mislili da to nije dobro, ali se to mislilo na lokalnu terapiju koja se pije. I ja sam alergična i trudim se da ne pijem to na dnevnoj bazi. Svako se sa svojim liječnikom tu treba konzultirati za sebe.”
Imunološki zavod. Treba li ga vratiti?
“Imunološki zavod je naš brend. To je strateška institucija i mislim da je to od ove vlade prepoznato. Ono što znam, u zadnjih desetak mjeseci se počelo ozbiljno razmišljati kako vratiti Imunološki zavod natrag. To nije jednostavno jer su ljudi otišli i infrastruktura je zastarjela. Ja vjerujem da bi se kroz europske fondove moglo definirati gdje je njegova strateška vrijednost jer mislim da je to potrebno imati. To je hrvatski brend. Ja sam četiri godine vodila odjel za kontrolu cjepiva. Istovremeno sam radila i istraživanja. Tamo sam stekla mnoga znanja.”
Javilo mi se troje liječnika s Klinike Dr. Fran Mihaljević. Radila sam 24 sata, nitko nas ne posjećuje, niti pita kako smo. 50 liječnika se ubija od posla. Nitko iz uprave nije nikoga obišao, a Dr. Markotić nas nije nijednom posjetila. Što vi kažete na to?
“Mogu vam dovesti nekoliko ljudi koji bi to opovrgnuli. Više ljudi dnevno posjećuje Kliniku, obilazi odjele. Ja sam više puta bila i obišla sve odjele.”
Neki su se žalili na uvjete Klinike Dr. Fran Mihaljević. Čak se uputila i peticija, ali ništa se nije promijenilo. Što vi kažete?
“Ja bih voljela da svi kolege imenom i prezimenom kažu što nije dobro i s čim nisu zadovoljni. To su dugogodišnji problemi i traju najmanje 20-ak godina. Ja sam na čelu uprave riješila neke probleme. Da, čekaonica je premala, ali to smo riješili. Problem je bio u legalizaciji, zgrade su bile prestare. Što se tiče rendgena, novi je došao, kupljen je i postavljen. Istina, svo ovo vrijeme nije radio 24 sata. Moj stav je bio da mora raditi 24 sata, ali radiolozi su bili stava da nemaju dovoljno tehničara. Išao je natječaj, zaposlili su se neki ljudi i rendgen je proradio. Teško je i pronaći ljude, ne prijavljuju se novi radnici uvijek na natječaje. Vrlo važno je da se na tim natječajima prijavljuju mladi ljudi.
Trenutačno je u Klinici na respiratoru 17 ljudi uz jednog koji nema koronu. Što će biti ako se popune kapaciteti?
“Za to su zaduženi koordinatori. Dr. Kutleša je u toj organizaciji, postoji poseban respiratorni sustav u KD Dubrava što je već poznato. Vjerujem da će on sa svojim timom najbolje to organizirati.”
Nošenje maski. Što je najtočnije rješenje?
“Ako se sam vozite u autu nema smisla nositi masku, ako se vozi više ljudi – onda ima smisla. Ako se šeće pas na livadi, ne treba nositi masku. Ako je veliki dućan s velikim distancama, onda ne treba nositi masku. Nema stopostotnog odgovora, sve ovo uzmite s rezervom. U manjim trgovimama bi već bilo bolje. Nema jednoznačnoj odgovora niti stručnog i znanstvenog istraživanja koje bi do kraja potrkijepila bilo kakva teza.”
“Neki lijekovi su se pokazali kao korisnima za liječenje Covida-19. Jedan od tih lijekova je i lijek za HIV, najviše se koristi klorokin. No sve će uskoro biti poznatije, zasad nema novih informacija.”
Koji je kriterij kako će se liječiti zaraženi koronom?
“Postoje smjernice, ali razlikuje se biologija od pacijenta. Ne možete sve na svijetu liječiti istom terapijom. Uvijek postoje različite procjene. To je ona čar koju kliničar ima, odnosno zadovoljstvo da od pacijenta do pacijenta procijeni. Kliničar procijenjuje, ali mora pratiti smjernice i algoritme gdje postoji zajednički konzesuz i djelovanje. No za liječenje Covida-19 treba proći razna povjerenstva. Bilo bi dobro da tri različita pacijenta donesu isti sud za jednog pacijenta. Razina kvalitete toga će se još razvijati.”
Rođeni ste u Zagrebu i onda ste stjecajem okolnosti otišli u Bosnu i Hercegovinu. Tamo ste se školovali i radili. Kako je došlo do toga?
“Rođena sam u Zagrebu, roditelji su mi završili pravo. Majka je je završila Gornjogradsku, a otac gimaziju u Imotskom, inače je iz Hercegovine. Majka je iz Bosne. Tamo su imali kuću, mogli su dobiti posao u velikom industrijskom kombinatu koji je brojio 14.000 zaposlenika. Kao vrsni pravnici bili su vrlo cijenjeni i prihvaćeni. Dan danas se neki pojedini pravni stručnjaci sjećaju mojih roditelja na prostoru cijele bivše Jugoslavije.
Jedan od razloga zašto sam otišla u BiH je to što je moj otac bio optužen da je sudjelovao u studentskim demonstracijama. S brojnim kolegama, i s prava i drugih fakulteta, završio je na otoku Sv. Grgur gdje je proveo dvije godine na preodgoju. To nije bio jedini razlog, ali bilo mu je bolje da se makne nego da bude u fokusu kao politička osoba što u suštini nije bio.
