Eh, da mi je uloviti tu zlatnu ribicu koja u vicevima i dosjetkama često ispunjava velike želje. Na brzinu mi padaju tri na pamet: dobiti na jackpotu, živjeti na Kubi barem mjesec dana, imati dijete. Želje. Ponekad se čine puste, nedostižne, nerealne. Želje. Koje leže na našim srcima neostvarene. No, nije li zapravo mudro čvrsto se držati one: Sve što možeš zamisliti, ostvarivo je? Vjerujem da tada u najljepšem ruhu na svijetlima obasjanu pozornicu stupa ona: HRABROST. Jedna riječ, moćna. Riječ koja mijenja stajališta, svjetonazore, probija granice, gradi nas kao osobe, diže samopouzdanje, mijenja živote. Jednom sam negdje pročitala da je zlatna ribica zapravo postojala pa ću još samo danas vjerovati u tu legendu i nadati se da će me posjetiti. O tome ću, zatim, pisati drugom prilikom. Glavna junakinja ove priče nisam ja, već djevojka koja je želju spojila s hrabrosti i uživala punim plućima na drugom kraju svijeta upoznavši drugačija mjesta, ljude i kulture. Od sutra ću se voditi njezinom hrabrošću. Sigurno hoću.

Ana Miotić iz Koprivničkog Ivanca studentica je medicinsko laboratorijske dijagnostike na medicinskom fakultetu u Osijeku. Poznajemo se od djetinjstva. Uvijek nasmiješena, pozitivnog duha i iz dobre obitelji. Ona se odlučila na veliki korak u svojem životu. Naime, program work & travel nudi studentima odlazak na različita mjesta, a nerijetko je to i na drugom kraju svijeta. Ana je tako guštala u dalekoj Americi.

Sunriver

Njezine noge stalno koračaju naprijed, ona od svojih ciljeva ne odustaje.

Nemiran duh i vječni optimizam. To je Ana. Puno je raznih ciljeva u životu, dapače svaki dan dodam neki novi. Bitno mi je uvijek težiti nečem novom i tražiti još, u bilo kojem pogledu i na bilo kojem području. No, u životu mi je najvažnija obitelj, a najviše cijenim iskrena prijateljstva. U današnje vrijeme, svi vodimo ubrzane živote pa možda to ponekad uzmemo zdravo za gotovo ili smetnemo s uma, ali bitno se prisjetiti i vratiti najvećim vrijednostima, obitelji – kaže Ana.

Sunriver

Naglašava kako je odluka da se priključi programu work & travel bila jednostavna.

– Kada sam vidjela da naslov programa sadrži riječ „TRAVEL“ , znala sam da se moram prijaviti jer u meni je želja za putovanjem, uvijek prisutna. Dakako, ta me riječ  zainteresirala mnogo više od riječi „WORK“, ali veselila sam se i jednom i drugom – smije se.

Sunriver

Sve je počelo kada je njena kolegica s faksa objavila na svojoj Facebook stranici kako je zainteresirana za odlazak na promociju ovog programa.

– Odmah smo se udružile, povele sa sobom još dvoje kolega i otišli na promociju. I to je bilo to. Večer je završila tako da smo potpisali prijavnice te je od te večeri započela naša avantura i pripreme za SAD – priča Ana.

Sunriver

No, cijeli proces traje dosta dugo. Strpljen, spašen.

– Od te večeri pa do samog odlaska na put, prošlo je devet mjeseci. Visa, odlazak u ambasadu, interview preko skype-a, traženja smještaja, poslova pa do popunjavanja raznih aplikacija i papira i ono najbitnije, riješiti godinu na fakultetu. Navodeći sve ovo, cilj nije bio istaknuti kako smo mi to uspjeli, već da svatko to može, bitna je samo volja i trud čime god se bavili jer svaki trud se isplati, kad-tad – istaknula je ponosno.

Sunriver

Ana je sa svojom ekipom bila smještena u državi Oregon na zapadnoj obali SAD-a, u turističkom gradu Sunriver.

– Tamo smo proveli prvih tri i pol mjeseca, uglavnom radeći, a nakon toga nas je čekalo putovanje kroz SAD. Radila sam u dva vrhunska restorana, Merchant Trader Center kod Carson’s American Kitchen i Sunriver Brewing Copmany, kao kuhar na liniji. Zapravo, iznenadilo me kako smo mi, studenti, imali vrlo važne uloge u kuhinjama te smo svaki dan kuhali uz bok profesionalnim šefovima i radili njihova jela. Radili smo puno. Svaki dan 15 sati smjene, ali to su bila najuzbudljivija tri mjeseca u mom životu – rekla je Ana sjetno.

Sunriver

Bila je smještena u kući u Sunriveru, gradu u kojem je i radila.

– Na našoj adresi, Coyote 10, stanovalo je najviše ljudi, čak nas devet. Iako svi iz različitih kultura i nacionalnosti, ubrzo smo postali dobri prijatelji. Sunriver je bogat, turistički gradić pa život tamo može biti dosta skup. Ipak, ja sam radila u dva restorana, gdje sam i jela te kao polaznici ovog programa imali smo velike popuste na razne aktivnosti koje se tamo nude, tako da za nas, nije bilo toliko skupo, a priuštila sam si skoro sve što sam poželjela. Kada si tamo ne razmišljaš previše košta li nešto 10 ili 20 dolara, pogotovo kada znaš da si to zaradio u jednom satu. Ja sam prilagodljiva pa brzo zavolim i naviknem se na to gdje sam, tako da definitivno mogu zamisliti svoj život u Americi. Ali kada bih morala birati, mislim da ne bih baš tako lako otišla na duže, radije bih odabrala Podravinu ili Slavoniju – priznaje Ana koja svoje korijene teško zaboravlja.

Sunriver

Ona ističe kako joj je putovanje u Ameriku nešto najljepše što joj se dogodilo u životu.

– Svaka avantura piše nove stranice, stvara nove uspomene i pruži nova znanja. Ipak, ova mi je posebna. Jer ovo nije bio izlet ili godišnji od nekoliko dana već je ovo bila prilagodba i život u novoj zajednici. Ono što nam je ubrzalo svaki dan, bila su upravo nova poznanstva koja su brzo prerastala u prijateljstva. Pa je tako svaki dan bio nova avantura s novim prijateljima porijeklom iz cijelog svijeta – naglašava.

Las Vegas

Kaže kako je sve bilo za pamćenje, od novonastalih prijateljstva, rada na poslu do proputovanja kroz SAD.

– Međutim, najzanimljivije mi se nije dogodilo, već je bilo namjerno prouzročeno. Jednog ponedjeljka, na prvi slobodan dan, odlučila sam napraviti nešto što mi je već dugo bila želja. Kako je Madison, cura s kojom sam se tamo najviše sprijateljila, isto avanturističkog duha, bez puno promišljanja, spremile smo se na put i otišle iskočiti iz aviona. Adrenalin, pogled od 6000 metara, zaglušujući vjetar te instruktor i ja, padamo 200 km/h, na sreću, spasio nas je padobran koji se otvorio. Iskustvo je prekrasno i sigurna sam da ću to u skoroj budućnosti ponoviti. Ali ne treba mnogo o tome pisati jer se osjećaj ne može opisati, treba ga doživjeti – priča Ana čija su iskustva dragocjena i za pamćenje cijeloga života.

Las Vegas

Očekivanja prije puta bila su velika.

– Odlazim u zemlju gdje je sve moguće i vrlo lako dostupno. Odlazim u film. Kada sada pogledam unazad i kada se prisjetim svih trenutaka, očekivanja ne da su samo ispunjena, već su i nadmašena – govori sretno.

Svaki je dan bio novo iznenađenje jer je sve to proživljavala po prvi put.

– Ono što me najviše negativno iznenadilo, jest pretilost. Većina nas voli s vremena na vrijeme prezalogajiti u nekom lancu brze prehrane i svi smo svjesni kako takav tip prehrane, uglavnom, dolazi iz Amerike, ali ipak nisam očekivala da većina Amerikanaca svakodnevno živi na tome, živi za to. Mame ne kuhaju, već kupuju hranu za obitelj u fast foodu. Sve to rezultira strašnom pretilošću, koja je jasno vidljiva u ljudi na svakom koraku. Pozitivno iznenađenje dogodilo bi se svaki puta kada bih rekla da dolazim iz Europe. Amerika doživljava Europljane kao vrlo pametne i inteligentne ljude, a još više ambiciozne – navodi Ana.

Hollywood

Kada je završio dio programa zvan “work”, krenuo je onaj zanimljiviji “travel”.

– Prije odlaska, prvo smo trebali dobro isplanirati put. Znali smo što želimo vidjeti i gdje želimo ići. Jednom kada smo krenuli, na putu smo bili tri tjedna. Sa mnom je putovalo još troje prijatelja s faksa. Petra, Iva i Antonio. Napustivši naš Sunriver, sletjeli smo u državu Nevada u Las Vegas. Kockarnice, limuzine, Elvis Presley,… ostali smo oduševljeni. U Las Vegasu smo unajmili auto pa smo posjetili i NP Death Valley u Arizoni. Nakon nekoliko dana, iz Las Vegasa smo krenuli prema prekrasnoj državi Kaliforniji i još ljepšem gradu Los Angelesu. LA, Hollywood, Beverly Hills, Santa Monica Pier i ostala ekipa nas je očarala, ali ipak, moramo dalje, a što se mora, nije teško. Već nas je čekao San Francisco i prekrasni Golden Gate. Nakon 12-ak dana Zapadne obale SAD-a, ostavljamo naš auto u brdovitom San Franciscu i odlazimo na let koji nas vodi na Istočnu obalu, u glavno zbivanje Amerike, Veliku Jabuku. Mislim da je New York neizostavan dio za posjetiti ako se nalazite u SAD-u. Za mene osobno, New York je bio film i nisam željela izaći iz tog filma. Posjetili smo sve najbitnije atrakcije poput Statue of Liberty, Empire State Building, Rockefeller, 9/11 Memorial i ostalo, vozili se u malim žutim taksijima i Subwayom, šetali Central Parkom. Nakon pet dana NY, čekao nas je let za posljednju destinaciju prije povratka kući, za Floridu, za Miami. Palme, vjetar u kosi, pijesak pod nogama, u zraku 37 Celzija. Teško je ne uživati u danim uvjetima – priča Ana oduševljeno i pomalo sjetno.

Beverly Hills

Tako spojivši šest država SAD-a, od zapada prema istoku i sjevera prema jugu, prijeđenih 10.000 milja, obavljenih devet letova, stigli su kući. Iscrpljeni, ali zahvalni, prepuni dojmova, priča i sreće te bogatiji za veliko iskustvo.

Za Ameriku kaže da je velika, ali i jako lijepa zemlja.

– Svatko može naći svoj kutak koji mu pruža točno ono što osoba traži. Od velikih pustinja i planina, do ogromnih borovih šuma, palma, oceana, kišovitog ili sunčanijeg dijela, hladnijeg ili toplijeg.
Amerikanci mi se pak čine kao dosta tužna nacija, iako, navodno kao Amerikanac možeš imati sve, ipak, njih 90 posto to „sve“, nikada ne doživi zbog raznih razloga. Mnogo je razorenih obitelji, siromašnih ljudi, ljudi u neznanju i s nezainteresiranošću za boljim. Samim time ostaju zarobljeni u istoj priči cijeli život, tužni. Vjerujem da će mnogi kazati „pa istih primjera ima i kod nas, isto je“, ali uopće nije. Drugačiji smo mi. Pa čak i ako zaglavimo na poslu kojeg ne volimo, okruženi smo velikim obiteljima i prijateljima koji svemu daju smisao i zbog kojih se osjećamo bolje, dok je tamo takav pojam druženja i same obitelji, rijedak – govori ona.

San Francisco

Ispričala je i koliko joj je zapravo nedostajao dom, obitelj i prijatelji.

– Kako studiram već duži niz godina u Osijeku, dosta sam naviknuta izbivati iz kuće i biti odvojena od svoje obitelji i prijatelja, međutim, ovo je ipak bilo nešto drugačije. Naravno da sam se poželjela kuće i da su mi nedostajali moji bližnji i često bih pomislila „da su barem oni sada ovdje, da mogu doživjeti i vidjeti ovo što ja upravo gledam ili radim“, ali mi nikada, ni u jednom trenutku nije bilo žao što sam otišla na put. U konačnici, znala sam da se vraćam kući nakon četiri mjeseca te iako se čini kao dugi period, prođe vrlo, vrlo brzo. Što se tiče hrane, samo ću reći da su mi naši podravski štrukli toliko nedostajali, da smo Petra i ja postale pravi majstori za štrukle zbog silnih pokušaja da ispadnu baš poput bakinih – kaže Ana smiješeći se.

Miami

Kako je radila dva posla, jedan u prijepodnevnoj smjeni, drugi u poslijepodnevnoj, slobodnog vremena baš i nije bilo, osim kad je spavala, a i spavala je malo.

– Ono malo što sam dobila slobodnog, svega par dana u tri i pol mjeseca, iskoristila sam za aktivnosti koje su karakteristične za Oregon i područje u kojem smo živjeli. Igrali smo golf, istraživali prekrasnu prirodu i okolne gradove, kupali se na Pacifiku, išli na rodeo, skočili s padobranom, otišli na rafting… I dobro smo tulumarili, jer puno studenata = puno tuluma. Zato smo spavali malo – priča ona.

New York

Svim studentima Ana bi poručila da ne razmišljaju mnogo te da se prijave.

– Svatko tko voli putovati, nezaboravnu avanturu, upoznavati nove ljude, poboljšati svoj engleski jezik pa i na kraju zaraditi novac, neka se prijavi na ovaj program. Program nudi baš sve ovo pa još i više! I ono što neće pisati ni u jednoj brošuri, a gotovo je sigurno da će vam se jednom dogoditi, je da ćete imati teških trenutaka i pomisliti „što je meni ovo trebalo“ ili „da sam barem sada doma“. Takav trenutak rezultat je iscrpnog rada, velike odgovornosti, a i možda ste baš naletjeli na drugo, neprijateljski raspoloženo lice, koje je onda i vas oneraspoložilo, no taj trenutak je upravo to, trenutak i onda prođe i dalje ste presretni jer ste tamo. Jedno je sigurno, ovakav tip programa, uzrečicu „American dream“, pretvara u javu! – poručuje Ana koju je po povratku dočekao faks i sve obveze koje idu s tim.

New York

– Na zadnjoj sam godini pa se moram posvetiti i izradi diplomskog rada. Naravno da planiram još putovati. Zapravo, svaki puta kada se vratim s nekog putovanja, uvidim koliko je svijet velik i kao da postaje sve veći i veći, a posljedično tome, raste i moj spisak sljedećih destinacija. Jednom putnik, uvijek putnik – zaključuje djevojka koja ostvaruje svoje želje, jednu za drugom, korak po korak.

Dalai Lama je jednom rekao: “Postoje samo dva dana u životu kada se ništa ne može napraviti. Jedan se zove jučer, a drugi se zove sutra. Danas je pravi dan da volite, vjerujete i prije svega živite.” Dakle, ništa od moje zlatne ribice i odgađanja s početka ove priče. Jer, cool je taj lik Dalaj Lama i sigurna sam da frajer priča istinu. Zato, donosimo odluke jednostavno, bez puno razmišljanja, odmah, baš poput Ane. Jer, vremena nam je sve manje. Ako u kutku vašeg srca postoji želja, ostvarite si ju. Ne dopustite da se s gorčinom prisjećate kako ste nešto žarko željeli, a niste se usudili okusiti to. A zašto? Jer strah upravlja našim životima. No, ne brinite, danas je moderno iskočiti komfor zone. I dalje zna biti vraški teško, ali isplativo u svakom pogledu. Što bi se dogodilo da je Ana ignorirala svoju želju? Da je status kolegice na Facebooku zanemarila, a svoju želju pospremila u ladicu? Bila bi siromašnija za jednu ogromnu Ameriku, za ljude koje je upoznala, siromašnija duhom, avanturama, osmijesima, radosti, iskustvima koje će pričati cijeli svoj život. Treba težiti novim stvarima, ljepšim osjećajima, iskočiti iz cipela koje nosimo godinama, upoznati sebe kroz druge. Jedan nam je ovaj život, a ako si ostvarimo želje, dovoljan nam je. Završit ću s pitanjem svojeg dragog putopisca Tomislava Perka: Što bi sve učinio da znaš da ćeš uspjeti?

čitam...