Višegodišnji pozivi i isto tako višegodišnji niz propalih, nerealiziranih dogovora, onaj koji se već dugo činio da više ne može biti prekinut, postao je, kupnjom karte za London, konačno, opipljiv, i dobio razrješenje svoje nepoznanice u vidu brojeva 29.11.-1.12.2024. „Može taj vikend?“ pitala sam ga, a on odgovorio jednostavno: „Može“. Izostavio je tada ono „šefice“, kako me u šali često oslovljava.
Za razliku od djevojke koja je već putovala s koferom oslikanim najvećim atrakcijama Londona, ja to još nisam mogla, pristupajući gradu tek prvi put. Let je trajao dva sata, a zbog vremenske razlike od jednog sata, po dolaku u London, „izgubila“ sam zapravo samo sat. Na aerodromu Stansted, udaljenom 50-ak kilometara od grada, spustila sam se dvije razine niže, i smjestila u vlak Stansted Express, koji novopristigle putnike redovito prevozi do stanice Liverpool Street, žile kucavice i jedne od glavnih među svim stanicama Londona. Karta za vožnju u trajanju od 40-ak minuta košta oko 25£, a, kao i gotovo sve karte za London, sigurnije je i povoljnije kupiti ju unaprijed online.
Svaki prijevoz vlakom prošao je uredno i bio potpuno vremenski precizan. Ni u jednom obliku javnog prijevoza ne radi kondukter ili kontrolor karata, već je cijeli sustav organiziran na način da se prijevozna karta ili kartica skenira prije, a onda i po završetku same vožnje. Ono što ćete često čuti jest slogan „See it. Say it. Sorted.“ kojim se putnike motivira da prijave bilo kakav problem ili smetnju koju su primijetili, kako bi posljedično i bili riješeni.
Iako sam, pripremajući se za putovanje, imala sigurnost zbog sveprisutnih informacija kako Google Maps radi besprijekorno i pješaka navodi čak i na to na kojoj stanici podzemne treba ući, a na kojoj izaći, odmah sam uvidjela kako s mojim neće biti tako. Snalazila sam se na staromodnije načine, već pomalo izumrle, što im je dodatno davalo na šarmu – koristeći kartu, sisteme „otprilike“ i valjda tamo“ i ponekad domaće pitajući bi li mi pokazali potreban smjer. Pokazali su mi tako, osim smjera, i sebe kao srdačne, potpuno drugačije od stereotipno prikazanih hladnih i neugodnih Engleza.
Po izlasku sa stanice na Liverpool Streetu, prvo što sam vidjela bio je „krastavičasti“ neboder Gherkin (službeno 30 St Mary Axe Tower), živeći u oblacima, a istovremeno na zemlji, u simbiozi s ostalim modernim, ali i starinskim, kulturnim zdanjima koja su odisala mudrošću i elegancijom. Zbog svog zaobljenog obilka, asocirao me na babušku; dobru, toplu i milu zaštitnicu.
Osjećala sam silan sklad boraveći među tim oksimoronima i posebno uživala promatrajući božićne dekoracije kojima je grad već tada obilovao, od najmanjih kafića i hostelčića, do najširih i najposjećenijih ulica. Baš je svatko, od malih do velikih, polagano davao svoj doprinos.
Sam je London u nekim svojim segmentima poprilično skup, kako za život, tako i za kratki turistički posjet, što je, kao i u ostalim dijelovima svijeta, posebno potencirano u božićnom i novogodišnjem razdoblju. Tako u zalogajnici nije neobično osrednju kavu i muffin platiti 8£, dnevno čuvanje kofera u radnjama koje uopće ne djeluju kao da su namijenjene za to 15£, ali i nekoliko tisuća samo za mjesečni najam jednog uredskog stola u prestižnom Gherkinu. Naravno, opći standard života na višem je nivou, plaće veće, a početni posao poput rada u trgovini lako pronaći.
S druge strane, hrana u trgovinama, primjerice, nije ništa skuplja negoli u Hrvatskoj. Englezi nisu osobiti gurmani i ne razmišljaju već po lijeganju što će se sutra kuhati za ručak; za ručak tijekom radnog tjedna u trgovini Tesco često odabiru meal deal, to jest obrok sačinjen od 3 stavke: sendviča, pića i snacka. Svaki kupac napravi personalizirani odabir i sa svojim meal dealom odlazi u daljnje ispunjavanje dnevnih obaveza. Meal deal me zabavljao i u svim svojim komponentama, za nešto toliko jednostavno, bio iznenađujuće pun izražajnih okusa. Također, u gradu možete pronaći i outlet trgovine, gdje prošlosezonsku markiranu odjeću možete kupiti po znatno povoljnim cijenama u odnosu na one početne.
Specifičnost Londona je i ta što su brojne gradske atrakcije besplatne. Tako se potpuno besplatno može ući u velik broj muzeja i tamo provesti sate (dane) upijajući različite sfere umjetnosti, povijesti i kulture, ali i uspeti se na neke od najljepših vidikovaca. Iako je najpoznatiji vidikovac onaj imena Sky Garden, ja sam, na Kristijanovu preporuku, odlučila posjetiti drugi najpoznatiji, The Garden at 120, na otvorenom, za koji čak nije potrebno ni bookirati svoju ulaznicu.
Već strop prizemlja zgrade pleše u pomalo apstraktnom njihanju grana milovanih šapatom vjetra, a po izlasku iz lifta na 15. katu i mi posjetitelji malo smo, barem na trenutak, bili bliže i nebu i raju, koračajući među zelenilom, uz zvuk žubora vode i raznolikih jezika, osjećajući toplinu sunca na kosi, a sve s pogledom na opet, Gherkin, na najviši neboder u Londonu – The Shard, koji se iz te perspektive više nije činio toliko nedostižnim, uzvišenim i neuhvatljivim, ali i na Tower Bridge. I to je ono što London jest. Spajalica koja u smislenu cjelinu sjedinjuje staro, novo, prošlo, buduće.
Iako sam ga maločas već bila vidjela svisoka, najintenzivniji utisak na mene tijekom cijelog tog kratkog izleta ostavilo je koračanje Tower Bridgeom, do kojeg sam stigla okružujući Tower of London, pa onda i polusatno sunčanje s pogledom na simbol, pod kojim je, za svojim poslom, užurbano tekla zemljana Temza, uopće se ne obazirući na turiste, crvene double deckere, crne taksije i ostale prolaznike.
Jer, ona nije samo prolaznik. Podno mosta u drvenim kućicama prodavale su se kobasice, ušećereni bademi i ostali univerzalni blagdanski asortiman, a kako bi povećali šansu da netko odabere baš njih, jedan restorančić uposlio je mladog čovjeka da stoji nedaleko tih kućica te pokretima kažiprsta i riječima: „Hamburgers, up there!“ glasno upućuje na razinu iznad. Restorani su, inače, brojni i raznoliki. Prosječniji i fast food restorančići počivaju na principu dolaska gosta na šank gdje on sam radi, plaća i preuzima narudžbu. Ako želi i ako postoji mogućnost, tek tada sjeda. I to kratko. Kultura dugotrajnog ispijanja kave ili višesatnog uživanja u ručku/večeri u Londonu gotovo ne postoji. Potvrdila mi je to i šetnja Borough Marketom, cijenjenom i vrlo posjećenom tržnicom.
Uz svježe namirnice koje će se termički obraditi tek po dolasku kući, na brojnim punktovima se i kuhalo i pržilo, a zrak evocirao miris bakine kuće tijekom pripreme nedjeljnog ručka za cijelu obitelj. Tada mi nisu smetali mirisi prženog koji će mi se neminovno uvući u kosu, a i vrijeme na putovanjima prerasta u jedan potpuno relativan pojam… Ljudi, i u odijelima, su na štandovima kupovali, pa u svrhu konzumacije slatko zaposjedali što se god moglo, rubnike, stepenice, pod. A Shard me ponovno gledao svisoka.
S Kristijanom sam se našla u Starbucksu i tada je on preuzeo ulogu domaćina i lokalnog vodiča. U Colchesteru, gradu koji je od Londona udaljen oko 100 kilometara, živi i uspješno gradi profesionalnu karijeru već nekoliko godina. S dugačkim, ravnim glavnim ulicama i sivim, vunenim nebom, Colchester me podsjećao na kakav manji norveški grad. Obiluje frizerskim salonima/brijačnicama i trgovinama s vjenčanicama, kafić s dobrom kavom teško je pronaći, a pekaru sa svježe pečenim kruhom zasad nemoguće.
Kristijan ne zna zašto je tome tako. A dobra kava i dobar kruh… željan je podjednako naših balkanskih esencija. Posebitost grada, osim očuvanog dvorca, jest i u neposrednoj blizini jednog od klubova stacionirano vozilo hitne pomoći. Tko baš jako pretjera s alkoholom, izgubi svoje društvo i postane bespomoćan, jednostavno se za pomoć može obratiti djelatnicima u vozilu. Kako mladi u izlascima baš i ne plešu, većini je jedini cilj izlaska dobro se opiti. Također, u gradu se nalazi i spomenik sestrama Taylor. Twinkle twinkle little star, odnosno, Blistaj blistaj zvijezdo mala… napisala ju je jedna od sestara.
Iako smo se po Londonu podosta kretali i podzemnom, na kraju prvog dana shvatila sam kako ni to ni 30-ak tisuća prijeđenih koraka dnevno neće biti dovoljno za vidjeti čak ni sve glavne gradske atrakcije, a kamoli tek skrivenije kutke. Od klasika, obišli smo i Big Ben s Westminsterskom palačom, St James’s Park kojim trčkaraju vjeverice i šetačima jedu iz ruke, Buckinghmansku palaču, Mayfair, Trafalgar Square, Westminster Abbey… Za još posebniji ugođaj preporučuje se i posjet Camden Townu, unikatnoj boemskoj, punkerskoj i umjetničkoj četvrti u kojoj kao da je blagdansko veselje baš svaki tren; odiše zanimljivim radnjama s povoljnim suvenirima, bojama i slobodom izražavanja, makar ona uključivala i izražavanje u vidu pušenja marihuane na otvorenom…
Baš nitko na to tamo ne reagira s negativnim predznakom. Obavezna stanica (doslovce – stanica) obožavateljima Harry Pottera jest King’s Cross Station, gdje je smještena platforma 9¾ (zapravo, „običan“ zid). Tko ima dovoljnu volju, nakon što 1 sat odstoji u redu, imat će svoju Harry Potter fotku, a može odglumiti i trk u drugi svijet – tamošnji zaposlenici vrlo će vam rado pridržati šal u horizontalnoj liniji, kako bi trk djelovao stvarnim. U ovo blagdansko vrijeme grad je općenito gledano prepun turista, što postaje još uočljivije s dolaskom noći i paljenjem božićnih lampica. Zbog silnih gužvi i nedovoljnih kapaciteta za primiti nas toliko, ponekad su se zatvarale neke stanice podzemne. Bez obzira na to, ni u jednom trenu u zraku se nije osjećala nervoza mase.
Primjerice, New Bond Street, poznata po nizu luksuznih trgovina poput Cartiera, Chanela i Diora smještenih jedne do druge, vizualno je najatraktivnija upravo sada, kada trgovine kao da se međusobno natječu koja će izabranim ukrasima za svoja pročelja jače navoditi na divljenje. Neke od njih vodile su se elegancijom, neke ekstravagancijom, a kao cjelina uistinu blistale. Ispred trgovina održavala se i revija glamuroznih, tek kupljenih ponajboljih svjetskih automobila, a… naravno, od nas, „običnih smrtnika“, nitko u Cartier ne ulazi.
U blizini je smještena i prestižna londonska aukcijska kuća, Sotheby’s. Jasno, i ona se promotri samo izvana.
Priču neću završiti patetično, govoreći kako ću se multidimenzionalnom Londonu zasigurno vratiti, no, ako ponovno dođem, voljela bih prvo proći zebrom na Abbey Roadu. Možda i zapjevati koju od Beatlesa.
Po slijetanju u Zagreb, dočekali su me upečatljivi ružičasti oblaci koji su još uvijek odavali počast zaspalom suncu, ali i prizor na bezbrojne putnike koji su svoje Londone, Australije, Vancouvere, Nairobije, Vijetname tek trebali pozdraviti. A kad sam pri kupnji karte za vlak saznala da ćemo do Dugog Sela vlakom, pa do Vrbovca autobusom, pa do kraja opet vlakom, i podsjetila se da krilatica „See it. Say it. Sorted.“ kod nas može proći samo prve dvije faze… znala sam da sam doma 🙂
Piše: Lea Bijač