Puno je priča kako u domovima za starije i nemoćne nije lijepo živjeti; kako se tamo dolazi umrijeti, a ne živjeti.
No, mi znamo sasvim jednu suprotnu priču. Priču gdje bake i djedovi uživaju, pjevaju, smiješe se, čak i plešu.
Kako lagano koračamo veljačom, a veljača je u znaku ljubavi i prijateljstva, odlučili smo posjetiti Josipu Kušek, dugogodišnju članicu Kluba Mariška i korisnicu Doma za starije i nemoćne osobe Koprivnica.
Josipa je jedna od onih osoba koju svi na hodniku pozdrave, koja sa svakim razmijeni nekoliko rečenica i svakome uputi toplu riječ ili se pak našali. Ona je vedri duh Doma.
Iako u Domu nije toliko dugo, četiri godine, njoj je to Dom u punom smislu te riječi. Naime, Josipa je od samih početaka u Klubu Mariška.
– Znala sam što me čeka jer ja sam u ovaj Dom hodala preko 20 godina na vježbe i kreativne radionice. Nije bilo osobe koja me nije poznala, pa mi je bila još lakša prilagodba – kaže.
Josipu smo zatekli na jednoj kreativnoj radionici gdje izrađuju čestitke za sve prigode, svijeće i razne ukrase. A kako se bliži Valentinovo u planu imaju izraditi i ljubavne čestitke.
– Utorak prijepodne namijenjen je za kreativnu radionicu, izrađujemo ukrase za Božić, Uskrs, čestitke, družimo se svi međusobno. Tako nam vrijeme do ručka brže prođe. Nažalost ja više ne mogu kao prije, ne vidim baš dobro, a i ruke me ne služe kao nekad – dodaje.
Svaki korisnik Doma i član Kluba Mariška preko tjedna imaju organizirane aktivnosti kako bi što bolje iskoristili dan i kako bi se što više družili. Naravno, moraju poštivati i raspored, poput vrijeme doručka, ručka i večere te da iza 22 h sata nema aktivnosti po Domu.
– Svaki dan imamo nešto, ponedjeljkom pikado i kuglanje, utorak je rezerviran za radionice, pa je tu joga, vježbe za razgibavanje, poslijepodne bingo, rasprodani smo stalno. Znamo ići i na izlete, bili smo na jesen na Mariji Bistrici – priča.
Baki Josipi krajem mjeseca je rođendan, kaže kako joj je obitelj za prošli 90. rođendan pripremila iznenađenje, a za ovu godinu ne zna što planiraju.
– Prošle godine deca su mi složila ručak vani za cijelu familiju. Znaš kaj, to ti je obaveza slagati, a ja ti nemam više volje, a ni strpljenja. Nemreš se veseliti kad ti se godine nakupljaju, ne znaš je l’ bi se plakali ili veselili – šali se Josipa.
Kaže kako ima prekrasan odnos s djecom, redovito se čuju i posjećuju. Ali, od samog ulaska u Dom, Josipa ima svoju Baricu.
Barica je njena cimerica i možemo reći najbolja prijateljica. S njom se najviše druži, jedino kad su odvojene je u vrijeme aktivnosti.
– Joj, ona vam voli gledati turske serije i glazbene emisije, a mene vam to baš to i ne zanima. Zato ona meni tijekom trajanja serije ili filma sve ispriča, a ja usput rješavam križaljke. Znate, ona vam se boji ići u lift sama, pa ja svaki put idem s njom – dodaje.
Kako nam se bliži Dan zaljubljenih, upitali smo ima li kakvih udvarača u Domu.
– Ja nemam, ali zato ima moja cimerica Barica. Ali, znate kaj, ona vam se obećala i poslije smrti svojem suprugu, pa ne želi nikoga – ističe.
Jedina stvar koja joj nedostaje u Domu je – vrt.
– To je jedina stvar koja mi fali. Stvarno sam puno voljela radit u vrtu, iako ovdje imamo cvjetnjak, ali nije vam to – to – govori.
Josipa je jedna sretna, pozitivna i draga žena. Kad ste u njenom društvu lice će vas boljeti od smijeha, a naučit će te puno toga jer ima svakakvih priča koje je prošla do sada.
Nema ljepšega vidjeti nasmijane i vedre ljude koji se druže, rade na sebi čak i u devedesetima. Koji svakog dana odlaze na jutarnje razgibavanje, zatim na neku aktivnost koju su si odabrali.
Josipa je pravi primjer da i u kasnoj životnoj dobi treba živjeti punim plućima, s osmijehom na licu, i okružen ljudima koji te vole i cijene. Tada 14. 2. nije samo taj dan, već svaki dan u mjesecu.
