Najviše toga se i događa u šesnaestercu – tamo skaču, lupaju, tuku se, čupaju, golman hvata lopte, baca se, nekada u blato, danas na finu travu, odao nam je Čičin-Mašansker razlog zašto je uvijek bio iza gola.
Sinoć se u Capronca pubu okupilo zanimljivo društvo koje će prepoznati samo onaj koji je pomno pratio koprivnički nogomet u drugoj polovici prošloga stoljeća odnosno tko je dobro potkovan sportskom poviješću ovoga kraja.
Eminentna imena nogometne i ine sportske koprivničke povijesti, rado su prisustvovala promociji knjige koja je hommage i ovjekovječenje njihovih najvećih sportskih uspjeha odnosno vremena kad su oni žarili i palili.
Naime, Ivo Čičin-Mašansker kao legendarni sportski novinar i fotoreporter te povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar, udružili su snage u knjizi fotografija i eseja Vratar u zaleđu/Golman u ofsajdu, u kojoj je kroz 80-ak fotografija nogometnih odnosno golmanskih trenutaka zabilježena jedna era koprivničkog sporta, a najčešće provlačeći se kroz motiv vratara Ivana Povijača Pipe.
O tome kako je knjiga nastajala ispričao nam je sam Čičin-Mašansker.
– Nakon što sam 2008. godine izdao knjigu fotografija raznih segmenata života Koprivnice, stalno me tjerala misao kako bih objavio i knjigu sa sportskim fotografijama koje sam snimio u razdoblju između moje 17. i 20. godine, u vrijeme kad sam pratio razne sportove početkom 60-ih – ispričao nam je autor fotografija odakle potječe ideja za ovu monografiju.
Prema njegovim riječima, na sugestiju autora esejističkog dijela knjige Marijana Špoljara, selekcijom fotografija došlo se od šireg područja sporta, preko nogometa do nogometnih golmana kao najzastupljenijeg i najsnažnijeg motiva na fotografijama.
– Špoljar je napisao esej koji nije samo o sportu odnosno o golmanima, nego je i s aspekta društvenog i političkog života, a sve kroz golmana Ivana Povijača Pipu kao nit vodilju. Njegova je sudbina vezana uz sudbinu nogometa, kao i uz sudbinu ovih fotografija – obrazložio je Čičin-Mašansker.
Fotoreporter je ispričao kako je, dok je Pipa bio na golu, on uvijek bio iza gola, jer su fotoreporteri nekad sjeli na travu i tako lovili najbolje kadrove, kako se ne može trčati uz aut liniju i fotografirati.
– Najviše toga se i događa u šesnaestercu – tamo skaču, lupaju, tuku se, čupaju, golman hvata lopte, baca se, nekada u blato, danas na finu travu – odao nam je Čičin-Mašansker razlog zašto je uvijek bio iza gola.
Kao legendarni koprivnički sportski novinar prokomentirao je i današnje sportsko novinarstvo.
– Internet ga je i poboljšao i pokvario. To je uglavnom nekakva upakirana roba među kojom ti biraš ono što ti treba kao iz police u dućanu. Ima informacija, ali nema duha, srca, teksta, nema misao – rekla je koprivnička legenda pri tom davši tajni recept za dobrog novinara, kako bi struka trebala raditi na tome da se novinara uči da iz izvještajnog novinara preraste u kvalitetnog pisca.
Našalio se kako je za 75. rođendan objavio dvije knjige, pa će za 150. vjerojatno još dvije. Šalu na stranu, autor ima u planu objavljivanje još jedne knjige iduće godine s temom rasta Koprivnice 60-ih godina.
Svoj dio posla obrazložio je povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar.
– Meni fotografija predstavlja više od uobičajenog te mi nije samo cilj u smislu estetsko-umjetničke dimenzije, nego je ona za mene jedan medij, sredstvo da se dođe do neke dublje istine o nekom čovjeku, vremenu ili, u ovom slučaju, nekom sportu. Suzili smo sport kao Čičinovo područje interesa na golmana, i to konkretno Pipu te kroz njegovu pojavu kao golmanske legende i fotografiju kao medij, pokušali smo se uvući u njegov život i u vrijeme 60-ih godina – uputio nas je Špoljar.
Kaže kako to nije esej u pravom smislu riječi, niti klasična monografija, niti klasična knjiga sportskih fotografija, niti sportski pregled, niti storija o jednom čivjeku, nego više kompilacija različitih metodoloških finesa odnosno kombinacija različitih pristupa.
– Tu se preko fotografije govori o vremenu i o čovjeku, preko kojega se izvodi metafora kao golmana koji je čitav život branio, ali ne samo gol, nego i društvo, sebe, sustav – Špoljarovo je obrazloženje.
Kako je objasnio, on je u knjizi postavio jednu malu igru, gdje kroz presjek 16 godina Pipinog djelovanja kao paralelu, ali i suprotnost te njegov alterego provlači Stanka Sabolića.
– Sve to vrijeme Pipa je u njemu imao konkurenciju, ali njih su dvojica, unatoč suštoj suprotnosti karakterno i mentalitetno, bili dobri prijatelji. Međutim, oni su konstantno bili rivali za prvu golmansku poziciju – osvrnuo se na zanimljiv detalj povjesničar umjetnosti, nazvavši ga grčkom antejskom pričom o rivalitetu, gdje postoje dva jednaka talenta i vrijednosti u nezgodno vrijeme, jer u isto vrijeme pokušavaju biti prvi i najbolji na golu.
Osim autora, fotografije je analizirao i Mario Periša sa Sveučilišta Sjever, dok je još jedan Slavenov igrač iz Pipinog vremena Vinko Zember, prepričao nekoliko anegdota iz dana ponosa i slave.
