Zahvaljujući velikim trgovačkim centrima pomalo već zaboravljamo ono doba kada se moglo jesti samo sezonsko voće i povrće. Danas nam je dostupno što god želimo kada god želimo – rajčica usred zime, grožđe u travnju ili jagode u siječnju, s različitih strana svijeta, ali i različitih kvaliteta.
Ipak, oni koji žele domaće, sezonske i kvalitetne plodove često svrate do koprivničke tržnice i štanda obitelji Radiković.
Oni na svom imanju u Gorici pokraj Rasinje na otprilike dva hektara zemlje uzgajaju gotovo svako povrće koje možete zamisliti. Rajčica, paprika, patlidžan, tikvice, kelj, kupus, mahune, grah, krastavci, zelena salata, brokula, cvjetača, krumpir, tu je čak i jedna mala mandarina, a i grm goji bobica, trešnje, jagode, jabuke…
– Mislim da nemamo samo batate – pokušava se prisjetiti Ivan Radiković.
Kao što nam je rekao kada nam je pokazivao što sve raste pod otvorenim nebom i u plastenicima, sve što on, zajedno sa suprugom Đurđicom i sinom Ivicom, uzgoji, proda na tržnici.
Njegovi kupci posebno vole mahune, kakve se trenutno samo kod njega mogu pronaći.
– Sada to najviše ide jer ih nema kod drugih na placu, to su žute široke. Većina ima niske okrugle, ali ove samo mi. To je naše sjeme, ne može ga se kupiti – pojašnjava nam Ivan, a pokazuje i žute tikvice te tomarillo rajčicu, koje također nije lako pronaći.
Slično je i s ostalim vrstama koje Radikovići imaju – sami uzgajaju sjeme i iz njega dobivaju svoje povrće, tako da je zapravo sve domaće, od sjemena koje polažu u zemlju, do ploda koji završi na stolu.
Neko povrće na njegovom se štandu na tržnici može naći i prije nego što ga imaju drugi prodavači, a to je zato što ga prije i sadi.
– Morate malo i riskirati ako hoćete imati prvi. Primjerice, krumpir smo sadili u siječnju i uspio je – kaže nam Ivan.
Uzgojem se bavi 20-ak godina tako da može usporediti situaciju kakva je bila nekada s onom kakva je danas, no ne žali za prošlim vremenima.
– Može se živjeti od ovoga, ne morate živjeti kao Todorić. Sada je lakše nego prije jer već imamo svoje kupce, na placu me već čekaju kada dolazim – otkriva Ivan.
Razlog tome je i to što sve što ima pokušava uzgajati na što prirodniji način. No, ne privlači ga mogućnost dobivanja Eko certifikata.
– Špricam minimalno, samo flance, poslije ništa. Mahune i krastavce, recimo, nismo uopće špricali. Eko certifikati me ne zanimaju jer su preveliki troškovi za to, a platežna moć kod nas je tako slaba da ne bih mogao skuplje prodavati. Da je kao na zapadu, onda bi se i isplatilo, tamo ljudi to više cijene nego kod nas – smatra on.
Kada smo prolazili pokraj nasada rajčice, uočavamo rupu u mreži koju je napravila srna. Takvi slučajevi nisu rijetki, no puno više od toga Ivana boli krađa.
– Kradu nam, čak i ovdje u blizini kuće, nedavno su nam pokrali salatu. Nemaš dokaza, a i da imaš, policija se ne uzbuđuje zbog takvih sitnica – pomirio se s tim Ivan.
Unatoč takvim poteškoćama, uzgojem povrća i voća namjerava se baviti koliko god bude mogao. Kao što kaže, sinu ne želi takav težak posao, tako da je nastavak obiteljskog posla neizvjestan, no dotad će njegovi vjerni, ali i novi kupci i dalje čekati na placu da dođe sa svježim plodovima.
