Danas se obilježava Međunarodni dan starijih osoba, a kada bi se na tu činjenicu osvrnuli šturo, rekli bi vam da danas, ako ste u mogućnosti, zagrlite svoje roditelje, bake i djedove te im kažete da ih volite. Skuhajte im ručak ili ih razveselite nekom drugom sitnicom. No, kada malo dublje zaronimo u ovu tematiku dolazi do činjenice koja i nije tako slatka kako se čini na prvu kada na spomen dana starijih osoba većina ljudi pomisli na svoje bake koje su ih cijelog života tetošile, mazile i pazile i ono najbitnije, htjeli oni to ili ne, hranile.
Međunarodni dan starijih osoba proglasila je Glavna Skupština Ujedinjenih naroda 14. prosinca 1990. kako bi naglasila važnost osiguravanja životne sredine koja se može prilagoditi potrebama i sposobnostima stanovnika treće dobi, a od 1991. godine obilježava se svakog 1. listopada.
Dan je to kad se prisjećamo doprinosa starijih osoba u izgradnji suvremenog društva, a obilježavanjem toga dana naglašava se potreba da se starijim osobama umanji osjećaj da su marginalizirane, izolirane i zaboravljene, te da se potakne donošenje mjera protiv njihova zapostavljanja, siromaštva i zanemarivanja.
Tom prilikom odlučili smo danas porazgovarati s našim starijim sugrađanima i priupitati ih dva, podosta lagana, pitanja. Barem su nas tako zamolili dok smo ih vrebali iz prikrajka. Bi li napravili išta drugačije sa svojim životom da su sa svojih 20 ili 30 godina imali pamet i iskustvo koje danas imaju te koliko su zadovoljni životom u Koprivnici u svojoj poodmakloj dobi – pitanja su na koja su nam dali odgovore.
– Kaj bi drugačije napravila? Možda bih ostala doma, a ne otišla van raditi. U ono vrijeme nije bilo krize pa nije bilo za silu odlaziti van raditi – rekla je Ljubica. Ljubici u Koprivnici ne nedostaje puno toga, ali osobno bi voljela da ima više parkova, šuma, kojima bi, kako kaže, mogla puno više šetati.
– Ja sam sa svojih 30 godina dosta napravio, bio sam zaposlen, a sagradio sam i kuću. Mijenjao ne bih ništa – rekao je Franjo te dometnuo da mu se život u našem gradu sviđa jer mu je sve blizu. Silom prilika, kako kaže, završio je u Domu za starije i nemoćne osobe Koprivnica, ali i životom u Domu je itekako zadovoljan.
– Pa i ne bih jer mi je tu dobro – kratko i jasno je rekla Marta koja je sretna je i zbog činjenice da oko sebe ima dobro društvo koje je uvijek raspoloženo za pjesmu, šalu ili razgovor.
– Bih, bih, bila sam odličan đak, ali nakon osmog razreda nisam htjela dalje u školu već sam ostala s roditeljima na poljoprivredi i tamo sam se razdrla kaj sad nemrem hodati. Zato mladi, učite – savjetovala je Zlata.
– Vjerojatno bih. Sigurno bih otišao negdje van Hrvatske, ali sad je tako kako je – sjetno nam govori Karlo te domeće kako je u Koprivnici preko 30 godina. Prednost našeg grada je, kako kaže Karlo, što je miran, a kao nedostatak naš sugovornik izdvaja činjenicu da nema more.
– Ne znam baš da bi nešto mijenjala, lijepo mi je i sa 20 i sa današnjih 88 godina – rekla nam je Nevenka s osmijehom na licu.
– Možda bih nešto i mijenjala, ali ja bih se radije osvrnula na život u ovoj poodmakloj dobi. Zadovoljna sam, živim u Domu za starije, pokretna sam još uvijek tako da mi nikad nije dosadno – rekla je Vlasta te dodala da današnja mladež drugačije razmišlja, odlazi van granica Hrvatske jer misli da je vani bolje, ali razmišljanja je da to ipak nije istina.
– Mislim da bi ipak trebali pokušati ostati tu, puno ih se neće baviti određenim poslovima, poput poljoprivrede. U naše vrijeme mi smo radili sve. A sad, mislim da baš nije tako – iznijela je Vlasta svoje mišljenje za kraj, svjesna da se mnogi mladi s njime neće složiti.
