Detaljnu, dugu, neobičnu, čak i obrnutu priču o obitelji Turković objavili smo krajem studenoga 2017. godine. Iako uz brojne prepreke, priča je bila sretna, kao što je i vijest da je Boris u subotu, na pretposljednjoj utrci Otvorenog prvenstva Hrvatske u cestovnim motoutrkama, svojom Yamahom R1 stigao do prvoga mjesta u klasi Big Boys, što je fenomenalan rezultat posebice za vozača koji se u svijetu moto utrka našao tek s 44 godine, odnosno prije tri godine.
– Ovo je moj dječački san koji si sada mogu priuštiti. Vrh, dalje nema, nisam očekivao ni približno ovakve rezultate – otkriva nam vidno zadovoljni Turković.
Motosport je oduvijek pratio, priča nam. Riječ je o skupome sportu koji zahtijeva znatne financijske izdatke. Danas ih uspijeva ispratiti zahvaljujući poslu koji obavlja u Luksemburgu, gdje kao vozač kamiona provodi većinu svojega vremena te mu malo prostora ostaje za treniranje.
– Prvi cilj bio mi je maknuti se s ceste. Počeo sam voziti rekreativno, ali uz prijatelja Borisa Vadlu, koji vozi godinama, krenuo sam s utrkama – prisjeća se.
Nevjerojatna želja za utrkivanjem gura ga naprijed
Sezona je krenula u svibnju, također u Požegi, kada je Turković na dvjema utrkama bio drugi pa treći, nakon čega su ga u Križevcima problemi s motorom spriječili u ostvarenju boljeg rezultata od četvrtoga mjesta. Sljedeći na redu bio je Grobnik, dvije utrke, no zbog posla na istima nije mogao sudjelovati. Pauza je nakratko ugasila motore natjecatelja. Vrativši se sezoni, opet na Grobnik, Turković je bio dvaput treći, da bi Slavonski Brod ponovno propustio zbog poslovnih obaveza. U konačnici, stiglo se protekli vikend do Požege. U subotu je predstavnik MK Križevaca stao na pobjedničko postolje, zaokruživši ga jučerašnjim drugim mjestom i time, kada se sve zbroji, postao viceprvak Hrvatske!
– Strah uvijek postoji. Motori su jaki, moj ima 200 konjskih snaga, a brzine velike. Recimo, u Požegi je staza kratka, svega 1,5 kilometara. Na jednome dijelu postižete brzinu od 230 kilometara na sat, a nakon 500 metara morate smanjiti na 90, s time da nema zona izlijetanja. Naravno, na Grobniku je puno bolje, ali opet, on je jedna od najbržih staza u Europi. Potrebno je puno iskustva – priča nam Turković.
Uz veliku pomoć i savjete motociklističkog društva u kojemu se nalazi, kao i uz poduku Krešimira Erdeca, Turković nadoknađuje manjak iskustva u odnosu na prekaljene motocikliste s kojima se natječe.
– Gledajte, imam jako veliku želju za time. Mislim da je ona nadoknadila nedostatke. Puno sam radio na sebi, iako imam jako malo vremena – govori na Turković baš na putu za Luksemburg iz kojega će se vratiti tek za dva tjedna, dodajući kako protekli vikend obitelj, suprugu Sandru i kći Larisu, praktički nije ni vidio.
– I njima se moram najviše zahvaliti, premda zbog straha ne idu sa mnom na utrke – dodaje.
Ovo je toliko skup sport…
Koliko će mu životne okolnosti dopustiti – jer, prioritet su obitelj i posao – vozit će i iduće sezone.
– Ovo je toliko skup sport… Uopće ne znam koliko to sve košta. Zato i radim u Luksemburgu. Kada bih računao koliko sam potrošio, vjerojatno bi me zakočilo u daljnjem utrkivanju – iskren je Boris.
