Danas se rijetko može vidjeti čovjeka-kosca s kosom, a još rjeđe vidjeti kako kosac klepa kosu i čuti karakterističan zvuk klepanja, osim naravno u Podravskim Sesvetama na etno imanju Josipa Cugovčana.
Na stolčecu sedeli, klepcom nabijali i kosu na babici držali članovi Udruge umirovljenika Podravske Sesvete.
Oruđa za košnju, kose i kosice trebalo je uvijek prije i na vrijeme pripremiti za rad kako bi ih čovjek bolje i lakše mogao koristiti. Kosa bila ona nova ili već korištena uvijek se morala n klepati. Postupak se obavljao posebno namijenjenim čekićem za ovaj posao zvanim klepec. Klepcom se udaralo sitnim udarcima po kosi koja je bila pod određenim kutom položena na čvrsto željezo – babicu.
Babica je željezo četvrtastog oblika, dok na donjem djelu završava šiljasto da bi se lakše mogla zabiti u drveni panj i tako dobro učvrstiti. Udaranjem čekićem po kosi oštrica kose se stanji do te mjere da je kasnije kosac brusem može vrlo lako i dobro naoštri i tek tada kvalitetno pripremiti za rad. Kosac nosi brus u voderu koji je najčešće bio od volovskog roga ili kasnije lima, svezan oko pojasa.
Osoba koja klepa kosu sjedi ili na zasebnom stolčecu dok je babica zabijena na panj ili na klupici koja je spojena zajedno s panjem. Klupa na jednoj strani ima dvije noge dok je na drugoj strani panj sa zabijenom babicom koji služi istovremeno kao treća noga. Kvalitetne kose se nisu često klepale nego više puta brusile po potrebi tijekom košnje.
Tekst: Stjepan Jagić
