Sandra je bila moja susjeda i zajedno smo odrasle, kako bi rekli, na ulici. Bilo nas je tamo cijela četa djece, i velikih i malih i uvijek se znalo tko je glavni. Bili smo u svakoj ‘grabi’, jeli blato, penjali se po stablima, kupali u potoku, brali visibabe, ganjali kokoši… Bili smo prljavi, izgrebanih koljena, puni masnica i – sretni, uvijek sa širokim osmijehom na licu.

– Bilo je to prekrasno djetinjstvo – priča mi Sandra, koju vidim nakon ‘sto’ godina, a ona još uvijek pamti sve detalje i vrijeme koje smo provele ljuljajući se u dvorištu.

Upravo je tako, kaže mi ona, željela da odrasta njihova petogodišnja kćer Larisa.

– U Belgiji smo se ujutro probudili pa u vrtić. Bio nam je preko puta, živjeli smo na super mjestu. Prvih dana Larisa je jako plakala, došla je tamo među strance, nije bilo nikog poznatog na koga bi se mogla osloniti i bila je naviknuta samo na mene. Plače ona, plačem ja, povraća ona, povraćam ja. Prve godine je bila više doma nego u vrtiću, ‘kupila’ je bolesti, a kako je došla doma, ni jednom nije bila bolesna. U podne sam ju pokupila prve godine, posije u 15 sati, pa smo išle na kako oni kažu, ‘špir plac’, odnosno igralište, po ljeti vani, zimi unutra. To su ogromne hale na tri kata, igraonice, jako je lijepo, ali sve je to umjetno. Nije to dvorište, da kažeš djetetu, evo idi, igraj se. Koliko me samo puta sva nestrpljiva ispitivala: ‘Mama, kad možemo van’, evo još malo kad skuham, govorila sam joj. Tamo smo imali dvorište, no mene je uvijek bilo strah, na dvorište ju samu nisam nikad puštala. Ipak smo u stranoj državi, ljudi pričaju što pričaju, svašta čuješ, teroristički napad je bio pola sata od nas, pa je strah bio još veći, pa onda briga da netko ne dođe u školu, vrtić – prepričava nam Sandra način života kakav više nije htjela za svoje dijete.

U Belgiju su Sandra (39) i Boris (42) Turković iz Koprivničkog Ivanca otišli prije 11 godina, 2006. godine, na poziv njenog brata Zorana koji je tamo već radio.

Obitelj Turković - Povratak iz Belgije
Obitelj Turković, svoji na svome //Foto: Mario Kos

– Ne mogu reći da je nama ovdje bilo loše, oboje smo radili, ja sam kao i sada vozio kamion, Sandra je radila u svojoj struci, u frizerskom salonu. Nisam o tome prije razmišljao, a imao sam već nekoliko prilika otići van, brat mi je radio u Italiji. No pomislio sam, zašto ne. Taman sam morao mijenjati posao, propadala je firma u kojoj sam bio zaposlen. Imao sam i tu ponude, no rekao sam Sandri – idemo probati, možda ću se jednog dana lupati u glavu zašto nismo otišli – prisjeća se Boris.

Bez puno razmišljanja, spakirali su kofere, napunili auto i za tri dana krenuli na put u neizvjesnost.

– Početak je bio pretežak i iz nečega smo, kako bi rekli, napravili ništa. Iz tvrtke su mi rekli da dođem, no čim sam se tamo pojavio, vidio sam da nešto ne štima. Mogao sam raditi samo kod njih jer su mi morali riješiti papire, dati garanciju. Nije to bilo kao danas dok smo u EU, nije bilo tako jednostavno otići van – kaže Boris.

Okolnosti im od samog početka nisu išle na ruku. U Belgiju su došli 13. rujna, na petak 13, putem su imali prometnu nesreću, a Boris je počeo raditi tek nakon tri mjeseca, 20. prosinca.

– Radio sam tjedan dana, do Božića, a onda smo došli doma na godišnji i tu mi je sve živciranje došlo na naplatu. Pukao mi je čir, pao sam u nesvijest i sljedeća tri mjeseca bio na neplaćenom godišnjem. Tako sam osam mjeseci u Belgiji plaćao stan, živio bez prinosa, ušteđevinu smo potrošili do kraja, prodao sam motor, automobil, posudio novce i nisam se više imao s čim imao ni vratiti, nisam imao izlaza, mogućnosti – priča nam Boris.

Kaže kako su dani prolazili, on je mislio bit će sad posao, za dan, dva, tjedan, ali to se odužilo. Kad su se nakon bolovanja vratili, živjeli su mjesečno od 200 eura, skromnije nego u Hrvatskoj.

Obitelj Turković - Povratak iz Belgije
Kod kuće uživaju s Larisom i nećakinjama // Foto: Mario Kos

– Bio je to težak početak, bili smo kratko smješteni kod Sandrinog brata i doživljavali šok za šokom. Konačno sam počeo raditi, u ono vrijeme plaća je bila oko 1900 do 2000 eura, a Sandra nije radila. Jezik nismo znali, no godina je konačno nekako krenula, došli smo na nulu – prepričava nam on novi početak.

A onda je 2007. godine došla kriza i šest je mjeseci bio bez posla. Imali su pravo na pomoć od firme, 1200 eura mjesečno.

– Za stan smo mjesečno izdvajali 500 eura pa je jasno kako smo živjeli. Ta tvrtka više nikad nije ni počela pošteno raditi. Onda sam se 2009. godine, uz prijatelja kojega sam poznavao preko ljubavi prema motorima, uspio zaposliti u Luksemburgu. Danas je to za vozače najbolje plaćen grad. Živjeli smo u St. Vithu, sat vremena do Bruxellesa. Tu je bilo dobro, bio sam prvi stranac u firmi, a danas ima otprilike 10 obitelji iz Hrvatske koji su preko mene tamo našli posao. Bili su sa mnom jako zadovoljni, u Belgiji sam počeo raditi za 1900 eura, a ovdje mi je plaća bila 2800, a na kraju i 3300 eura – kaže Boris.

No sada više ni tamo nije tako bajno jer se uvodi porez, kojega, kaže on, praktički nije ni bilo, na plaću je bio nekih tri posto. Kad su dobili dijete, dobivali su i 200 eura dječjeg doplatka.

– Ranije smo za 500 eura živjeli u garaži koja je bila prenamijenjena u stan, a onda smo preselili u kuću koju smo plaćali 800 eura plus 200 eura režije. Primjerice, godišnje su samo troškovi auta bez servisa bili oko 1000 eura, za auto sam platio 3,5 tisuće eura poreza na registraciju. Troškovi su enormni, sve je skupo, život je skup. Jedna vrećica s hranom košta 100 eura, a hrana je grozna, bez okusa, sve umjetno. Koliko smo samo puta bacili salamu, jer ju nismo mogli jesti. Na kraju smo hranu kupovali u Njemačkoj, jeftinija je i bolja, iako ništa od toga nije ni blizu onome što jedemo u Hrvatskoj – ističu Turkovići još neke od razloga njihova povratka.

Štedjeli nisu, mjesečno im nije ostalo ništa, jer su, kako kažu, malo bolje živjeli i bili su na nuli. Sandra nije poznavala jezik pa je svoje zanimanje morala zapostaviti te je povremeno čistila kuće. Na taj se način dalo zaraditi 800 eura mjesečno.

– Kad smo došli u Belgiju, svaki sam dan mislila da sanjam. Kad sam se probudila, mislila sam da sam u Hrvatskoj. Imala sam onaj stalni osjećaj da to nije istina, da to nije moj život. Niti znaš jezik, niti koga poznaješ. Družili smo se s tri obitelji iz Hrvatske, pa smo jedni drugima dizali raspoloženje. I muž i ja smo jedan drugog stalno dizali, podržavali, bit će to dobro, ako neće, idemo doma. Nije bilo nimalo lako. No nekako, s vremenom, se navikneš. Sve mi je na početku bilo ružno, sve mi je išlo na živce, a kad je stigla Larisa, Belgija mi je postala ljepše mjesto. Gle, i ovo jezero je lijepo, i ovaj park, tek onda sam počela cijeniti neke stvari, a i ljude. U početku ništa ne razumiješ, ljut si i na njih i na sebe, ali kasnije, kada već nešto i razumiješ, vidjela sam da su ljudi preljubazni – prisjeća se Sandra svojih početaka.

Belgijanci te, kaže, svako jutro lijepo pozdrave, smiju se, pitaju kako ste. Imaju drukčiji mentalitet i na svemu su im čestitali.

– Jedno jutro mi zvone: ‘Čestitamo, pobijedili ste na utakmici’, opet zvone: ‘Čestitamo, ušli ste Europsku uniju’ – smije se Sandra.

Obitelj Turković - Povratak iz Belgije
Sestrične se igraju frizerke u Sandrinom novom salonu // Foto: Mario Kos

– Ljudi su nas super prihvatili kao strance, no ipak, boje te se, kao i ovdje kad počne dolaziti jeftinija radna snaga. No onda su shvatili da i mi plaćamo porez i imamo iste plaće. Iako, moj je gazda sa mnom toliko zadovoljan da sam imao najveću plaću u tvrtki. Još i dan danas me zove, evo prije dva dana je nazvao. Izračunao je da sam 7,8 dana u mjesecu doma te da mi može dati istu plaću da tri tjedna radim, a tjedan dana da sam kod kuće. Čak su i Sandrom htjeli pričati, je li problem u ženi, jesmo li otišli zbog nje – smije se Boris, koji sada isti posao radi u Hrvatskoj, u koprivničkoj tvrtki, a pronašao ga je i prije nego se vratio kući.

Njegov ih je belgijski gazda lani posjetio u Koprivničkom Ivancu, bili su kod njih na roštilju.

– Nisu se mogli načuditi. To je vaša kuća, to je sve vaše, stalno su ispitivali. Bili su oduševljeni, to je za njih luksuz. Ne znam što su oni mislili, valjda da živimo u nekoj baraki. Ostali su iznenađeni i oduševljeni Hrvatskom tako da se nisu puno ni čudili kad smo mi odlazili – prisjeća se Sandra.

Kažu da u Belgiji cijene radnika i sve će ti platiti, ali to je to, to je sve, novac je sve.

– Društvenog života tamo nema i to nam je najviše falilo. Družili smo se s tri obitelji iz Hrvatske, svi smo bili na istom mjestu i svi smo nekako došli tamo jedni preko drugih. Super su to ljudi, no stvar je u tome da živiš s tri obitelji cijeli život. Nisu to ljudi koje si ti birao, oni su ti jednostavno nametnuti. Ali stvarno smo se sprijateljili, kad nam je bilo teško, napravili feštu, slušali hrvatsku muziku, dizali jedni druge, prisjećali se doma. Život nas je spojio i uvijek ćemo biti u dobrim odnosima – priča nam Sandra.

Obitelj Turković
Hrvati s kojima su se družili u Belgiji // Foto: privatna arhiva

Kaže kako je prvo plakala za svojima, pa sad za njima, iako i oni se planiraju vratiti, osim onih koji su tamo kupili kuće.

– Živio sam u Belgiji 11 godina i nisam uopće znao što hoću. Živio sam od danas do sutra. S financijama problema više nemaš, no nemaš ako si ih ne napraviš, kao i tu. Ako ne živiš van svojih mogućnosti, nemaš ni problema. To je najveći problem, kao i u Hrvatskoj, ljudi žive van svojih mogućnosti. Kad sam nešto htio uložiti u kuću u Ivancu, mi četiri godine nismo bili na godišnjem. Četiri godine nismo bili u Hrvatskoj, nigdje. Otišli smo jedne godine na par dana na belgijsko more, lijepo za oči, no ne i za kupanje i uživanje kao kod nas – objašnjava Boris životne okolnosti.

Dodaje da ako nešto hoćeš, nije stvar na koju stranu planeta odeš, samo moraš živjeti u skladu sa svojim mogućnostima.

– To je cijela filozofija i to je velik problem u Hrvatskoj. Došlo je sad posljednjih par godina dosta ljudi odavde u Belgiju i opet ne žive u mogućnostima i opet će možda imati problema – mišljenja je on.

Boris si je kupio auto kakav je želio cijeli život, no onda mu se upalila žaruljica.

Obitelj Turković
Boris je obožavatelj motora // Foto: privatna arhiva

– Kad sam ga kupio, nakon dva dana mi više nije pričinjao nikakvo zadovoljstvo. E, tu je meni kliknulo da to više nema smisla. Primjerice, volim igrati igrice na PlayStationu. Kad je izašao novi, drugi dan sam već otišao po njega i kupio ga i to nije bio nikakav problem, ali više ni zadovoljstvo. Rekao sam sebi, neću više tako živjeti, jer ja pet godina nisam nigdje popio kavu, podružio se, uživao. Eventualno sa suprugom, ali samo nas dvoje, bez društva, među nepoznatima, pa svima moraš objašnjavati tko si, odakle si, zašto si – nabraja on neke od razloga njihovog povratka.

– Sve je to drugi svijet, nije to tvoje društvo s kojim bi s guštom izašao, a nema ni te naše atmosfere. Tamo života za nas nema. Život se svodi od odlaska na posao, subota je dan za obaviti šoping da imamo za jelo, u nedjelju se već javlja nervoza jer dolazi ponedjeljak i ide godina za godinom, a zadovoljstva nema. Ja sam radio svaki dan 15, 16 sati – kaže o stilu života.

U Belgiji nema onog – idemo na kavu, nema te navike.

– Da i ideš, nemaš kamo, nemaš s kim. Oni idu na posao s termosicom. Ne znam jesam li sve te godine dva ili tri puta s nekim popio kavu. A i nemaš vremena, sve vrijeme ti oni isplaniraju, a to ti fali. U tim se trenucima sjetimo Koprivnice, kako je tamo lijepo, ljudi su opušteniji, sjednu na terasu, druže se, smiju se, pa nas vuče nostalgija, kako bi sad bili doma. Prešao sam zaista cijelu Europu, nema života kao kod nas, nema druženja, fešti, nema toga nigdje – uvjeren je Boris.

U Belgiji imaju praznik, dane kad se fešta, no, kažu Turkovići, sve se to svodi na ‘prošćenje,’ ono što je kod nas bilo prije 20 godina.

– To su dani koje svi čekaju, dok nama to uopće nije zanimljivo. Maškare imaju dva tjedna, a Martinje je državni praznik, dok Djeda Mraza praktički ni ne vidiš. Božić tamo slabo obilježavaju, jesu katolici, ali nije to to tako kako smo mi naučeni – objašnjava Sandra.

Kažu da Belgijanci uopće ne uživaju u životu.

– Tamo vlada stalna napetost, stres, imaju novaca, ali ne uživaju. Možda dva tjedna na godišnjem. Mi smo za godišnji odmor uglavnom jednom godišnje išli doma. Preko Božića, bili smo možda dva ili tri puta. Predaleko je to i financijski neisplativo. Ako dva puta godišnje ideš doma, sve se to svodi na jednu veliku nulu. I onda konačno dođemo kući, na dva tri, tjedna i opet smo pod stresom jer sve ne stignemo. Hoćeš sve vidjeti, tempiran si, ne stigneš se ni opustiti, nemaš vremena za sebe i već ideš natrag – kažu Turkovići.

No kako god bilo, Sandra kaže da je u Belgiji proživjela najljepše trenutke u svom životu, jer je tamo na svijet došla Larisa i to je najbolje što je dobila od Belgije. Dijete su htjeli već nakon prve godine veze, ali nije išlo.

Obitelj Turković
Kad su dobili Larisu nisu mogli vjerovati da im se ostvario san // Foto: privatna arhiva

– Prošli smo sve kontrole, bolnice, sve je bilo u redu, no rekli su mi da sam jako emotivna, osjetljiva i da kod mene postoji prevelika želja. Larisu smo dobili medicinski potpomognutom oplodnjom i to je najbolje što smo dobili od Belgije. Išli smo u jednu od najboljih klinika u Europi, sve je skupa koštalo oko 10.000 eura, a nismo platili ni centa. To je trajalo i trajalo, vrijeme se otegnulo. Nismo htjeli, odnosno planirali na potpomognutu, no doktor nam je rekao da nema tu ničega umjetnog, da je sve to naše, samo se mora spojiti. Rekao mi je ako ne uspijemo iz prve, uspjet ćemo iz druge i tako je i bilo. Doktoru i cijelom osoblju svaka čast, osjećaš se kao u hotelu, a ne bolnici, svi su pozitivni, vesele se i plaču zajedno s tobom. Kad sam ležala u bolnici i prelazila sve moguće pretrage, najviše sam i naučila jezik jer sam bila prisiljena. Kad smo odlazili, išla sam se pozdraviti i s tim doktorom, rekao mi je da ću im faliti, jer koliko sam bila tamo prošla sam mnoge porode, prevodila po potrebi – hvali ona belgijsko zdravstvo koje joj je donijelo najveću sreću.

No loša je strana što je postupak bilo teško uskladiti s Borisovim poslom.

– Rekli su mi sve razumijemo, nema problema. No evo primjer. Mi smo u 12 sati morali biti u Bruxellesu u bolnicu do kuda imamo sat i pola vožnje. I na poslu mi kažu možeš ići, no u pet treba krenuti za Francusku. Ona je trebala mirovati dva sata, a ja sam nervozan gledao na sat hoću li stići, pet puta su me zvali kad ćeš, a bilo je nema problema – prisjeća se Boris.

–  Kad je doktor ustvrdio da ću ostati trudna, a mislila sam nikad neću, rekla sam – idemo! I jesmo! Uspjeli smo, uspjeli smo! Svi su vikali, veselili se zajedno sa mnom. Istina, bila sam puno po bolnicama, no nosili su me na dlanu – oduševljena je Sandra.

Naravno da se sve plaće putem zdravstvenog. Godišnje su za zdravstveno osigiuranje za njih troje izdvajali oko 600 eura, a što si stariji, troškovi su veći.

– Došlo je vrijeme poroda. Posjeli su me na stolac koji izgleda kao iz SF filma, kao u crtićima kad se auto pretvara u robot i obrnuto, tup, tup, tup. Iako sam dva dana prije samog poroda imala bolove, bila sam toliko sretna što ću se poroditi i konačno vidjeti svoje dijete da je sve to palo u drugi plan. Između trudova sam se smijala i mislila – sad ću ju vidjeti! Noć prije su mi olakšali nekom injekcijom pa sam spavala, a tijekom poroda sam dobila epiduralnu i par sati poslije se porodila. Rekla sam joj – čekaj još da dođe tata – prepričava Sandra svoje najljepše iskustvo.

– Meni se dogodilo da sam završio s poslom, otišao na završnu feštu i došao doma. Sandri je došla majka da joj pomogne u prvim danima, sjećam se da su gledale Supertalent i Sandra je rekla ako ovaj Indijanac pobijedi, može ići roditi. Tako se i dogodilo, poslije toga sam ju odvezao u bolnicu – smije se Boris.

Nije ga htjela kraj sebe tijekom poroda, jer nije mu bilo svejedno.

– No taman je ušao kad sam ja ispustila zadnje aaaaa i na svijet je došla naša Larisa. Tri dana sam provela u bolnici i još nismo bili svjesni da zaista imamo dijete. Daj štipni me da znam da ne sanjam, stvarno sam rodila, stvarno je ona naše dijete, gledaj ju kako je lijepa, stalno sam ponavljala kolika je to sreća bila – priča Sandra sa suzama radosnicama u očima.

Bila je tamo njezina majka, no i tada, nešto je falilo.

– Nismo bili doma, nismo imali s kim podijeliti toliku radost. Zvala sam sve po redu u jedan sat u noći, prijatelje, rodbinu, no nisu bili blizu mene, ne vidiš ih. Ne znam, šetam s njom, toliko godina sam ju željela, ona napravi grimasu, nasmije se, izbelji se, a ja to nemam s kim podijeliti. Boris je na poslu, nemam nikog tko bi se sa mnom istinski radovao. Sve te prve trenutke bi s nekim podijelila, ja plačem od sreće, a nemam to kome reći. Bile su tamo Hrvatice s djecom pa sam se s njima družila na igralištu, no nije to to, nije to tvoja mama, obitelj – opisuje Sandra svoje osjećaje.

Kaže da je stalno zvala kući preko Skypea, svaku večer u isto vrijeme, držala Larisu u naručju, a mama je davala savjete kako sad ovo, kako ono.

– Bili su mi roditeljitri godine u Belgiji, tata je tamo radio prije nego se rodila Larisa, no oni su otišli i bilo mi je teško. Sve sam s njom prolazila sama. To je prvo dijete i koliko je to lijepo, toliko je i teško – tvrdi ona.

Odluka o povratku je i pala najviše zbog Larise, iako je Sandri to bila želja od prvoga dana.

– Točno se sjećam trenutka kad sam duboko u sebi odlučio da se vraćamo kući. Koliko su nas samo puta njeni roditelji na pragu kuće napeto dočekivali, a onda sa suzama ispraćivali. Tako je bilo i ovog puta. Lani u ljeti smo bili kod kuće i na povratku natrag u Belgiju, u dvorištu smo sjeli u auto i uvijek bez izuzetka, svi smo plakali. Sandrin je otac, koji je također puno radio vani i 10 godina proveo u Njemačkoj stajao kod šupe i mahao nam. Stisnuo sam kočnicu, izašao iz auta i pitao ga: ‘Jeste li ikad požalili što ste se vratili kući?’ Rekao mi je: ‘Ne, nikad.’ I tada sam znao – idemo doma! – sjeća se Boris.

Obitelj Turković - Povratak iz Belgije
S roditeljima na pragu kuće gdje su ih uvijek dočekivali i ispračivali // Foto: Mario Kos

Sljedećih godinu dana u Belgiji su trajale dvojbe. Odluka je bila tu, samo je bilo pitanje kada.

– Strahovao sam najviše zbog financija, da nemamo problema. Prvo sam rekao pet godina, pa je palo na tri godine, na kraju je to bilo deset mjeseci i bili smo doma – govori Boris.

– Kad mi je rekao da se vraćamo, nisam mu vjerovala. Nikad nisam tamo bila previše sretna, nisam se pronašla, u biti on je to znao i nije znao, nisam mu to puno ni govorila, nisam ga htjela opterećivati kad radi. Što ću ga stalno nazivati i gnjaviti. Znao je čuti od cura, no tada mi je rekao da nikad nisam presretna i koliko god bila zadovoljna, nikad mi ništa nije bilo gušt kao doma. Uvijek sam više navijala za doma, nego svi ostali. Kad sam rekla što mi je na duši, Boris je kazao da ne želi da budem nesretna. Iako, ne mogu reći da sam bila nesretna, ali jednostavno to nije bilo to što sam ja htjela od života – objašnjava Sandra.

Boris pak tvrdi da on ni sam nije znao što želi od svog života.

– Bio sam u poslu, ide dan za danom, godina za godinom, navikneš se na taj tempo i sve ti postane normalno, ne stigneš razmišljati što želiš. Da sam bio sretan, nisam. Materijalne stvari sam imao, ispunio sam si dječačke snove, jer sam bio takoreći sirotinja, no nije mi to donijelo radost – zaključuje on.

Najgore je bilo što je Larisa imala samo mamu.

– Ja sam malo bio s njom, odem i nema me po tjedan dana. Znala se ljutiti na mene što me nema, odbijala me, nije htjela k meni. Čudili smo se kako tako malo dijete s tri, četiri godine to može. Tu ima djeda, baku, prijatelje, sestrične. Tamo nema toga da se djeca odu van igrati. Školstvo, vrtić, sve me to u Belgiji iritira. Vrtić nije vrtić, tamo djecu pripremaju da jednog dana budu, neću reći roboti, ali da se pokoravaju sustavu da bi njima mogao vladati. A što se tiče općeg znanja i nekakvog snalaženja, oni su strašno ograničeni. I Nijemci i svi su tako odgajani. Ja sam se pokorio sustavu, jer drukčije nisam mogao u njemu funkcionirati, no nisam to htio za svoje dijete. Kao prvo, masa djece već s pet godina jako slabo govori Hrvatski. Ne možeš baš s njima ni razgovarati, izgube jezik, nema naglaska, nerazgovijetno pričaju. Drugo, nisam želio da odrasta u takvom materijalnom svijetu jer kod nas koliko god i je to tako, još uvijek postoji nešto domaće – veli Boris.

– Larisa je odrastala bez djeda, bake, bez ikoga, a svi smo ju čekali. A zbog čega, da bi sutra imala ne znam što. Nije to vrijednost, važna je ona radost u životu. Svojeg brata nisam vidio 10 godina, to ti nitko ne može vratiti, vrijeme ode – tvrdi Boris.

Sandra kaže kako djeca u vrtiću od samog početka uče.

– Već su krenuli na matematiku, na pisana slova. Od dvije godine sve to ide kroz nekakvu igru, no kad malo logički pogledaš, sve je to učenje, nekakvo pripremanje. Vrtić je na početku trajao od 8 do 12, nema spavanja, i ono što je najvažnije, nema igranja, eventualno ako odu van na kojih pola sata. Oni su kao u školi, sad nacrtaj ovo, zalijepi ovo tu pa daj da to ocijenimo, pa stavljaju smajliće. Prvu godinu traje 4 sata, ako mame rade, poslije plaćaju tete čuvalice, jer vrtić je besplatan. Ona se doma nije mogla naigrati. Evo ima od tri godine vrtića cijeli bunt papira, riješenih zadataka. Kako smo se vratili, nije dva crteža napravila jer sam joj dala slobodu, igraj se koliko želiš, još stigneš učiti – objašnjava Sandra.

Larisa u Ivancu ima prijatelje iz ulice, ima sestrične Kiaru i Nelu s kojima se obožava igrati. Krenula je u malu školu gdje će također steći nove prijatelje.

– Kad smo ranije dolazili doma plakala je za Belgijom. Prve dane kad smo se budili nedostajale su joj njene prijateljice blizanke, njene igračke. A evo jučer je trčala po dvorištu i iz sveg glasa pjevala ‘Volim te Hrvatsko’! Čudila se krastavcima, paradajzima. To sve tu raste, tamo smo kupovali, kako je sve fino, znala je reći. Sve obožava. Jede meso, dok tamo ono iz vrećice nije jela. Sve je drugačije, malo se i zbuckala. ‘Mama, gle kako grožđe raste na trsima, mi to moramo odrezati, ne samo uzeti iz dućana’, oduševljena je bila. No fale joj njene prijateljice iz Belgije, to je normalno. Ne smije vidjeti slike jer je onda tužna, ali dođu djed baka i zaboravi, a i oni su veseliji što raste uz njih – priča nam Sandra.

Život u stranoj državi nosio je i svoje strahove i nesigurnosti.

– Teroristički napad je bio pola sata od nas, a prije tri godine je krenulo u Parizu. Par dana kasnije sam bio u šumi gdje su teroristi bježali i morao sam u centar Pariza na istovar. Ljudi su bili u strahu, osjetilo se to u zraku, nije ni meni bilo svejedno. Zadnji stan koji smo uzeli bio je manji i živio je tamo iznad nas u zgradi neki čovjek kojem je došla policija. On je urlao, vikao. Stranac si, ne poznaješ ljude, ne znaš kakvi su ti susjedi, da bi ju ostavila samu nema šanse. Igra se kad su mame tamo. Išli smo k Hrvatima na igranje, tamo sam ju znala ostaviti kad sam baš nekamo morala ići, kao i oni kod nas – pričaju oni o strahovima s kojima su se suočavali.

Mučilo ih je i što je tamo sve bilo terminski.

– Kad ideš kod nekoga na kavu, dobiješ termin. Rekao sam prijatelju s kojim sam uzeo motore, dođi k meni na kavu. On me pita kad da dođem. Ja mu kažem, pa bilo kad, kad hoćeš. Njemu je to bilo nepojmljivo, pitao me u koliko sati, koliko minuta, tražio neki termin. Oni te pozovu na kavu tako da ti kažu dođi od 15.15 do 16. I u 16 se moraš pokupiti i otići. Što to govori? Kakav je to život – pita se Boris.

I Sandra se sjetila svojih iskustava.

– Srijeda je bila dan za igranje i vrtić je radio skraćeno. Zove Belgijanka, ja bi da se danas Larisa dođe igrati od dva do četiri. Bilo mi je to napeto, nije to isto kad opušteno odeš kod susjede na kavu, a djeca nek se poigraju, ovo je sve posloženo na minutažu. To mi je išlo na živce, no kako su se oni ponašali, tako moraš i ti – govori Sandra.

Ističe kako joj nije žao što su bili, možda bi joj, kaže, bilo žao da nije probala, dok si je Boris zaradio dobru mirovinu. I Sandrini su roditelji bili tamo tri godine i njen si je otac osigurao penziju.

– Jedina prednost života u Belgiji su financije, no nismo mi živjeli tamo kao lordovi. Putovali nismo, a kad smo nekamo išli, to je bilo kući. Znali smo ponekad otići u restoran, no to nije bilo često. Nije to bilo ništa ekstra. Nismo čak ni štedjeli, počeli smo zadnjih godinu i pola kad smo odlučili da idemo doma – kaže Boris.

Cijelo su vrijeme ulagali u kuću u Koprivničkom Ivancu u kojoj žive sa Sandrinim roditeljima, na katu. Kad su odlučili da idu kući, preselili su u manji stan i počeli štedjeti. Nisu se, kao što mnogi misle, vratili kući s ‘hrpom love’, a sve su uložili u kuću. Sandra je pak položila majstorski ispit i u rodnoj kući otvorila frizerski salon u kojem već prima prve mušterije.

– Planirali smo ako ne prije, vratiti se prije mirovine, nikad nismo mislili ostati zauvijek. No onda kad razmisliš, tamo smo bili sami da bi dočekali penziju, a onda bi došli doma u mirovinu i opet bi bili sami. Larisa bi sigurno ostala tamo i kojeg to onda ima smisla. Udala bi se za Belgijanca, Grka, jednu godinu došla ovdje, drugu bi išla na drugu stranu i za tri godine ne bi ni dolazila, samo bi jednog dana došla sve skupa prodati jer joj neće trebati – pričaju Turkovići.

Ujedno, htjeli su da se Larisa vrati prije polaska u prvi razred.

– Danas svi kažu idem van zbog svoje djece, samo mi nije jasno koja je prednost za tu djecu. Ako hoćeš nešto zaraditi da, ali to nije prednost, ta djeca će postati stranci – mišljenja je Boris.

Obitelj Turković - Povratak iz Belgije
Larisa uživa kad ju mama frizira u novom salonu // Foto: Mario Kos

Larisa nam je igrajući se sa sestričnama u maminom salonu rekla da joj je lijepo i doma i u Belgiji, dok ovdje najviše voli što ima Kiaru i Nelu i baku i djeda.

– Evo prošli sam tjedan otvorila salon Larisa. Tamo nisam mogla raditi svoj posao, jer trebaš govoriti minimalno dva strana jezika. Nisam se mogla s tim pomiriti, jer sam doma imala puno posla. Imala sam dobar posao, dobru plaću za frizerku i s dobroga sam došla na to da sam bez posla. Mušterije su me na početku zvale kad nisu znali da sam otišla, nabili su mi 500 kuna računa koliko mi je telefon zvonio, nisam se više ni javljala. Bila sam i srdita. Da nisam otišla, sigurno bi već odavno imala svoj salon. No krenula sam od početka, od učenja jezika iako mi je falio moj mir, moj salon. Sad je ovo opet novi početak – kazuje Sandra.

Prisjetili su se i kako je izgedao njihov definitivni odlazak iz Belgije.

Sandra i Larisa zauvijek su se vratile su se ove godine 1. kolovoza, Boris je stigao u rujnu, a odluka o povratku je pala lani 14. kolovoza. Od kad su odlučili, vrijeme se samo zakotrljalo.

Obitelj Turković - Povratak iz Belgije
Sandra nam sa sjetom pokazuje knjigu koja prikazuje 11 godina Belgije // Foto: Mario Kos

– Došao je dan odlaska i koliko smo god to čekali, nije bilo lako. Ipak je to 11 godina, Borisa su voljeli na poslu, bilo je teško. Toliko ti se osjećaji pomiješaju, bila sam sretna, no nisam bila svjesna da idem doma i kad smo se opraštali s našim prijateljima Hrvatima samo su krenule suze. Oni su bili, i još uvijek su, dio naših života. Napravili su mi knjigu u koju stavili naših 10 godina Belgije, od upoznavanja, fešti, trudnoće, druženja – pokazuje mi Sandra knjigu i guta suze.

– Kad sam došao tu, nakon dva, tri dana sam zaboravio da sam tamo živio, tolika je želja bila skrivena u meni, želja koju nisam sam sebi htio priznati. Ne sjetim se više Belgije. Najviše me bilo strah neuspjeha, jer tamo je red, plaća, doprinosi, sve je na vrijeme, ali i tu je to danas na dobroj razini. Ima svega, ali ima i tamo. Ima ljudi koji su sa mnom radili po Njemačkoj, Luksemburgu  po par mjeseci i nikad nisu vidjeli svoje plaće. Svega čega ima tamo, ima i ovdje. Ipak, tamo moraš više šutjeti, nekad se i poniziti jer ne možeš si priuštiti ostati bez posla  – uvjeren je Boris.

Kažu da su živeći u Belgiji, da bi si približili dom, iz Hrvatske nosili prge, kobasice, špek, vino..

Obitelj Turković - Povratak iz Belgije
Sandrin brat Danijel u veseloj igri s djevojčicama // Foto: Mario Kos

– Kad smo to imali, to je za nas bio praznik. Koliko sam si samo puta poželjela sarmu, pa i domaći gemišt, da sjednemo s prijateljima na terasu u Koprivnici i jednostavno uživamo. Stalno smo čitali vijesti iz Hrvatske, pratili što se događa. A tek kad smo vidjeli da postoji kamera koji uživo snima što se događa na koprivničkom trgu! Znali smo u nju ‘blejati’ satima i čekati da se pojavi netko poznat. Svake godine misliš proći će ta želja za domom, smanjit će se, nestati, ali to ne staje, srce sve više vuče doma – prisjeća se Sandra, sretna, jer upravo je počela živjeti život kakav je oduvijek željela.