FOTO Damir Jagić jedini je opstali uzgajivač odojaka u okolici: Svinjogojci su na koljenima, a vjetar u leđa daje se trgovačkim lancima za uvoz mesa upitne kvalitete

Iako su cijene energenata, hrane, a posljedično i stočne hrane značajno porasle proteklih mjeseci, najavljivan rast cijena mesa još se nije se dogodio. No, mesari, kako saznajemo, najavljuju poskupljenje od 1. travnja. I to čak 30 posto. Ono će ovisiti o zalihama jeftinijeg mesa u Europi koje su namijenjene Hrvatskoj, ali i kretanju cijena energenata.

Unatoč svim nedaćama i tome što su danas mnogi svinjci prazni, svinjogojstvo u Varaždinskoj županiji još je uvijek najrazvijenije, a 70 posto proizvodnje otpada na ludbreški kraj.

Ova stočarska grana oduvijek je bila tradicija u tome kraju, a na gospodarstvu obitelji Jagić iz Hrženice, naselju koje se nalazi u sastavu općine Sveti Đurđ, već se 20 godina bave svinjogojstvom.

Krenuli su s nekoliko krmača, a danas ih imaju 65 i isključivo se bave uzgojem odojaka. Riječ je o pasmini danski jokšir landras koja je miješana s pasminom pietren kako bi se dobila izrazita mesnatost i kvaliteta svinja.

– Odlazimo na tečajeve i usvajamo nove tehnologije. Veliki dio sami napravimo, a druga logistika je veterinarska s kojom dobro surađujemo. Higijena mora biti vrhunska, jer je to najškakljivija proizvodnja. Tko nije pedantan, odmah propada. Radi sebe želim držati taj standard, jer onda imam relativno dobre rezultate, a to znači da po krmači prodam 20 do 25 odojaka. U Hrvatskoj je prosjek koji krmača oprasi 18 do 20 – govori vlasnik obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Damir Jagić i predsjednik Udruge uzgajivača svinja Varaždinske županije kojeg nisu pokolebali problemi u stočarstvu, a njegova farma ‘preživjela’ je sve poteškoće.

– U ovome kraju jedino se ja ozbiljnije bavim uzgojem odojaka. Nekad je bilo toga više, svaka kuća imala je par krmača za svoje potrebe i za prodaju, nije bilo kuće bez svinje, dok je danas u cijeloj općini jedna krava i samo jedan uzgajivač s njih 30 – prisjetio se te nas poveo u obilazak svoga gazdinstva kojim šeću patke, kokoši, guske… Prizor koji je nekad bio uobičajen u dvorištima naših sela, a sada je, pak, drugačija slika.

Hrvatska je, ističe, 1990. godine proizvodila četiri do četiri i pol milijuna svinja, a danas, tek milijun i 300 tisuća.

– Danci su još davne 1985. godine dolazili k nama učiti o svinjogojstvu. Mi smo za njih bili svemirski brod. Danas su oni broj jedan po proizvodnji u svijetu, a mi smo pali. To je samo nebriga države i prepuštanje stihiji. Sada nas se uvjerava da se udružujemo. Možemo se mi udruživati, no svinjogojci su na koljenima, jer se vjetar u leđa daje samo trgovačkim lancima da uvoze meso kako hoće, a koje je, najčešće, upitne kvalitete i to utječe na moj proizvod. Ako tamo kila košta 15 kuna, kako ja mogu svoje dati skuplje? Cijena mog odojka je 18 kuna žive vage, a jedan ima do 30 kilograma, dok je onaj u trgovačkom centru raspremljeni – kaže Damir smatrajući da je svinjogojstvo uništila nemogućnost prodaje domaćeg mesa.

– Ne znam kakvi su mađioničari Talijani, Austrijanci, Nijemci, Nizozemci, Danci kad kupuju od nas kukuruz po dvije kune, a mi od njih uvozimo jeftino meso – pita se i ističe da je problem što u Hrvatskoj sustav nije sređen.

– Treba ljudima stvoriti uvjete da stvaraju, a kod nas je sve podređeno uvozu. Čovjek mora biti posvećen samo proizvodnji. Sustavno se uništava jedna grana, trenutno je to poljoprivreda, a kruna svake poljoprivrede je stočarstvo. Seljak mora planirati proizvodnju i znati otkupne cijene. Ali, ako iz dana u dan i tjedan pada cijena, pa gdje je tu sigurnost? Ne mogu prodati po cijeni koja je cijena koštanja žive vage – kaže Damir.

OPG Jagić na tržište, odnosno na tri gospodarstva koja im uzimaju kompletnu proizvodnju, plasira odojke do 30 kila.

– To je oko 1200 komada, dakle oni ih tove dalje do 120 kila – govori.

Za kakav-takav rezultat, napominje, treba puno fizičkog rada, ali i financija.

– Mi proizvodimo kuruzu, ječam, zob… stočnu hranu. Borimo se, volimo to i nekako ide – kaže. Svi u obitelji imaju svoje poslove.

– Radimo i supruga i ja, i djeca. Svake godine potrebno je ulagati u strojeve, u kupnju zemlje, a za to treba osigurati dodatna sredstva ako se želimo razvijati – ističe.

Napominje da opstaju jer nisu zaduženi.

– Prošle godine u svinjogojskoj proizvodnji izgubili smo 20 tisuća eura minimalno. Po odojku 120 kuna, jer je naplata bila manja, nego cijena proizvodnje – govori.

Uzgajivače uništava dampinški uvoz, a zapadna Europa veliki je proizvođač svinjetine. Da bi oslobodili prostor, proizvodnih zaliha rješavaju se plasmanom po sniženim cijenama. U isto vrijeme, naši uzgajivači cijenom ne mogu konkurirati svinjetini u trgovačkim centrima, za koju, ponekad, kupci ne znaju odakle je i kakve je kvalitete.

Zemlja koja nije samodostatna u hrani i energiji, osuđena je na propast, smatra Jagić.

– Bili smo prvi gazda u selu, a sad smo zadnji u gradu. Na ovaj način svinjogojska proizvodnja nema perspektive. Selo mora biti podređeno proizvodnji hrane, a zadnjih 30 godina ljudima se samo otežava, jer je sve podređeno trgovini. Ako se ne učini reset i ako politika ne da podršku proizvodnji, ne vidim svjetlo. Izbor je: želimo li proizvoditi ili švercati i trgovati. Ništa drugo – ističe naposljetku.

O problemima s kojima se susreću uzgajivači svinja, razgovarali smo s Nikolom Vidakovićem, ravnateljem Veterinarske stanice Ludbreg.

– Tko će hraniti pajceka ako dobije za kukuruz 200 kuna po metru? A koliko pajcek mora nabrati ili prasica da bi iznijela pajceke i oprasila?! To su problemi. Znači, nisu parametri ulaznih i izlaznih troškova jednaki da vi tu vidite neku zaradu – govori nam Nikola Vidaković.

Najjače županije u svinjogojstvu su Zagrebačka, Varaždinska i Vukovarsko-srijemska, kaže veterinar Vidaković smatrajući da bi uzgoj svinja opet morao doživjeti uzlet, a za zamah svinjogojstva treba osigurati stalno tržište s poznatim kupcima. Na njegovu inicijativu Grad Ludbreg subvencionira oplodnju krava i krmača te skupljanje pasa lutalica.

– Potičemo razvoj svinjogojstva da bismo utjecali na povećanje konkurentnosti proizvođača s područja Grada i potaknuli ih na veći uzgoj svinja – kaže, jer turbulencije najviše pogađaju svinjogojce koji ne vide svjetlo na kraju tunela.

Svinjogojstvo, napominje Vidaković, nije posebno zahtjevna grana stočarstva.

– Ljudi imaju parcele na kojima mogu proizvoditi dovoljno stočne hrane. Kada proizvođač ima sigurnost oko plasmana i cijene, on će uložiti da podigne svinjce, jer zna da ulaganje neće biti uzalud. Ljudi u ludbreškom kraju su strahovito vrijedni i u stanju su proizvesti i popuniti sve svoje kapacitete, samo da imaju sigurnost kome će to prodati. Nije dobra politika i ne znam kako će to završiti. A imamo sve, samo treba pametnije rasporediti – govori.