Uz Merićevu zgradu, koja se nalazi u samom centru grada, a o kojoj smo pisali nedavno, još jedna kuća u užem središtu nagrđuje izgled Koprivnice. Riječ je o neobaroknoj kući s početka 19. stoljeća, koja se nalazi u Ulici Đure Estera 19, odnosno nasuprot Franjevačke crkve. Ruševni objekt, koji je u međuvremenu prozvan ruglom grada, nalazi se direktno na potezu prema koprivničkim bedemima, tako da je godinama u izlogu brojnim turistima koji pohode najveću koprivničku manifestaciju Renesansni festival.
Zato nas ne treba čuditi činjenica da je Koprivničancima upravo ova kuća već cijelo desetljeće trn u oku. Oko renovacije iste postavljala su se brojna pitanja i davali razni odgovori, no kada je prije tri godine, u svibnju 2018., ispred derutne kuće održana konferencija na temu obnove zgrade, mislili smo da se stvari kreću u dobrom smjeru.
Tada smo obaviješteni da je kuća napokon došla u vlasništvo Grada i da će si koprivnički projektanti podijeliti zadatke i besplatno odraditi potrebnu projektnu dokumentaciju. Također, rečeno je da se obnova planira u suradnji s gradskim obrtnicima, a isti su tom prilikom i potpisali Ugovor o suradnji na projektu. Za kraj su nam poručili da će to biti novi urbanistički iskorak u sklopu Muzejskog trga.
Tri godine prikupljanja papirologije
Tri i pol godine kasnije nema Muzejskog trga, a kuća je u još gorem stanju nego što je bila tog svibnja. Prolazeći pored nje doslovno riskirate život, jer kuća samo da se ne sruši sama od sebe. Sve što je tamo napravljeno, odnosno postavljeno, je zaštitna ograda koja prijeći prilaz u kuću.
Zato smo odgovore potražili kod vlasnika, odnosno u Gradu. I doznali da se kroz sve te godine rješavala dokumentacija, koja je napokon riješena. Štoviše, doznali smo da je dobivena građevinska dozvola, da je obnova planirana u sklopu ITU projekta i da će ubuduće tamo, umjesto neobarokne kuće, biti upravna zgrada Muzeja grada Koprivnice.
– Tijekom čitave 2019. godine radilo se na postizanju dogovora s konzervatorskom službom oko posebnih uvjeta, a koji su bili neophodni za bilo kakvo pokretanje preostalih dijelova projektne dokumentacije. Dogovor je usuglašen početkom 2020. godine te su potom Grad Koprivnica i Muzej grada Koprivnice zajednički krenuli u izradu dokumentacije koja se u prvom dijelu sastojala od geodetskog snimka, arhitektonskog snimka postojećeg stanja i izrade idejnog rješenja do kraja te iste godine – priopćili su nam iz Grada.
Više uredskih prostorija na tri etaže
U službenom odgovoru dodaju kako je u ožujku ove godine dovršena izrada arhitektonskog i građevinskog dijela glavnog projekta, a do kraja ljeta i ostali dijelovi projektne dokumentacije, koji su bili temelj za podnesak zahtjeva investitora. U konačnici, 29. rujna, odnosno prije nešto više od mjesec dana, dobivena je napokon građevinska dozvola.
Kažu da je postupak trajao duže, jer je riječ o vrlo specifičnom arhitektonskom zdanju kojem je bilo potrebno pristupiti oprezno, a sve u cilju da se spase ili rekonstruiraju svi potrebiti elementi.
– Tek dobivenom građevinskom dozvolom, s rokom važenja od tri godine, moguće je pristupiti rekonstrukciji ove zgrade u smjeru njene predviđene nove namjene. Obnova ili rekonstrukcija u stvarnosti obuhvaća zadržavanje pročelja i jednog manjeg dijela unutrašnjosti, dok će se veći dio rušiti i u istim gabaritima raditi faksimil, a u njoj je predviđeno više uredskih prostorija kroz tri etaže – stoji u priopćenju potpisanom od strane Ivane Ledinski, gradske više suradnice za informiranje i odnose s javnostima.
Zadržat će pročelje i rekonstruirati kuhinju, sve ostalo se ruši
Sve to potvrdio nam je i Robert Čimin, ravnatelj gradskog Muzeja. Kaže da će tamo, jednog dana kada sve bude gotovo, smjestiti muzejsku upravu, a u zgradi je predviđena i jedna veća dvorana za sastanke.
– Zadržat ćemo pročelje i rekonstruirati kuhinju, a sve ostalo rušiti. Međutim, kada se izgradi, sve će biti identično kao i nekada. Kada će se to dogoditi teško mi je reći, ta odluka nije na meni, a koliko sam upoznat, zamišljeno je da cijeli projekt ide kroz ITU mehanizam o kojem se sad naveliko priča. Pretpostavljam da bi, sukladno tome, radovi mogli početi iduće godine ili za dvije, no kažem, o tome ne odlučujem ja – naglasio je Čimin.
Kada radovi jednog dana krenu, smatra da su dovoljne dvije godine da se sve sanira i dovede u stanje kakvo je zamišljeno.
Početak radova i dalje nepoznat
– Rekao bih da sad više nema nikakvih upitnika, čim je dobivena građevinska dozvola. Dobivena je na tri godine, uz mogućnost produljenja na još tri. No, važno je da planovi postoje, da zgrada ima svoju namjenu, da je dokumentacija gotova, poznat je i izvor financiranja, samo ne početak radova – zaključio je ravnatelj Muzeja.
S obzirom na to da se obnova planira obaviti u sklopu ITU mehanizma, odnosno europskim novcem, možemo pretpostaviti da je na potezu Grad, koji bi kao vlasnik trebao taj projekt prijaviti na obnovu. Hoće li isti proći tek ćemo vidjeti, jer projekti u sklopu ITU mehanizma nisu još definirani, što znači da gradnja spomenute kuće sigurno neće početi u prvoj polovici sljedeće godine.
To, pak, znači da novoizgrađenu neobaroknu kuću, u kojoj će biti smještena muzejska uprava, sigurno nećemo imati još barem dvije-tri godine. To su optimistična očekivanja. Pesimistično ćemo razmišljati ako, primjerice, ovaj projekt ne prođe u sklopu ITU projekta…
Susjed Josip: Sramota nas je, trebalo bi pustiti ovo zelenilo da zaraste, da se kuća uopće ne vidi
Josip Žagar (84), gotovo 60 godina živi u neposrednoj blizini ovog ruševnog objekta. Kaže da je u njemu zadnje živio jedan krojač, koji je u međuvremenu umro i da desetljećima tamo vlada teška pustoš.
– To je jedno veliko ruglo u centru grada, koje je sramota za sve nas. Mnogo ljudi prolazi i pitaju me što je s tom kućom i ne znam što da im kažem. Pogotovo dok se Renesansni festival održavao – rekao nam je Josip, koji živi desetak metara dalje.
Kaže kako se kuća ruši pomalo sama i da bi bilo najbolje kada bi se u potpunosti srušila.
– Takvu kuću nema smisla obnavljati. Mislim da su toga svi svjesni, ali Grad navodno ne smije to dirati – mišljenja je naš sugovornik.
Dodaje kako su se nekada tamo znale okupljati nepoznate osobe. Bilo je lopova, bilo je i skitnica koji su znali prespavati, a djeca su znala istraživati.
– Često sam ih tjerao da se zlo nekakvo ne dogodi, ali od kada je ograđeno, nikoga nisam vidio. Neki se i šale da bi trebalo pustiti ovo zelenilo da zaraste, da se kuća uopće ne vidi – na kraju je s dozom humora zaključio Žagar.
