Kolumna o nama ili …

17:11h
0
autor-masansker

Nogomet je veselje i svečanost, ne pogreb: detalj s Gradskog stadiona; snimio Ivo Čičin-MašanskerKad ti grobar preko riti…

Sport je, ili bi bar trebao biti, dokolica, veselje, opuštanje. Zato se nogometne utakmice našeg Slavena začine glazbom prije i poslije utakmice te u poluvremenu. Glazba je uglavnom motivirajuća, puštaju se razne sportske himne. I među njima jedna izuzetno stimulirajuća za život, a sport posebno: ”Vrnul se bum makar v lesu”. Dečki, ote vrit s takvom glazbom na stadionima ili sportskim priredbama općenito, makar su u stara vremena stari Slavenaši pedesetih na putovanju u i iz Krapine kamionom pjevali ”Kad ti grobar preko riti/zadnju grudu zemlje hiti/ne buš više pil/alkohol”. Al’ to su zaljevali s gemištima. Balade i tužaljke naprosto su nespojive s agresivnom igrom koju pratimo. Kako se bira glazba, ne bu čudno ako se nakon prvog poluvremena pusti Ivo Robić i njegova legendarna ”Tebi san već sklapa oči, laku noć, laku noć, tebi, srce, laku noć”.

Više ne kuhaju i ne pohaju, sad uzvikuju ime sponzora: rukometašice Podravke Vegete u Sesvetama; snimio Ivo Čičin-MašanskerTko izda…

Poznato je da sportske momčadi, čime mislimo na muške, ili ekipe, čime tom tuđicom mislimo na ženske, u malim sportovima imaju bojni poklič prije početka utakmice. Nekad, kad je Trešnjevka imala razvijene razne sportove imala je opće poznati poklič ”Tres, tres, Trešnjevka”. Vozeći se nekad, šezdesetih, na putovanja kombijima, tadašnje Podravkine zvijezde beskrajno su bile privržene tvrtki i putem se pjevala pjesma iz propagandnog spota ”Podravka za danas, Podravka za sutra, Podravka za svaki dan, jer Podravkine juhe, ostvaruju naš san” na tada poznatu melodiju ”Sugar in the morning, suger in the evening. Suger at Suppertime…” . Danas je to nemoguće, jer s obzirom na regionalnu zastupljenost rukometašica, a najviše je Dalmatinki, moglo bi se pjevat’ samo ”Maslina je neubrana”. A znate zašto je neubrana? Jer se u vrijeme branja ide ”ubit’ oko”.

Dugo vremena Podravkine rukometašice hrabrile su se prije utakmice uzvikom ”Tko izda…”. Dolaskom novog vremena i moralnosti i uvođenja melodija o lijesu, promijenio se i pozdrav, pa su rukometašice vikale ”Kuham, pečem, poham”, što je bila tek djelomično istina za onih nekoliko oženjenih, jer su im u stvarnosti zapravo muževi kuhali, pekli i pohali. Ima i jedan dodatak na taj slogan, ali nije za dječje ili fine, gospodske uši. Sada je jednostavni usklik ”Podravka”. Zasad to dobro zvuči, jer nikako ne bi zvučalo da prije utakmice viču ”Atlantis grupa”, ili ”HUP, HUP, HUP”.

Proizvodnja Podravkinih juha sedamdesetih, prije nastanka raznih ''kora'', ''zuma'', ''grupa''; snimio Vladimir KostjukJoš Podravka ni propala, dok mi živimo

Ovo s hup, hup, hupom nije bez vraga. Kao i većinu normalnih ljudi zgrozila su me razmišljanja HUP-ovca Đure Popijača, koji bi sada doslovce rastrančirao Podravku d.d. i podijelio je proizvodnim patuljcima. Toliko dozu prepotencije doista je mogao imati samo čovjek koji je možda znao da će se dočepati vlasti. Njegova izjava, kojoj su se suprostavili svi pametni ljudi iz gospodarstva, pa i politike, ipak je honorirana. Možda se našoj premijerki svidjelo takvo razmišljanje, pa je rečena osoba postala ministar gospodarstva. ”Verbalni delikt” Podravci mu nikad neće oprostiti, jer osim što upućuje na elementarno nepoznavanje funckioniranja Podravke, baca sumnju i na njegovu kvalificiranost za vođenje gospodarstva jedne države. To je otprilike tako kao da neka virtualna Podravka hoće rastrančirati virtualni Agrokor koji bi se našao u središtu zanimanja javnosti. Poruka ministrima koji bi raščerupali Podravku koju smo mi stvarali: ”Još Podravka ni propala, dok mi živimo”! Za Hrvatsku nismo sigurni dok je takvi vode.

Udobne grijane terase u norveškom Trondheimu; snimio Ivo Čičin-MašanskerPut putujem

S obzirom na to da radim za jednu novinsku agenciju i samim tim se mojim tekstovima iz sporta služi više korisnika, putujem s Podravkom Vegetom. Nisam od jučer, da ne bude zabune, jer sam se kao član Upravnog odbora, pa predsjednik, potpredsjednik i trener vratarki u Bepovo, Didijevo i Ticino vrijeme, morao i ranije putovati širom Juge. Nastala je sjajna fotografska dokumentacija crno-bijelih i kolor fotografija. Trebao bih naći vremena i izbor smjestit’ u neku knjigu. Ali nevjerojatno kako u toj jadnoj mirovini (Kosor mi, naime, oduzima harač od mirovine da bi se Šuker mogao hvaliti kako mu se proračun deblja, kao i gazda mu) zapravo nemam dovoljno vremena. Vidite da i te kolumne ne izlaze učestalošću koju bih htio (i koju bi htjela sva četiri moja obažavatelja).

Bio sam tri dana u Norveškoj gdje sam treći puta (Ikast, Vilcea, sada Trondheim) svjedočio najtežem međunarodnom porazu koprivničkih rukometašice u 60-ak godina postojanja kluba. Na hladnom norveškom sjeverozapadu u Trondheimu prošetao sam preko mostova i ulica uz rijeku i kanale i zapazio kako se Norvežani bore protiv zabrane pušenja. Svi kafići imaju terase u funkciji. Grijane su, fotelje imaju jastuke i mucaste pokrivače, pa se možete zavaliti, piti točenu pivu po 74 krune, vodu po 25 kruna, ili cappuccino po 30 kruna, i dimiti do mile volje. Znam da postoji takav izdvojeni slučaj i u Koprivnici, ali kod nas se zakoni mijenjanju jednakom brzinom kao i ministri, pa su sada nepušači istjerani iz (zadimljenih) kafića. Ako ostanu unutra preostaje im da stvar okrenu načinom ”Udri brigu na veselje”, pa mogu u oblacima dima snatriti o pravom sušenom prezvuštu (prijevod za cijenjene Slavonce: tlačenici), bez neprobavljivih kožurina, kakvog navodno ima u Mercatoru. Imamo dućana, brate mili, jedan skuplji od drugoga, a ponuda na razini benzinskih crpki: uvozno i loše. A varaju nas i oni što propagiraju da kupujemo i ”konzumiramo” hrvatsko, jer se utvrdilo da ponekad strane proizvode samo umotaju u hrvatsku zastavu i glume domoljublje. Dobro, ali bar se javno ne izjašnjavaju da bi kupili i hrvatski proizvod, poduzeće Podravku.

Carek bi ženil Marišku

Snimanje filma Petra Krelje Mariška bend; snimio: Vladimir Kostjuk Baka Mariška pred Muzejom; snimio Ivo Čičin-Mašansker Mariška svira na izboru miss u dvorištu Domoljuba; snimio Ivo Čičin-Mašansker

Prije nekoliko dana u popodnevnom terminu u Dokuteki na HTV-u emitiran je film Petra Krelje ”Mariška bend”. Bio sam na snimanju tog filma, jer je Krelja stari prijatelj, koprivnički zet, a oženio je moju susjedu iz djetinjstva i kasnije novinarsku kolegicu (zajedno smo radili u Glasu Podravine i na prvoj Radio Koprivnici) Vesnu Švec. Zbog toga sam emotivno vezan i uz autora, ali i baku Marišku. Iz današnje perspektive, a vadeći iz svijesti i sjećanja koprivničku povijest, razvidno je da su koprivničku kulturnu stvarnost oblikovali ljudi koji su vrijedili više nego što ih se cijenilo. Trpam tu omladince iz LOK-a (List omladine Koprivnice s uključenim Jajetićem), kazalište Crne šume s pokojnim Mladenom Jakupecom, sve rock sastave prošlog vremena, od kojih su neki, poput Overflowa, europske vrijednosti, nekadašnju Galeriju Koprivnica sa sadržajima, ne samo izložbenim, koji su bili ispred vremena, nekadašnje Gradsko amatersko kazalište (GAK), rastureno, jer je predsjednik općine jednostavno presudio da je to ”kurveraj” (čime sam i ja postao ”kurva”, jer sam sudjelovao u njegovu trajanju). Često su to bili ljudi na margini života. Možete li zamisliti da je ulogu voditelja u filmu Mariška bend imao Tona Posavec?! A je, imal je!

Mlada Mariška na slici u vlasništvu Božice NemetNe kanim lamentirati nad prošlim vremenima, kao da se netko vrnul v lesu, ali iz povijesti se uči. A ta koprivnička kulturna povijest bila je vrijeme stvaranja, a ne konzumiranja.

Uostalom, legendarni član Mariške benda Zoran Car, Carek ga zovemo, u filmu Petra Krelje nahvalio je baku Marišku i onda izrekao kao vrhunsku pohvalu njenoj osobnosti: ”Da je šezdeset godina mlađa, ja bih je oženio!”.

Carek, ima jedna caka: ne bi nas štela!

čitam...
Loading...