Bliži se vaš veliki božićni koncert u varaždinskoj Areni. Što nam pripremate?
– Zajedno sa svojim bendom i prijateljima iz klape «Kampanel», pripremam jedno lijepo cjelovečernje druženje i opuštanje u pozitivnom ozračju, zajedno našom publikom, uz pregršt lijepih i poznatih pjesama koje oni znaju i vole.
Na sceni ste prisutni tridesetak godina. Koliko su se uvjeti za uspjeh promijenili od osamdesetih do danas?
– Pa recimo da su se demokratizacijom medija jako promijenili, dakle prije je isključivo funkcionirao krvavi rad «po garažama i podrumima», te traženje šanse kod onda malobrojnih diskografa za ulazak u studio, ali kad bi dobio priliku napokon ići u studio, to je značilo puno u karijeri. Danas, naprotiv, bez problema svatko može ući u studio, pa i dobiti ugovor s jednim od (mnogobrojnih ) diskografa, ali mu to ništa ne garantira.
U tri desetljeća bavljenja glazbom sigurno ste se promijenili, sazreli ste. Što je ipak ostalo isto?
– Ostao je isti moj duh ili duša, kako hoćete. Naravno da sam iskusniji i zreliji i da sam puno toga prošao te da su mi jednostavno mnoge stvari jasnije, a i naučio sam kako pravilnije reagirati i što napraviti. Međutim, ono najvažnje, a to je suština mog stvaralaštva, ostala je netaknuta.
O čemu razmišljate poslije koncerta, kad ostanete sami u hotelskoj sobi?
– Analiziram to što se izdogađalo te večeri i važem emocije na način jesam li zadovoljan u potpunosti ili djelomično, a ako nisam zašto je to tako i tražim odgovore. Isto tako ako jesam, opet razmišljam na koji način ću taj osjećaj uspjeti sačuvati i ubuduće.
Kako izgleda život Nene Belana, profesionalnog glazbenika? Možete li nam opisati jedan svoj uobičajeni dan?
– Pa i nema uobičajenog dana, moj život je raznolik i dinamičan, ponekad sam na putu, bližem ili daljem, u autu provedem dosta sati, telefoniram, ugovaram, dogovaram, ponekad imam medijskih obaveza pa opet letim naokolo da to obavim, ponekad radim u studiju po cijele dane na nekom novom glazbenom projektu, ponekad sam na terenu, na nekom svom koncertu, pa opet tu imam bezbroj popratnih aktivnosti. Ponekad sam i slobodan pa sam ili kod familije ili s prijateljima i radim bilo što opuštajući se. Recimo. odigram partiju bilijara kojeg volim.
Recesija je pogodila i diskografsku industriju, glazbenicima se smanjio broj gaža. Možete li si priuštiti da živite od glazbe?
– Član sam HGU-a i dobro sam upoznat sa situacijom u svojoj struci, točno je to što ste rekli i mnogi, ako ne i većina glazbenika, teško spaja kraj s krajem kao i mnogi drugi ljudi danas. Ja imam sreću, a možda i Bogom dani talent, koji mi je omogućio da se kvalitetno realiziram kao glazbenik, da dostignem nekakav respektabilan status, da ljudi zavole moje pjesme i da od tih pjesama ipak mogu preživti putem dovoljnog broja koncertnih nastupa, ali i putem svojih autorskih prava, tako da nisam bogat, ali jedan kvalitetan middle class life mogu si priuštiti, zasad, i meni ni ne treba više, ja sam zadovoljan ovim stanjem.
Na koji ste od dvanaest studijskih albuma najponosniji?
– Na ukupan svoj rad, teško je sad tu izdvajati neki, jer iza svakog stoji određeni dio mog života, i svaki nosi neku svoju specifičnu priču u sebi.
Znate li tekstove svih svojih pjesama napamet?
– Ne znam baš sve u cijelosti, one koje redovno izvodim svakako znam, ali puno pjesama ne stane u koncertni repertoar te prođu godine i onda tekstovi malo izblijede iz memorije, što je sasvim prirodno normalno.
Jeste li ikad imali problema s obožavateljima?
– Ne, ili ako jesam ishlapilo mi je doista iz sjećanja, jer koliko znam, naprotiv, to su uglavnom bili više manje ugodni i srdačni susreti.