Kolumna o nama, ili – državni udar koji srećom nije srčani

18:12h
0
autor-masansker

Traženje lopte u bačvama

Dulje vremena moje misli i snove zaokuplja situacija u državi i događaji oko Podravke. Zapravo to dulje vrijeme je jako dugačko. Datira od početka shvaćanja vlastitog postojanja. Recimo da sam pojam države, iako sam dosad živio u tri, shvatio negdje oko 14-e godine života, dakle misli o državi okupiraju me od 1956. godine. O Podravki razmišljam koju godinu manje, ali ipak još od onih divnih dana rađanja današnje Podravke krajem pedesetih, kada se Koprivnicom širio ugodan miris kuhanja marmelade, s pomalo neugodnim mirisom konzervansa, i kada su najtraženiji i najcjenjeniji radnici bili bačvari: izrađivali su bačve u kojima se držala voćna pulpa, a iz te pohranjene smjese kasnije su se pravili marmelada i džem. Bačve su bile i na nogometnom igralištu uz Podravku, pa ako je lopta otišla tamo iz južnog gola prema Kanižajevu vrtu (sada je tu sedmerokatnica), morala se pronalaziti, no, ipak lakše nego na istočnoj strani, gdje je bio kukuruz, ili na sjevernoj iza gola, gdje je bio klanac, koji se i onda zvao Banovac. Na zapadu je bio napredak: tamo su bačve bile iza ograde gdje je nicala tvornica za kojom se danas mnogi otimaju.

Love i za Crnu micu, Šćurija i Lisicu

Što se države tiče znam da smo bili složni. Vikali smo po ulicama ”Život damo, Trst ne damo”, ili ”Dolje Papa, dolje Rim, dolje Pela skupa s njim”. Pela je bio predsjednik susjedne nam prijateljske države Italije. Sačuvali smo život i dali Trst, Papa je ostao gore, o Rimu da i ne govorimo, a slamnatog Pelu, kao na fašničkim svečanostima, spaljivali smo na trgovima diljem bivše naše. Bili smo nesvrstani, pa smo izašli na ulica i kada su ubili kongoanskog predsjednika Patrisa Lumumbu. No, u svijetu se i dalje ubijalo, kako u svrstanom, tako i u našem nesvrstanom.

Što se države tiče, imali smo Tita, u kojeg smo beskrajno vjerovali, pa i ako dvije trećine našeg vjerovanja danas odbacimo, još uvijek je trećina vjerodostojnija od skupog tv-galimatijaša amaterski montiranog, ni dokumentarnog, ni igranog film, s neuvjerljivim komentatorima, koji su tu samo da bi se potvrdila zadana teza serije. Ne govorim o ratu, jer ga se kao trogodišnji dječarac u mom selu sjećam samo kao u snovima, kad su Čerkezi hodali po nasipu, nasuprot naše od blata napravljene kuće. Mogu govoriti o životu kasnije. Znam i uvijek to otvoreno ponavljam, da sam sedmadesetih godina radeći u Podravki imao prosječnu plaću s kojom sam mogao plaćati sve troškove života, kupovati i još rasipati dinare po novootvorenom hotelu Podravka, plaćati srnetinu kod Šćurija, otići kod Crne mice, u Lisicu u Đelekovec, i nositi odijela s kravatom, a od svega toga i trbuh nalik današnjem, a da sam bio pametan, a nisam, mogao sam sagraditi i vlastitu kuću na kredit, iako se ne žalim na Podravkin stan koji sam tada dobio na korištenje, a sada ga otplaćujem. Danas nepojmljivo. Danas moramo štedjeti na svim razinama. Ne osjećam se krivim, jer mislim da su nas bezobrazno pokrali i obogatili se preko noći.

Licitiranje s Podravkom kao da je licitarsko srce

I tu smo došli do drugog dijela preokupacije i snova. Otkud li se samo javljaju ta neka prezimena mladih ljudi koji bi kupili Podravku. Bahato i prepotentno prodaju nam spiku u sredstvima javnog mnijenja, držeći pritom nonšalantno prekrižene noge i na koljenu ukrštene ruke kao da su spremni na molitvu državnim božanstvima koja će mladiću uslišati tu željicu, jer je prije nekoliko godina, još kad je bio dječarac u pumpericama, silno volio Podravkin pekmez, pa bi ga sada prodavao. A i ženica bi mogla biti još bogatija. Prodavao bi možda i sve drugo, a zadržao Belupo, pa bi lijepo i sretno živio do kraja vijeka, uz blagoslov države. Bio bi kapitalistički hrvatski blaženik.

Kad se s druge strane zdravo seljački javio naš bivši župan Joža i preporučio zainteresiranome da nema problema, neka kupuje Podravku, ali s penezima, onda krenu lavine kontra Jože. Ja ga ne branim, ali i ja, da sam država, kao i Joža ne bih dao Podravku kome god. Točno: peneze na sunce. No, pitanje je imaju li tajkuni, koji su se čudom obogatili i bave se preprodajom, dovoljno novca da nas kupe. Nisam uvjeren. Ali je činjenica da priča o kutijama pašteta drži vodu: svako malo, evo njega kako iskače iz paštete i licitira s Podravkom. Kao da je Podravka licitarsko srce.

To iskorištavanje sadašnjih poznatih tvrtkinih problema za svoju korist je gnjusno. Ako netko ima namjeru kupovati, a nitko mu ne brani, neka kupuje, a ne da nas svojom pojavom plaši, jer ispada da su ovu Podravku stvorile i njome upravljale generacije nesposobnjakovića, pa će sada (parafraziram roman za djecu Ericha Kästnera) Emil i detektivi nas naučiti kako se Podravku treba voditi. Ili rasprodati. I biti bogatiji. I krenuti u druge akvizicije. Ne stvarati. Jer ona je odavno stvorena. I kao stvorena da ju se razhebe.

Kažnjen zbog plaćanja dopunskog

Država me silno preplašila sa svojih 20 predloženih mjera. Ne pomažu mi naknadna tumačenja da nam se uzimanjem poboljšava standard. Ništ’ bez proizvodnje. Dakle, zabrinuo sam se za neke ”prvoborce”, da će ostati bez svojih privilegija, ali gle vraga: nema ni riječi o registru branitelja i pročišćavanju liste micanjem onih koji su se prošvercali i uzimaju nam bespravno milijarde godišnje. Ukida se spomenička renta, crkvi novac ostaje. Imam dvostruko dopunsko osiguranje, jer da biste imali normalni zdravstveni tretman, morate biti osigurani u HZZO-u dopunski i još negdje dopunski, kako biste mogli važne preglede obaviti odmah, a ne nakon godinu dana čekanja. Međutim, država će se pobrinuti da me kazni, pa mi ukida to kao poreznu olakšicu, kao i olakšicu za dodatno plaćene lijekove, koje ionako plaćam već od ranije. Tako će se država ”olakšati”, a meni će i dalje biti grčevi u želucu i crijevima, jer mi ne žele olakšati.

Možda će nam ukinuti županiju. Možda i nekome općinu i grad. Samo da mi ne ukinu neetažiranu zgradu, jer gdje ću stanovati?

I kad me država potpuno rastereti svih davanja i primanja, opet će mi ostati kao teret u snovima. I nisam sretan. Jer ja joj želim dobro svima njima usprkos, ali zlo se piše, dobra biti neće.

In memoriam fotosi

Fotografije koje sam snimio neki dan i koje objavljujemo, in memoriam su staroj Basaričekovoj ulici, ulici moga djetinjstva i livadi dječjih i mladenačkih sportskih i drugih igara, koju su mi djelić po djelić uzimali, a sada će odvaliti velik dio za rotor. A mene taj rotor podsjeća na rukometni ruski volgogradski Rotor, s kojim smo uglavnom gubili. Gubimo i s ovim rotorom. Ulica će sigurno biti ljepša, ali i znatno prometnija. Njenim uljepšavanjem izbacuje se iz grada idila jednog vremena, a ubacuju suvremeni prometni tokovi. Kad već nemamo brzu cestu, imat ćemo brzu ulicu!

masansker19-Rotor1 masansker19-Rotor2 masansker19-Rotor3
masansker19-Rotor4 masansker19-Rotor5 masansker19-Rotor6
masansker19-Rotor7 masansker19-Rotor8

Fotografije snimio: Ivo Čičin-Mašansker

čitam...
Loading...