Nakon razarajućeg potresa u Petrinji, mlada četveročlana obitelj Rumiha svoj je novi dom pronašla u Podravini, točnije u Koprivničkim Bregima, gdje ih je velikodušno primila obitelj Pašica.
– Došli smo prije desetak dana. Naša je kuća dobila žutu naljepnicu, odnosno neupotrebljiva je. Ovdje smo se adaptirali u ugodnu atmosferu, no kad padne noć je najgore, posebno djeci jer su zamijenili noć za dan, od straha uspiju zaspati tek pred jutro. Kad prođe kamion, odmah mislimo da je potres – priča nam Veronika (36), majka Davida (13) i Leona (10).
Preko noći smo donijeli odluku da ostajemo ovdje
Suprug Josip (38) kaže nam da su preko noći donijeli odluku da će ostati ovdje, spasiti glavu i krenuti od nule da bi obitelj podigli na noge.
Nakon potresa tri su dana spavali u automobilu, dok im prijatelji nisu dovezli kamp prikolicu. Noću su u njoj spavali, a preko dana ložili vatru vani i tako se grijali.
Kad se dogodio najjači potres, Veronika i Josip već su imali dogovor da u slučaju trešnje tla svi idu pod stol koji su donijeli u dnevni boravak.
– Djeca su taman usnula, svi smo bili na razvučenoj kutnoj garnituri, kad je počelo tresti. Skočili smo pod stol i čekali. Ne mogu vam opisati taj osjećaj – kaže nam Josip.
Njihova kuća nije upotrebljiva
Gornji kat kuće oštećen je 90 posto, a kuća je od statičara dobila žutu naljepnicu, odnosno neupotrebljiva je. Pomaknut je dimnjak, pukla je deka, stupovi…
Nakon života u stalnom strahu i na hladnoći, čuli su se s obitelji Pašica, s kojima se poznaju od ranije, i dogovorili da će doći k njima.
– Nismo isprva htjeli, bilo nam je neugodno, no oni su inzistirali da moramo doći. Uzeli smo ono najosnovnije što nam treba, nešto namještaja i uputili se u Podravinu – pričaju nam Josip i Veronika.
Mladi bračni par iz Bregi Ivana i Miro Pašica nisu dvojili, iako su tek pred godinu dana kupili kuću u Bregima, koju još uvijek renoviraju.
– Dugo smo bili podstanari i konačno smo kupili nešto svoje te u lani u lipnju i preselili. Pomogli smo ljudima, naše su obitelji povezane, znamo se i s Veronikinim roditeljima preko jednog kirurga i zašto im ne bi pomogli – kazuje nam Miro. U roku od tjedan dana osposobili su tavanske prostorije da bi mogli primiti obitelj Rumiha.
Njihovi Lana (2) i Leon (4) igraju se sa svojim gostima Davidom i Leonom, što dečkima pomaže da zaborave na strahote koje su preživjeli.
Josip je u Petrinji bio obrtnik i imao je svoju tvrtku, a po struci je podopolagač i parketar
Josip i Veronika traže posao u Podravini
– Ostali su mi strojevi, alati za posao, na vagi sam bih li opstao ili da zatvorim, strojevi su preživjeli, sitni alat nešto nije. No definitivno ostajemo ovdje, nemamo se namjeru vraćati – kaže nam Josip.
Veronika kaže da u Petrinji budućnosti nije bilo ni prije, a kamoli sada.
– Da sada prođete gradom bilo bi vas strah, to je grad duhova, a potres je samo stavio točku na i. Posla u Petrinji nije bilo ni ranije, a Josip je živio na relaciji Petrinja-Zagreb gdje je obavljao većinu poslova – pričaju nam.
Njih dvoje sada u Podravini traže posao. Ne žele nikome biti na teret, a kod Pašica će ostati dok ne stanu na noge.
On preko 20 godina radi u struci, a 1,5 godinu ima svoj obrt.
– Radim sve podne obloge osim kamena i keramičkih pločica, znači pluto, drvo, plastika, koža, epoksi,, parket, laminat… Imam veliko iskustvo i stručnjak sam u tom poslu, prošao sam i dobre i loše strane te se odlučio zbog supruge i djece zaposliti ovdje da sam što bliže doma i više s obitelji, jer u posljednje sam vrijeme puno izbivao. Kad si privatnik, ne ideš nakon osam sati kući – kazuje nam on.
Htjeli bi, kažu nam, nešto svoje na ovom području, zemljište, trošnu kućicu i probati se vratiti u neki normalni tijek života.
– Sa svime smo opskrbljeni, toplo nam je, imamo i jela i pića i odjeće, no kako sad ne radimo, financijska konstrukcija nam je slabija. Meni i supruzi je misija zaposliti se i postaviti život na noge da nismo nikome na teret. Kod ove divne obitelji ćemo ostati dok se ne snađemo – objašnjava nam tešku situaciju.
Veronika je po struci komercijalist i ECDL operater te odlično govori engleski jezik. Rođena je bez prstiju na lijevoj ruci, kaže, nema papire jer su izgorjeli ratu, no rukom se odlično služi, kao i tipkovnicom na računalu. Josip je pak spreman i na smjenski rad.
– Na žalost, morat ću svoj obrt malo staviti sa strane dok se ne osamostalimo. Supruga je bila u situaciji da je našla posao i kad je došla na razgovor i kada su vidjeli da nema prste, otkazali su joj suradnju – prepričava.
Djecu će ovdje upisati u školu, u četvrti i sedmi razred.
– Djeca ne spavaju, u Petrinji nismo u kuću išli ni na WC, a David čim je ušao je trčao pod stol, to je bilo prestresno. Kad smo ulazili da nešto uzmemo na brzinu, imali smo osjećaj kao da ulazimo u grob – prisjeća se Veronika boravka u Petrinji.
Josip kaže da im je ovdje lakše psihički, a već je pred puno godina, kada je u Koprivnici bio u posjetu Ivaninom bratu, imao plan doći ovdje živjeti.
– Supruzi i meni od kada smo zajedno, ovo je sedma selidba, a ona se još selila za vrijeme rata. Imali smo stan u Zagrebu koji je bio poplavljen pa smo bili podstanari, živjeli s njenim roditeljima pa s mojima i na kraju sami. Taman smo sve namjestili, kuhinju, dječju sobu i eto – jada se Josip.
U posjet su im stigli Veronikini roditelji i baka: Svi zajedno plačemo
U posjetu su im stigli i Veronikini roditelji Miro i Gordana Kozić te baka Dragica. Oni su trenutno u Zagrebu, gdje imaju podstanarski stan jer Gordana tamo radi, a inače žive na relaciji Petrinja, Zagreb zbog posla i bake Dragice koja je doma u Petrinji.
– Kuća je prošla posljeratnu obnovu, dvije kuće u našoj ulici koje su prošle obnovu su oštećene, a druge su čitave. A obnova je išla povuci, potegni, moli, prošla je tako da si morao ratovati s ljudima, dovezu materijal pa drugi odvezu pa ti moliš, pa se žališ i tako ukrug. Pa naprave jedan dio, pa ih nema pa moramo obilaziti ministarstva. Obnova je prošla kako je prošla i sada smo tu gdje jesmo – priča nam Miro.
Kaže da nakon žute naljepnice čekaju detaljni pregled koji će vjerojatno pokazati još gore stanje.
– U 30 godina, sve do potresa, nikakvih ulaganja nije bilo, samo spašavanje asfalta i krpanje rupa, a ovaj je potres stavio čavao u lijes, nema ni pitke vode – objašnjava nam.
Baka Dragica sa suzama kaže da su svi tužni i zajedno plaču
Obilazili su ih, kažu nam, volonteri, Boysi, ljudi dobre volje i velikog srca, nosili im sve što god im treba i da njih nije bilo, ne znaju kako bi i puno im je to značilo. Leon je čak u kampici skladao pjesmu o potresu koju stavljamo u prilog članka.
Baka Dragica je treći puta gledala kako joj se ruši kuća, dva puta za vrijeme rata i sada.
– Osjećam se užasno, ali sigurno, bit ću u kampici, djeca neka idu za Zagreb, ja ne mogu pa idem vamo-tamo. Ne mogu da ne radim, toliko volim zemlju da mi neće ni biti teško leći u nju – kazuje nam ona svoju tužnu priču.
Ukoliko na bilo koji način želite pomoći obitelji ili im ponuditi posao, možete se javiti Josipu na broj mobitela: 095/5000-772, a u prilogu je i njihov broj računa jer bi im svaka pomoć dobro došla.
Pjesma koju je skladao Leon Rumiha
