Kad uđete u njegov ured, njegovu sobu u dvorani Gimnazije, svud oko vas je žuta boja. Nos vam ispuni miris raznih krema koje sportaši jako dobro poznaju, miris deep heata, deep reliefa, Voltarena i ice gela. Ako ga niste koristili sami, sigurno imate nekog suigrača koji se tim maže od glave do pete. Ured dotičnog gospodina najbolje poznaju rukometašice Podravka Vegete, a on je fizioterapeut Bojan Savić, čovjek čije čarobne ruke, dijagnoze, masaže i terapije ubrzavaju svaki oporavak.

U koprivnički rukometni klub Bojan je stigao prije 25 i pol godina, precizno se prisjeća. Rođeni je Koprivničanac koji živi u Velikoj Mučnoj, a osnovnu školu završio je u Križevcima. Srednju medicinsku uspješno je riješio u Bjelovaru, smjer fizioterapeut, pa se upisao u višu koju nije završio, a onda ga je život odveo u vojsku. Nakon ‘prve’ vojske zaposlio se u Podravki, radio je dva mjeseca na kinder proizvodima, Linoladi, pa je otišao u ‘drugu’ vojsku.

– Kad sam došao iz HV-a počeo sam raditi u klubu. Imam završen internacionalni tečaj ozljeda u sportu i tečaj iz kiropraktike. Puno su mi pomogli u klubu slanjem na školovanje i usavršavanje, bio sam kod Stanislava Peharca, kod Damira Sumana i kod Stjepana Bućana. Svi su mi pomalo pomogli, kod Peharca sam bio najduže, to su bili počeci, odnosno kad je bilo najvažnije. Puno sam učio gledajući i razgovarajući s ljudima – otkriva Savić zajedno s činjenicom da je radio i u Lipiku tri mjeseca, sve do početka rata.

Ono što mu je najmanje drago jest rad oko kukova zato što su kuk i rame malo ‘škakljivi’ zglobovi. Oni drže mišiće da ne ispadnu, jedan i drugi imaju čašicu i glavu koja sjedi u toj čašici. Ligamenti i mišići moraju biti čvrsti kako bi držali zglob u čašici, jer čim se nešto od toga pomakne, istegne se ligament, mišić malo više boli, čovjek počne drugačije okretati nogu ili ruku, ovisno o kojem je zglobu riječ.

Foto: Ivan Balija
Prisustvovali smo početku jedne terapije oporavka mlade Podravkine rukometašice // Foto: Ivan Balija

– Najlakše je raditi skočni zglob, koljeno nije toliko loš zglob zato što imaju dosta mišića koji ih drže. Jesu to teške ozljede, ali Kad se to napumpa, jedno drži drugo. Rame i kuk je teže ‘vratiti’ nakon operacije – govori on.

U velikih 25 godina rada u rukometnom klubu proputovao je veliki dio Europe, a toga se rado prisjeća. Postoje gradovi u kojima je bio desetak puta, ali je svaki put otkrio nešto novo. Najzanimljivijim putovanjem ističe ono u Izrael.

– Igrali smo dvije utakmice, bili smo tamo sedam dana, a njihova ekipa bila je dosta slaba. Imali smo vremena i za kupanje, i za izlete, prošli smo Jeruzalem, Betlehem, Mrtvo more i dr. To je bilo 1998. godine – prisjetio se.

Jednom smo u Viborgu zaboravili trenera kad smo išli na trening. Sva sreća da se netko sjetio da je trener ostao u hotelu. Vraćamo se nazad, a Šojat stoji na vratima s rukama na bokovima i mrsko gleda prema autobusu – prisjeća se s osmijehom i otkriva kako na putovanjima nije bilo pucanja guma na autobusu ili prometnih nesreća, hvala Bogu. Nedavno je ekipi bus zapeo u snijegu, ali su ga zajedničkim snagama izgurali na pravi put.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Kroz 25 godina klubom je prošao velik broj trenera i još veći broj igračica. Bojan Savić smatra da je najjaču ekipu u njegovom mandatu imao trener Ivica Rimanić. On je vodio klub u sezoni 96./97. i 97./98. Kaže kako nisu osvojili sve što su trebali osvojiti, ponajviše jer je bilo nestručnog rada. Trener nije bio na nivou na kojem je trebao biti, smatra Savić.

Recimo Šojat je imao puno slabiju ekipu, a osvojio je Ligu prvaka. Ova današnja ekipa u odnosu na prijašnje ekipe, usudio bih se reći da je najjača u zadnjih pet godina, ali nije jača od onih ekipa koje su imali trener Hrupec i trener Zovko. Iako, mislim da bi i one ekipe imale problema s ovom – govori on.

– Stalno sam sa ženama, od školskih dana – priča Savić s osmijehom. Usuđuje se reći da se žene slabije snađu kod pada, muškarci to izvuku na neku rotaciju, neko brzo podizanje. Rijetke su žene koje naprave pravi odraz i odmah se podižu. Fizionomija je takva da su muškarci čvršći, ali žene bolje podnose bol. Ženski rukomet pak broji u jedan od grubljih sportova.

Lidija Horvat, Miranda Tatari i Bojan Savić // Foto: RK Podravka - Robert Šoštarić
Lidija Horvat, Miranda Tatari i Bojan Savić // Foto: RK Podravka – Robert Šoštarić

Danas su u klubu Čigirinova, Jožekova i Ihnjeva koje su došle iz Rusije, odnosno Bjelorusije. Savić primjećuje da su cure rasle i trenirale u drugačijim uvjetima nego kakvih su oni u kojima su formirane hrvatske rukometašice. Ruskinje su izdržljivije, snažnije. Kod njih je režim rada bio drugačiji, bilo im je iznenađenje kad su dobile slobodno vrijeme koje su mogle iskoristiti za sebe.

Rukometni klub Podravka je na jako dobrom putu u pogledu fizičke pripreme. Tako je zadnjih desetak godina. Bojan Golub je sada drugi put tu. Treneri rade studiozno, u dogovoru s glavnim trenerom radi se i fizička priprema i sve. Jako dobro surađuju s koprivničkom bolnicom, dr. Sačerom i bolnicom sv. Katarina. Na klupi je sada Zlatko Saračević kojeg je Bojan Savić sada i bolje upoznao.

– Mislim da je odličan stručnjak i još bolji čovjek. Tko odrađuje svoj posao onako kako treba neće imati problema s njim. U klubu danas koristimo i hladne kupke, saunu, mislim da smo na dosta visokom nivou što se tiče oporavka – kratko se osvrnuo na popularnog trenera.

Jelena Živković, fizioterapeut Bojan Savić i pomoćni trener Filip Turk // Foto: RK Podravka - Ivo Čičin-Mašansker
Jelena Živković, fizioterapeut Bojan Savić i pomoćni trener Filip Turk // Foto: RK Podravka – Ivo Čičin-Mašansker

U njegovom poslu jako je malo slobodnog vremena. Bojan je sretno oženjen i ima troje djece, a posao mu oduzme velik dio dana. Puno vremena ode na putovanja. U slobodno vrijeme voli otići u teretanu i izbaciti napetost iz sebe, dobro se oznojiti. Kaže kako je proputovao puno, nekoliko puta je bio iznad Engleske, ali nikad nije bio tamo. Želja mu je posjetiti London i pokoji veći grad. U Parizu je bio četiri-pet puta, a samo jednom na Eiffelovom tornju.

– Ljudi misle da su naš posao putovanja, a to najčešće izgleda avion-autobus-hotel-dvorana-hotel-autobus-avion. Malo je slobodnog vremena – priča on.

Unatoč velikom fizičkom naporu koji proživljavaju njegove ruke, prilikom masiranja sportašica i sportaša, a koje su konstantne, kaže da ne osjeća bol. Nije uzalud poznati sportski novinar Ivo Čičin Mašansker u jednom od svojih tekstova ruke Bojana Savića prozvao zlatnima.

čitam...