Noćna smjena, liječnik prima poziv prijavno-dojavne jedinice o čovjeku koji je u svojem kafiću, na radnome mjestu, ostao bez svijesti. Kreću, putem se pripremajući za reanimaciju, znajući tko što mora raditi. Dolaze u kafić, rodbina čeka. Ulaze, a gospodin leži iza šanka, potpuno crne kože. Izvlače ga uz pomoć obitelji jer ondje nije bilo prostora za postupak oživljavanja. Provjeravaju puls. Nema ga, čovjek je klinički mrtav. Reanimiraju ga, koriste defibrilator, potom i stabliziraju. Slijedi smještanje pacijenta u vozilo, spajanje na uređaje i snimanje 12-kanalnim EKG-om. U konačnici, dijagnosticiraju uzrok aresta. Po domaće rečeno – infarkt.
Liječnik zatim kontaktira dežurnog kardiologa u KBC-u Rebro kamo se hitna služba iz ove priče zaputila. Tijekom transporta konstantno nadziru vitalno ugroženog pacijenta, boreći se da ostane stabilan. Dolaskom u Zagreb, prenose potrebne informacije, povezujući obitelj unesrećenog s kardiologom kojemu ukazuju na moguće alergije ili, primjerice, lijekove koje uzima.
Tako nam je, korak po korak, u jednome dahu, događaj koji se odvio 23. lipnja ove godine u Križevcima, prepričala medicinska sestra Ivana Habuš, uz koju su bili liječnik Fran Tvrtković i vozač hitne službe Petar Orehovečki. Život 65-godišnjeg muškarca koji su svojom intervencijom unutar zlatnoga sata spasili jest onaj Željka Kilića.
Gotovo filmska priča
Danas je Svjetski dan oživljavanja. Obilježit će se diljem svijeta, pa tako i na trgovima u Koprivnici, Križevcima i Đurđevcu s ciljem osvještavanja ljudi kako svatko može biti prva karika u lancu spašavanja života prije no što stigne hitna medicinska služba. Time se mogućnost za preživljavanjem povećava za dva do četiri puta. Danas od deset žrtava srčanog zastoja preživi samo jedna.
Željko je ta jedna osoba. Željko je čudo, kako su nam više puta naglasili Ivana, Petar i Fran, s vidnom srećom u očima bacajući pogled na svojega pacijenta koji danas, živ i zdrav, sjedi pokraj njih.
– Da vam budem iskren, ne znam ništa. Rekli su mi da je taj dan bio strašno vruć. A kod mene je klima dosta smanjila temperaturu. Mislio sam da me je ta razlika… Ne znam – neopisivo sretan, a opet i dalje zbunjen svjedoči Željko.
Kako se osjećao u tim teškim trenucima kada je otvorio oči, ne može reći. Fali mu filma, veli nam. Izgubio je otprilike tri mjeseca prije i tri mjeseca nakon nesretnog događaja.
– Koliko su se god disanje i cirkulacija brzo vratili, gospodin je cijelo vrijeme bio bez svijesti – objašnjava liječnik Tvrtković.
A koliko je točno bio bez svijesti, nije poznato. Vjeruju da je u pitanju desetak minuta jer nakon više od toga vjerojatno ne bi preživio. Priča je poprilično nevjerojatna. Filmska, rekli bismo. Željko je te večeri u svojem kafiću bio potpuno sam, a koji je nedugo nakon svega zatvorio, umirovivši se. Gostiju nije bilo te mu nije tko imao priskočiti u pomoć, već ga je vidjela njegova supruga, i to od kuće putem videonadzora. Pozvala je obitelj, a oni dalje prijavno-dojavnu jedinicu koja je alarmirala hitnu službu.
– Em je mrak u kafiću, em je Željko bio crn. Di je, di je, pitali smo se. Nismo mogli do njega. Puno je tu caka. On je čudo, on je stvarno čudo – naglašava I. Habuš.
Uspijevaju odvojiti posao od privatnoga života
Ivana Habuš je medicinska sestra hitne službe 21 godinu. Petar Orehovečki vozi još i više, punih 25, dok je Fran Tvrtković njihov mladi kolega čije iskustvo broji dvije godine.
– To vam je poziv. Kada bih ponovno birala, isto bih izabrala – odgovara I. Habuš na pitanje zašto radi u hitnoj službi, na toj nevjerojatno stresnoj poziciji.
– Htio sam se suočiti sa svojim strahovima. Vrlo bi mi brzo dosadilo kada bih radio u uredu, ovako je dinamičnije. Na hitnoj je svaki dan drugačiji, od porađanja, preko liječenja male djece do umirovljenika. Na početku je bilo teško, ali s vremenom sam se priviknuo na takve situacije. Malo mi je što danas stresno – priča Tvrtković.
– Oguglali smo na stres. Ulaskom u ritam stvori se navika – dodaje Orehovečki.
Gotovo uglas potvrđuju kako bez problema uspijevaju odvojiti privatno od poslovnoga. Zastrašujući prizori ostaju na poslu, privatni problemi kod kuće.
– Ljudi, koji nisu u sustavu, misle da mi svakodnevno imamo ovakve situacije. Česte su, ali ne na dnevnoj bazi – kaže liječnik.
Za njih smjena nakon Željkova spašavanja nije prestala
Srčani problemi, problemi s disanjem ili cirkulacijom, probavne tegobe, moždani udari, porodi, hipoglikemija, povrede pri radu, ubodi, pa i spašavanje penjača s Kalnika. Dio je to samo popisa intervencija na koje moraju što hitrije izletjeti, pri čemu su presudni stručna edukacija, kvalitetna oprema i vozila, kvalitetan timski rad i dobra, dobra, dobra komunikacija medicinskih aktera.
– Vraćamo se kući, dajemo si pet, govorimo da smo uspjeli. Za nas smjena tada nije prestala. Prljavi, znojni i mokri došli smo i nastavili raditi – prepričava I. Habuš tu večer kada su spasili Željka.
– Sada me, kada sam vidjela gospodina Željka, prolaze žmarci. Mi za svakoga pacijenta dajemo sve, ali ne reagiraju svi dobro poput njega. Njegovo srčeko, koje je stalo, ponovno je pokrenuto – zadovoljno govori sestra.
Tragediju u Poljani Križevačkoj pamte i danas
Nažalost, nekada jednostavno ni sve što ulože nije dovoljno. Na upit o osobito teškim slučajevima, koji čak nadilaze riječ rutina i koje se ne može tek tako ostaviti iza sebe i krenuti dalje s poslom, Ivana i Petar sjetili su se Poljane Križevačke. Tada je život u prometnoj nesreći izgubio šestomjesečni dječak i njegova majka, dok je četverogodišnjak preživio uz teške ozljede.
– Najgori su slučajevi s djecom i mladima – potvrđuju, nakon čega I. Habuš evocirajući uspomene jednostavno nije mogla govoriti, premda je otada prošlo puno, puno godina.
Bi li ikoga iznenadilo da su nakon takve tragedije odlučili dati otkaz, pronašli miran, osmosatni posao bez ekstremnih emocionalnih turbulencija?
– Nikad! Samo podstrek da dam više od sebe, da se educiram – s izuzetnom sigurnošću odgovara I. Habuš.
– Nikada. Naviknuo sam se na sve stresne situacije, iako su slučajevi s djecom posebno teški – nastavlja Orehovečki koji nas je iznenadio rekavši kako mu se Zagrebom, kao vozaču hitne, znatno lakše kretati jer se civili pravilno pomiču i stvaraju prostor, dok u Križevcima imaju probleme s onima koji se uplaše sirena te stvore dodatne poteškoće.
– Baš zbog takvih situacija radim, koliko god to čudno zvučalo. Volim adrenalin. Prije mi dođe dati otkaz kada dođu ljudi s glupostima – nadovezuje se Tvrtković, potvrđujući kako im nerijetko dolaze pacijenti kojima nije mjesto na hitnoj, već kod svojih liječnika u redovnoj praksi.
Pružite prvu pomoć!
Pri svakoj intervenciji djelatnike policijskih, vatrogasnih, HGSS ili, evo, onih hitne medicinske službe zovemo herojima. Ne misli se, dakako, ništa loše. Želi se isključivo pohvaliti hrabrost i sposobnost zaposlenika u tim riskantnim i stresnim službama. No, I. Habuš rezolutno kaže kako oni nisu heroji. Heroji su, kaže, svi. Oni samo obavljaju svoj posao u kojemu je timska kemija iznimno bitna, stoga ne čudi što se u njihovu prostoru nalaze PlayStation, stolni nogomet i pikado. Sve to opušta, istovremeno ih povezujući.
Kako bi ga što bolje i uspješnije obavljali, apeliraju na sve nas.
Itekako su svjesni kako prosječna osoba ne može poput njih biti hladne glave u teškim trenucima. Ali moraju se sabrati i započeti oživljavanje, pružiti prvu pomoć koja će možda rezultirati još kojim nasmijanim licem poput Željkova.
– Moj se život promijenio. Dobro se osjećam, ništa me ne boli i ničega me nije strah. Ponekad mi je smiješno kada mi kažu da sam bio mrtav – uz široki osmijeh zaključuje Željko koji će se u narednim mjesecima korak po korak vraćati normalnome životu.
