Između 15. i 18. stoljeća je nastupilo opće hlađenje sjeverne Zemljine polutke, što je nepovoljno utjecalo na poljoprivredu. Ovo se zahlađenje naziva malo ledeno doba. Tadašnja klima se i u najširem koprivničkom okruženju se u mnogo čemu razlikovala od današnje. Zahlađenje u ranome novome vijeku je na više načina utjecalo na koprivnički prostor. Kao prvo, česta zamrzavanja rijeke Drave omogućavala su gotovo nesmetane prijelaze osmanskih postrojbi u koprivničku Podravinu. Drugo, snižavanje temperatura je vjerojatno moglo utjecati na promjene u biljnom i životinjskom svijetu, što je vjerojatno imalo odraz na prehranu stanovništva i njegovu brojnost. Treće, možda je moguće, barem jednim dijelom, povezati migracije stanovništva s globalnim zahlađenjem.
U izvješću koprivničkog graditelja Franza Marbla (Francesca Marmora) iz 1590. vidi se utjecaj niskih temperatura na utvrdu što je smanjivalo obrambenu snagu Koprivnice. On piše da su se bastioni snizili odnosno utonuli u tvrđavne jarke. Uzrok tome je vidio u previsokoj razini vode u jarcima. Voda je plavila i potkopavala temelje bedema, a jake smrzavice zimi su razarale njihove kosine.
Najniže temperature oko 1600. bile su povezane s obranom Koprivnice u tzv. Dugom ratu. Koprivnicu je u jednom napadu 1601. spasila jaka zima. Zapovjednik koprivničke utvrde Alban Graswein je opisao ovaj napad: «Velika osmanska vojska stigla je do utvrde, koja je bila okovana ledom. Jarci s vodom su bili potpuno zamrznuti. Pristup utvrdi je bio olakšan. Osmanlije su se sklonili u staje i kućerke koje su našli izvan utvrde, ali zima je bila toliko jaka da su, nakon kraćeg zadržavanja, odustali od opsade i napada na utvrdu.»
Još jedan podatak ilustrira vremenske prilike početkom 17. stoljeća. Leopold Grafenauer se 1604. iz Radgone tužio staležima da nema nikakvog spremišta za čuvanje građevnog alata, koji je vani na snijegu, kiši i lošem vremenu propadao. Preko zime je Ottaviano Zanolli, glavni graditelj Hrvatsko-slavonske krajine, morao čekati u Radgoni na prestanak kiša i lijepo vrijeme kako bi se ponovo zaputio na posao u Koprivnicu.
Zamrzavala se i rijeka Mura, pogotovo 1577. i 1578. godine. Tih je godina zbog dugih i hladnih zima situacija postala gotovo nepodnošljiva jer je zamrzavanje rijeke Mure omogućavalo svakodnevni prolaz Osmanlijama koji je bilo nemoguće čuvati. U ovoj regiji najduže i najhladnije zime tijekom 16. stoljeća bile su od oko 1575. do oko 1583. godine. No treba istaknuti da su zime krajem 16. stoljeća bile znatno hladnije od onih u prvoj polovici istog stoljeća. Posljedice «malog ledenog doba» bile su zamrzavanje rijeka, jezera i močvara do debljine po kojima su se slobodno mogle kretati vojne postrojbe.
U isusovačkom izvješću iz 1649. opisan je prostor sjeveroistočno od Koprivnice (župa Kuzminec): «Oci su išli u veća sela. Do jednog je trebalo gaziti močvarno tlo i vodu do koljena, a inače hodati po snijegu i blatu.»
Postoje škrti podaci o zimi na prostorima sjeverno od Koprivnice sredinom 17. stoljeća. Namjere Nikole Zrinskog vezane uz utvrđivanje i opskrbu utvrde Novi Zrin (udaljene tek nekoliko kilometara zračne crte od Koprivnice) otežavala je izuzetno jaka zima, kada je veliki snijeg još 1662. godine zameo sve putove te se uslijed snijega porušilo mnogo krovova kuća. Također su vukovi, prodirući iz šuma na putove, napadali ljude. Evlija Čelebi je 1660. godine prigodom boravka kod Nikole Zrinskog zapisao je da je Međimurje «… studena zemlja…».
Zanimljivo je spomenuti i primjer Koprivnici susjednog Đurđevca. Klimatske promjene su utjecale na izlijevanje rijeke Drave koja je stvarala močvarni teren u đurđevačkoj okolici. Vlažan teren i česte poplave pogodovale su brzom propadanju i čestom urušavanju potpornja i zidova, osobito drvenih dijelova. Niti klima za stanovnike nije bila ništa pogodnija. Zbog teških životnih uvjeta i čestih bolesti više je puta bilo predloženo preseljenje vojne posade u obližnji Prodavić (današnje Virje).