Proputovala je pola svijeta, doživjela nebrojena uzbuđenja, bila na svih sedam kontinenata, kupala se na Antarktici i hodala pustinjom, a uz sve to stigla je stati i pred objektiv našeg fotoaparata. Ona je Lea Bijač, 24-godišnjakinja iz Koprivnice, svestrana i pustolovna studentica novinarstva na Sveučilištu Sjever.
Studiranje, pisanje i putovanja njen su život, a svojim fotografijama i putopisima objavljivanima na mnogim portalima, pa tako i našemu, pronašla je put do publike željne priča iz skrovitih kutaka svijeta.
– Posljednje veliko putovanje bile su Kenija i Tanzanija na mom obožavanom afričkom kontinentu, koje bih izdvojila i kao svoje dosad najdraže posjećene destinacije. Tamo sam provela nezaboravna dva tjedna s tatom, s kojim uglavnom i putujem, i koji mi je omogućio da do punoljetnosti kročim na svaki od sedam kontinenata, uključujući Antarktiku. Neke od fotografija s naših lutanja, ali i tatine IQ testove možete pronaći ovdje. U Keniji smo posjetili Nacionalni rezervat Masai Mara i Nacionalni park Amboseli, a u Tanzaniji jezero Manyaru, nacionalne parkove Ngorongoro i Serengeti, te na kraju otočje Zanzibar u Indijskom oceanu. Družili smo se s pripadnicima plemena Masai, iz neposredne blizine vidjeli sve moguće vrste divljih životinja, a već prvi dan i takozvani „big five“ sastavljen od bivola, lava, leoparda, nosoroga i slona, pratili mamu i bebu geparda u lovu, spavali u šatoru oko kojeg su hodale zvijeri i gdje su nas uspavljivali cerek hijena i rika lavova, uživali na prekrasnim pješčanim plažama Zanzibara, kad smo imali i iskoristili priliku roniti sa sedam metara dugačkom kitopsinom – prisjeća se Lea.
Iako je mnogo proputovala, glad za novim doživljajima ne jenjava ni nakon 40-ak posjećenih zemalja.
– Neizmjerno se veselim skorašnjem putovanju na Island, a osim njega na listi prioriteta su mi i američki kanjoni, Galapagos, Indija i zemlje s juga Afrike. Ljubiteljica sam egzotike i destinacija potpuno drugačijih od one u kojoj živim – kaže nam Lea.
Priroda i ljudi sastavni su dio svakog doživljaja nove destinacije, a nju su najviše oduševile vizure Antarktike, Australije, Kenije, Tanzanije te norveški fjordovi, dok su najbolji dojam ostavili pripadnici Masai plemena.
– Najveće mjesto u mom srcu zauzimaju pripadnici plemena Masai, s kojima ću, ako bude sreće, u skorijoj budućnosti u Keniji ili Tanzaniji neko vrijeme i živjeti. Svidjeli su mi se i vrlo otvoreni i prijateljski nastrojeni Tunižani (iako među njima ima i mnogo prevaranata), kojima sam zbog plave kose i plavih očiju bila potpuni hit, kao i Turci, za koje mogu reći da su fizički prekrasni muškarci, od kojih bi, bez pretjerivanja, po mom ukusu svaki treći mogao na modnu pistu – smatra naša putnica.
Doživljaja s putovanja joj ne nedostaje, a definitivno ih je previše za jedan članak. Ipak, otkrila nam je nekoliko koji su joj se posebno urezali u sjećanje.
– Probala sam neobičnu hranu, iako sam se ponekad osjećala nemoralno, emua, devu i klokana u Australiji, kobasicu od kita u Norveškoj, aligatora na Floridi, pržene kukce i tarantule u Kambodži, a u Kini sam s gnušanjem odbila pojesti pohane, kako su nam zbog slabog engleskog rekli: „Vau-vau i mijau-mijau“. Na Floridi sam plivala s morskim psima, a na Zanzibaru s već spomenutom kitopsinom. U Buenos Airesu su nas pokušali opljačkati na sulud način, diskretno nas pošpricajući smrdljivom tekućinom, a potom su nam tobože htjeli pomoći u čišćenju, zapravo „čišćenju“ džepova, u čemu nisu uspjeli zahvaljujući tatinoj brzoj reakciji. Na Antarktici sam se 18 sekundi kupala u vulkanskom krateru u vodi temperature neznatno iznad ništice. U Keniji sam se „udala“ za jednog od Masai ratnika. Unatoč ogromnom strahu, na ludom trgu u Marakešu u Maroku uspjela sam primiti u ruke dvije tanke zmije i staviti ih za vrat, dok su mi se oko glave uzdizale kobre. U Ho Chi Minhu u Vijetnamu vozila sam (prvi put u životu) motor, usred potpunog kaosa u vidu desetaka tisuća drugih motocikala, i tako unedogled – prepričava nam Lea.
Slobodno vrijeme koje joj ostane uz studiranje i putovanje posvećuje pisanju putopisa, držanju putopisnih predavanja, druženju s prijateljima, fotografiranju ili pak boravku ispred objektiva, prirodi, kuhanju, rolanju, čitanju i gledanju filmova. Uz sve to, ne ustručava se sebe opisati i kao “ponekad lijenom”.
– Mislim da sam odana, druželjubiva i otvorena za nova poznanstva i iskustva, ali i tvrdoglava i uporna u svojim naumima. Ponekad lijena – iskreno će Lea.
Kod odijevanja estetika joj nije toliko važna, s obzirom na to da mnogo vremena provodi na putu, funkcionalnost odjeće ima primat. No, ipak pazi na to što bira.
– Moj stil odijevanja prilično je konfuzan i ovisi o raspoloženju u datom trenutku. U ormaru imam svega, od sportskih, preko casual, do elegantnih komada. U prošlosti sam nosila gotovo isključivo crno jer sam se u njemu najbolje osjećala, no pusta crnina s vremenom mi je dosadila pa od ovog ljeta biram i šarene, vesele uzorke. Trenutno se najbolje osjećam u predimenzioniranim majicama, uskim hlačama i štiklama, a shopping me brzo umori i ne volim ga naročito. Najčešće kupujem ono što vidim u prolazu, neplanirano i spontano. Na putovanjima nosim funkcionalnu odjeću prilagođenu vremenskim uvjetima pojedine zemlje te ne pridajem preveliku pažnju estetici, iako sam zagovornica pristojnog i urednog izgleda, kako uvijek i nastojim izgledati. Na sebe nikad ne bih obukla odjeću koja previše otkriva, osim za možda potrebe umjetničkog fotografiranja, a na noge nikad nisam i nikad ne bih obula balerinke – odlučna je Lea.
Kaže kako je njen ljubavni život trenutno na pauzi, nije zaljubljena i nema dečka, no zna tko bi je mogao osvojiti.
– Moj idealan muškarac je dobar u duši, inteligentan i pametan, pustolovnog duha, pažljiv, brižan, ambiciozan i poduzetan, s velikim očekivanjima od života, duhovit. Takvog bi izabrao razum, a srce što dopadne, dopadne – razmišlja ona.
Planova za budućnost joj ne manjka, a velika joj je želja da može živjeti od svog najdražeg hobija – putovanja.
– Želim završiti započeti fakultet, proputovati barem sto zemalja, pisati, fotografirati, i u konačnici od toga i živjeti. Moj bi život tada bio potpun, a srce puno – zaključuje Lea.
