Ludbrežanin Ivan Kovaček samouk je majstor i čuvar pletenja, tradicijskog umijeća koje izumire. Bavi se opletanjem staklenih boca, takozvanih demižonki ili pletenki kako nazivaju u podravskom kraju staklene, vrbovom šibom opletene posude od od tri do 50 litara.
Rođen je pred 76 godina u Svetom Đurđu, a umijeće je naučio još u osnovnoj školi.
– Košaraštvo u ludbreškom kraju počelo je u Hrženici, a kasnije se proizvodnja preselila u Ludbreg. Puno se ljudi na ovome području nekad bavilo pletenjem košara za Razvitak, pa tako i moja obitelj. U Razvitku su napravili mustru i dali po selima ljudima da pletu – kaže Ivan.
Napominje da su u prošlosti mnogi pleli košare od vrbove šibe i od toga živjeli.
– Nekad je svaka hiža na selu plela, vladalo je siromaštvo, ljudi su se zaradom školovali. Svi su pleli, pa i ja. Osim košara, pleo sam i flaše, nekad nije bilo karnistri. A danas nas je svega tek nekolicina – prvo, šibe više nema, niti interesa, a nemaš kome ni prodati. Tek par ljudi u Hrženici pletu košarice za cvijeće – govori.
Zanimljivo, Ivan mirovinu nije zaradio pletući za Razvitak, već radeći punih 40 godina u Naftaplinu s kojim je proputovao čitav svijet. Odlaskom u mirovinu imao je više vremena pa se ljubav prema zaštiti i ukrašavanju staklenki vrbovom šibom iz mladosti ponovno probudila.
– Tkanje od vrbe radi se u određenom slijedu, to pomaže da se izbjegnu pogreške. Demižonke se opliću od grlanjka prema dolje, za razliku od košara koje se pletu od ritke prema gore. Za rad mi je potrebna kvalitetna i tanka vrbova šiba u više nijansi kako bi pletenka bolje izgledala. Grane trebaju biti meke, ali u isto vrijeme elastične. Ručka se plete na kraju, a za pet litrenu demižonku potrebno mi je četiri sata. Demižonka se mora zatim dobro osušiti i na kraju polakirati bezbojnim lakom – pojašnjava.
Šibu nabavlja kod korpara kojih je sve manje ili ih sam reže na zapuštenim poljima vrbove šibe. Zatim šibu kuha u kotlu, guli, suši i ponovno namače prije pletenja.
– Bijela šiba se dobije rezanjem u proljeće kada je vrba u mezgi, u fazi pupanja. Što se šiba više puta namače, ona postaje tamnija – kaže Ivan.
Interes za demižonkama u Hrvatskoj odavno nije velik, čak štoviše, veći je u zemljama izvan Hrvatske, zahvaljujući, kaže, društvenim mrežama i usmenoj predaji.
– Još uvijek postoji interes naših ljudi koji žive u inozemstvu. Moje demižonke su otišle u Nizozemsku, Francusku, desetak u Sjedinjene Američke Države, Albaniju, a imam upite čak iz Kanade – napominje.
Inače, u demižonkama osim vina, može se čuvati rakija ili pak ulje. Ivan je puno pletenki poklonio svojim prijateljima, i to ne prazne, već napunjene vinom iz svoga vinograda. Tako, osim uporabne, njegove demižonke imaju i ukrasnu vrijednost, a na zalihi ih je još svega 50-ak zapremnine od dvije do 50 litara.
– Moju pletenku kupio je čovjek iz Dalmacije, u nju nalio maslinovo ulje i poklonio je bivšem američkom predsjedniku Obami. Nekoliko pletenki poklonio sam i svojim kolegama iz Indije s kojima sam u tvrtki Crosco radio u Omanu. Pletenje je vještina za koju trebaju jake ruke, ono iziskuje dosta znanja i volje za učenjem – zaključio je Ivan Kovaček, posljednji čuvar ovog tradicijskog umijeća na ludbreškom području.
