Davno, u prošlosti, ljudi su izrađivali razne tkanine na tkalačkim stanovima, odnosno spravi na kojoj se ručno tka odjeća, da bi od njih kasnije radili odjeću.
Jedna od čuvarica tradicijskog zanata ručnog tkanja, koja je taj oblik kućne radinosti uspjela sačuvati od zaborava, je i Biserka Kutnjak (74) iz Ludbrega. Biserka je u Zagrebu završila Školu primijenjene umjetnosti, smjer tekstil.
– Osnovni proizvod tkanja bilo je platno od kojeg se izrađivala odjeća i ostali tekstilni predmeti potrebni u domaćinstvu: plahte, stolnjaci, jastučnice, prekrivači za krevet, ručnici – prisjeća se Biserka.
Radionica ručnog tkanja
U ludbreškom Razvitku radila je kao dizajner košara, a kako je uvijek bila aktivna, odlaskom u mirovinu poriv za društvenim djelovanjem nije ju minuo. Uključila se udrugu Ludbreško sunce, uvidjela je da tu može utkati i dio sebe. Godinama je bila na usluzi korisnicima, da bi 2004. ručno tkanje, kao stari zanat, oživio i u Suncu.
Osnovan je, tada, Klub sunce za korisnike kojima je osiguran primjeren oblik uključivanja u rad udruge da bi se njihova kvaliteta života podigla na primjerenu razinu te im se pomoglo u socijalizaciji. Ludbreško sunce je putem projekta dobilo tkalački stan, a Biserka je svoju maštovitost i poduzetnost pokazala i otvaranjem radionice tkanja. “Njezina” soba pretvorila se u radionicu šarenih tepiha, torbi, jastuka, prostirača i drugih tkanih predmeta za domaćinstvo.
– Kako je tamo bio Ivan Mužic (55), koji je osoba s Down sindromom, počela sam ga učiti tome umijeću. U prošlosti su na tkalačkom stanu, zbog prilično teškog fizičkog rada koji zahtijeva ova aktivnost, pretežno tkali muškarci. Tkanje se sastoji od dvije niti: osnove i potke koje se međusobno prepliću pod pravim kutom. Stavljala sam mu niti na tkalački stan, a on je sjedio i tkao. I danas, nakon 15-ak godina, još uvijek tka, dakle njegova slobodna aktivnost u udruzi je tkanje na tkalačkom stanu. Na taj način čuva i tradiciju ručnog tkanja – zadovoljno priča Biserka.
Biserka smatra da je osobama s teškoćama iznimno važno da nešto rade, jer se kod njih tako stvara osjećaj korisnosti, a izrađene predmete i razne suvenire iz svojih radionica prodaju na prigodnim prodajnim izložbama, pa i na gradskoj tržnici. Korisnici znaju, priča Biserka, da tako mogu zaraditi novac za kupnju predmeta koji trebaju u Kući, a “njezin” Ivek tako zaradi za platno i sličan materijal kojim izrađuje tepihe.
Danas sve više osoba sa sindromom Down živi kod kuće s obiteljima, pa tako Ivan živi sa sestrinom obitelji u Bolfanu, a sestra mu je i skrbnica. Život im je sličan svakoj drugoj obitelji, samo treba imati malo više snage i razumijevanja.
– Ujutro popijemo kavu, Ivan obavi sitne zadatke, primjerice nosi drva. Voli gledati televiziju i slušati radio. Otvorenog je srca i svakom se nasmije. Brine o higijeni, važno mu je da je friško obrijan. Od samog početka ide u udrugu, udruga je njegov život. Tamo uvijek dobije podršku, poštovan je i društveno koristan. Kada dođemo s posla, sjednemo i porazgovaramo kako smo proveli dan. Ovisan je o našoj pomoći, puno je vremena uloženo da bi bio što samostalniji i živio život dostojan čovjeka. Meni je najvažnije da je sretan i ispunjen – kazala je Ivanova sestra Marija Petrošanec.
Čuvarica baštine
Biserka je skupljala i stare predmete koje je htjela sačuvati od propasti i zaborava, a u obiteljskoj kući napravila je i mini-muzej starina. Jedna je od osnivačica Žena iz centra svijeta, udruge koju je izmislila na Črn-belu profesorica Franciska Schubert na svojoj fešti zbog odlaska u mirovinu. Tu je pao prijedlog da se kolegice-učiteljice češće druže, nešto kao “Učiteljice u mirovini”.
Marljive žene stvorile su, tako, autentičnu etnološku zbirku starih predmeta koja podsjeća na prošlost, čuva uspomene ne samo Ludbrega, već čitave Podravine, a kuća u Gundulićevoj 23 koju su dobile na korištenje, nazvana Bakina hiža, postala je srce i duša starine, pa su se prozvale i čuvarice baštine.
– Skupljamo i spašavamo stare predmete: namještaj, ručne radove, suđe, stare alate za rad, domaće platno, promičemo kulturu te podsjećamo na stare, već zaboravljene zanate. Oni najmlađi, polaznici vrtića i osnovne škole, imaju se tako priliku upoznati sa zaboravljenim vremenima, a mi, njihove bake, prisjećamo se trenutka djetinjstva. Danas se prostor pretvorio u muzej koji vapi da se predmeti počnu popisivati, specificirati, da se procijeni vrijednost tih artifakata i da se upišu u katalog kako bi im se sačuvala vrijednost – kaže Biserka.
Tijekom ljeta marljive žene održale su i radionice pod nazivom Stari zanati, a zatim su u sklopu izložbe na Zanatskom trgu organizirale i edukativni program za djecu, odrasle i sve zainteresirane koji su imali priliku čuti nešto o zanatima u rimskom razdoblju, a mogli su se okušati i u izradi suvenira od gline ili pak kovanju novca.
Nedavno su organizirale i izložbu Od bakine kuhinje do prostrtog stola.
– Posjetitelje će sada dočekati još više priča o životu naših baka i djedova, o događajima i običajima. Situacija s koronavirusom prisilila nas je na neke promjene, ali odlučile smo da to budu promjene na bolje – rekla nam je predsjednica Žena iz centra svijeta Ana Katana.
Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Varaždinske županije dodijelilo je Biserki vrijedno priznanje, odnosno Zahvalu za kreativnost u ruralnom životu, kao osobi koja njeguje stare zanate. A ove godine Grad Ludbreg uručio joj je zahvalnicu za njezinu ljubav i poštovanje prema prošlosti i starinama.
– Već sada u svom blokiću imam ispisane stranice ideja kojima ću oplemeniti svoje rukotvorske vještine, izraziti maštovitost i kreativnost. Jer, ipak, svi smo mi prolazni, a samo baština ostaje – zadovoljno poručuje Biserka.
