Tijekom 1537. Osmanlije su zauzeli dio Slavonije s Požegom. Kralj Ferdinand se nakon pada Požege uplašio da će plemstvo jače podržavati njegovog konkurenta za prijestolje. Zbog toga je iste godine iz Koprivnice poslao u rat protiv Osmanlija u Slavoniju generala Ivana Katzianera. Njega su Osmanlije porazile kod Gorjana i učvrstile svoju vlast u Slavoniji.
Poslije neuspjeha Katzianerove vojne osmanske postrojbe su u ožujku 1538. napadale Gorbonok (kraj današnjeg Kloštra Podravskog, jugoistočno od Đurđevca), odakle su otjerale mnogo ljudi i blaga, a nakon toga je osmanska vojska prošla noću pokraj Križevaca sve do Koprivnice zarobivši mnogo ljudi i otjeravši veliki broj stoke. Krajem proljeća iste 1538. godine Osmanlije su prešle rijeku Savu s namjerom da preko Čazme opustoše sva naselja do Zagreba. Kada su saznali da se kraj Križevaca nalazila vojska promijenii su smjer i otišli prema Koprivnici i Varaždinu.
Na opustošena vlastelinstva u okolici Koprivnice doseljavaju se novi naseljenici («novaki»). Najintenzivnije naseljavanje ovdašnjih vlastelinstava je bilo izvršeno početkom 16. stoljeća. Na nekim vlastelinstvima je broj podložnika povećan, ali je još uvijek bilo pustih seljačkih posjeda «koje od posljednje osmanske provale nitko nije obrađivao», a neka su selišta bila potpuno obrasla šumom. Više od četvrtine seljaka je pripadalo novim naseljenicima, a mnogi «novaki» su imali prezimena koja upućuju na njihovo podrijetlo iz srednjovjekovne Hrvatske (južno od Kapele): «Croatus sive Horwath», «Horwat sive Croacie», «Croata», «Croatus sive Horwath» itd.
Obnova selišta u Kraljevini Slavoniji (današnjoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj) krajem 15. i početkom 16. stoljeća obuhvaća prvo razdoblje u procesu depopulacije, a obnavljanje seoskih društava se vrši u razdoblju privremenog jenjavanja osmanskih provala jer je osmanski pritisak u tome trenutku bio usmjeren prema Kraljevini Hrvatskoj (južno od Gvozda), a od početka 16. stoljeća sve jači i u kopnenom zaleđu dalmatinskih gradova.
Stoga se seljačko stanovništvo pomicalo iz ugroženih područja istočnojadranskog zaleđa ne samo prema Koprivnici i okolici nego i prema širem prostoru između Drave i Save. Npr. u Križevačkoj županiji spominju se od posljednje četvrtine 15. stoljeća danas nestala sela: Venecija-Benetke («villa Venecianorum wulgo Benetk»), Zadar («villa Zader»), Šibenik («villa Sybenyk») i Trogir («villa Trogher»). Ta su sela mogla nastati samo naseljavanjem stanovništva koje je izbjeglo iz kopnenih okružja dalmatinskih gradova, prema u tome trenutku sigurnijem sjeveru, a još 1519. godine u njima se nalazio nerazmjerno veliki broj slobodnjaka. Zanimljivo je da imena ovih selâ: Zadar, Šibenik i Trogir, označavaju točno ona gradska područja na istočnoj obali Jadrana što su su u posljednjoj četvrtini 15. i početkom 16. stoljeća bila pogođena osmanskim napadima.
Prema popisu stanovništva stare Kraljevine Slavonije (današnje sjeverozapadne Hrvatske) iz 1598. godine iz etnika Horvat, Hrvat i sličnih se mogu vidjeti rezultati i razmjeri migracija iz «stare» Hrvatske koje su se odvijale od kraja 15. do kraja 16. stoljeća, a jasno je vidljiva njegova ravnomjerna rasprostranjenost po čitavom prostoru Kraljevine Slavonije (današnje sjeverozapadne Hrvatske) pa tako i na koprivničkom području.