Borna Cvrtila 20-godišnji je Koprivničanac koji je pohađao Opću gimnaziju u našem gradu. Što želi biti u životu dok se upisivao u školu nije znao, osjećao je da će se baviti nečim što ima veze s crtanjem, ali što će to točno biti, nije imao pojma. Počeo je crtati uz prabaku Ivku, a s njom je, sjeća se, uvijek crtao konjiće. Kao malen upisao se u Likovni klub Paleta, a po dolasku u Gimnaziju Fran Galović, upoznao je profesoricu Ivu Bolfek koja mu je postala kompas, kompas koji ga je definitivno usmjerio prema crtanju i samo crtanju.
– Crtam oduvijek, ne znam kako sam počeo crtati, ne znam zakaj, ali znam da crtam oduvijek. Dok sam upoznao Ivu, vrlo brzo sam znao da ću se baviti u životu crtanjem, ne zato jer ga volim, već zato jer ne volim ništa drugo – rekao je Borna. Volio je crtati stripove, razmišljao je o studiranju grafike u Sloveniji, no s vremenom je shvatio kako ne želi samo crtanje, već želi i “zamazati ruke”. Zaključio je da ga je možda u to mazanje ruku povukla činjenica što mu se djed Vladimir bavio konstrukcijskim poslovima, odnosno radio na gradilištu. Čim je Borna shvatio što želi, profesorica Bolfek ga je usmjerila na Darka Markića, poznatog akademskog slikara i učitelja likovne kulture.
– Dok sam krenuo k Darku to je bila već završena priča, ja sam već morao znati što želim jer smo pripremali nekoliko portfolia za fakultete – kaže Cvrtila.
Bornin odlazak na fakultet u Britaniju bila je totalna slučajnost, jedan dan mu se, kako nam govori kroz osmijeh, nije dalo ići na sat biologije pa je s prijateljicom markirao, ali i to je napravio drugačije nego bi itko očekivao. Umjesto da je otišao na kavu, kako to inače biva dok đak markira, on je s prijateljicom otišao na predavanje jedne agencije koja je predstavljala fakultete u inozemstvu, tamo im je ostavio svoj broj mobitela i otišao natrag u školu. Rekli su mu kako će ga nazvati. No nije to shvatio ozbiljno. Godina dana je prošla. Poziv je stigao i Borna je otišao na seminar u Zagreb. Mamuran, kako drugačije, objašnjava nam mladi Koprivničanac kroz smijeh te govori kako je na tom seminaru jedna od opcija bila Danska, no kako tamo nije postojao čisti smjer arhitekture, vrlo brzo ju je nakon seminara prekrižio i krenuo u daljnje pohode i počeo proučavati Englesku.
Priznaje Borna da su njegovi roditelji i bližnji mislili kako se šali, pa su mislili kako neće upasti na fakultet, na kraju je ispalo tako da se Borna prijavio na pet fakulteta i na svih pet i upao.
– University of Portsmouth, Falmouth University, Coventry University, University of Nottingham, University of Suffolk, primljen sam na svih no odlučio sam se nakon dugo razmišljanja na Nottingham – kaže Borna te se sjeća kako su mu neki od fakulteta na koje se prijavio slali kući knjige, razne poklone pa čak i sladoled kako bi ga privukli da upiše arhitekturu baš kod njih.
Uvjeti koje je morao ispuniti kako bi ga uopće fakulteti počeli razmatrati kao potencijalnog studenta su izrada portfolija, motivacijskog pisma i preporuka profesora, a nakon toga, s obzirom na to da je do travnja morao ispuniti navedene uvjete, naredni zadaci koje je morao ispuniti su polaganje mature s minimalno vrlo dobrim prolaskom i polaganje engleskog jezika. Za svaki faks je trebao napraviti različite portfolije, a u svemu tome mu je jako pomogao Darko Markić, trebalo mu oko mjesec dana, a toliko je i imao vremena da se pripremi za sve fakultete.
Nakon svih ispunjenih uvjeta i nakon što je primljen na pet fakulteta, odluka je te 2018. godine pala na fakultet u Nottinghamu je koji je ujedno te godine proglašen najboljim fakultetom.
– Studiranje se odnosi 100 posto na praksu i već prvi tjedan smo morali napraviti projekt. Od četiri predmeta imam jedan predmet koji se svodi na informacije, ali i to nije čisto bubanje definicija. Nisam nikad otvorio knjigu da bi naučio definicije iz nje – govori nam Borna.
Da, istina je, Borna ne zna što je ispit, studiranje je koncipirano na projektima i tematskim esejima i to mu se jako sviđa. Za faks radi osam do dvanaest sati dnevno, a od klinca koji nije znao što bi došao je do toga da živi arhitekturu. Najviše uživa u projektima koje izrađuje sam.
– Tu smo jako puno u kontroli i tu možemo izraziti sve što hoćemo i mislimo. Imao sam dosad nekoliko projekata, zadnji je bio izgradnja skate parka u jednoj postojećoj staroj zgradi u zapuštenom dijelu Nottinghama, a moj projekt je izabran kao najbolji i po njemu će između ostalog nastati prava zgrada.
No, nije samo tako lako postao najbolji. Prvo je osmišljena strategija oko zemljišta i ona se radi timski te čini oko 15 posto ocjene. Eventualno se ponekad radi i model zemljišta. Nakon toga se radi koncept zgrade i to radi svatko zasebno uz pomoć mentora. Borna je osmislio koncept kojim bi izvana postojeća stara zgrada ostala ista, a unutrašnja strana bi bila u staklu, a nakon sloja stakla bila bi metalna konstrukcija. Svaki skater koji bi došao u skate park dobio bi paletu, odnosno panel na kojem bi mogao napraviti svoj “art work” te bi taj panel bio umetnut iza stakla, u ćeliji metalne konstrukcije.
– Uzeli su mi sve, sve ideje su mi uzeli – kratko i ponosno kaže Borna.
Cijeli fakultet je dokazivanje jedno drugome, jer ocjene su ništa
– Jako puno ljubomore ima i sve je dramatično. Morao sam se postaviti odmah na prvoj godini i dokazati se. To sam napravio projektom kuće jednog kipara, točnije on je Richard Serra. Ta kuća je za njega morala biti savršena, a mentori su mi rekli da nemaju što više za dodati. Dobio sam četvorku, ali stvarno je teško dobiti peticu, jedna do dvije osobe po projektu dobiju peticu. Na tom prvom projektu od nas 135 je samo jedan Britanac dobio peticu – kaže Borna.
Borni nije pomagala niti činjenica da je stranac te iako zna engleski jezik, ne priča kao oni.
– Svaka moja prezentacija meni nije bila samo prezentacija, nije bila samo ispit moga znanja već mi je bila i ispit iz engleskog. Svaki moj esej nije bio samo pisanje nečeg što istražujem već ispit iz pisanja engleskog – rekao je Koprivničanac te nastavio da je kroz ovo vrijeme stekao možda dva dobra prijatelja kojima stvarno može vjerovati. Borna ima i curu, koja je u Englesku došla iz Turske i tamo živi već jako dugo, tako da mu ipak uz ljubav koju ima uz sebe dani prolaze u ljepšem tonu. Ipak, Borna ne razmišlja o ostanku u Engleskoj i njegov plan koji je odavno zacrtao sam sebi jest da se po završetku studiranja vrati u Hrvatsku.
– Možda i ostanem, ali do neke točke, tipa par godina nakon fakulteta. Ali, očekujem da ću imati budućnost u Hrvatskoj i ako mi se ta budućnost ne pruži, sam ću si ju složiti. Ja se definitivno vraćam u Hrvatsku – kaže Cvrtila. Engleska Borni nije loša, ali je život u njoj drugačiji, a to je ono što njemu ne paše.
– Britanci su svi jako razdvojeni, imaju mišljenje o svemu, ali ga nikad neće reći javno, brzo osuđuju iako govore da svi moramo biti jednaki, ali na kraju svih krajeva brzo prihvaćaju druge jer su se kroz sve ove godine na to navikli – objašnjava Borna.
Ne sviđa mu se što je sve puno kriminala, što nema sigurnosti. Kako nam kaže, nema tih para da po noći hoda sam po gradu duže od pet minuta. S druge strane, dnevni život je također drugačiji u Nottinghamu. Borna nam govori kako kafići nemaju terase, možda jedan do dva ih imaju. Ispijanja kava kroz dan na način da se sjedi u kafiću nema.
– To mi je jako čudno i na to se ne mogu naviknuti. Pitao sam ih kako to pa su me pitali da zakaj mi to tako radimo, i koji je cilj sjedenja tri sata na kavi s ljudima. Njihova kava je kava za van – rekao je Cvrtila. No, nije da Englezi nisu društveni, njihovo glavno mjesto za okupljanje je park kojeg koriste za piknik ili šetnju.
Nottinghamom vlada noćni život, Borna ga je naravno iskusio, no i tu su Britanci drugačiji od nas pa tako ako na primjer slavite rođendan, svatko koga zovete da dođe sa sobom mora ponijeti piće koje će piti. Borna je svojevremeno htio počastiti ljude koje je pozvao na party pa im nije mogao dokazati da ne želi da su nose “svoju cugu”, s druge strane dok mu se dogodilo da je vlastito piće ostavio kod prijatelja kod kojeg je bila fešta, on mu je naredni dan donio na predavanje bocu koju je Borna ostavio, iako nije bila pun alkohola. Čudan narod, kaj ne? Po barovima se ne ide jer su skupi, tako da se “zagrijavanje” odrađuje po stanovima, a nakon toga se odlazi u klubove. U svakom klubu, govori nam Borna, plaća se ulaz i svi klubovi su tematski, tako da neki zahtijevaju i posebnu vrstu odjeće da bi mogli ući u njih.
Izuzev skupog alkohola koji nije osnova života, i ostatak života u Nottinghamu je vrlo skup. Borna je u ovom trenutku smješten u stanu s dvoje cimera, a svatko od njih plaća po sto funti tjedno. Borna je primoran raditi i neke sitne studentske poslove kako bi mogao donekle normalno živjeti. Iako i dalje ovisi o svojim roditeljima, tu i tamo ponekad nešto zaradi sa strane. Često razmišlja kako će mu dan izgledati, hoće li otići kući pod pauzom pojesti pečena jaja ili će preskočiti ručak jer cijene gotovih jela su veoma visoke. No, Borna vjeruje da će kroz neko vrijeme doći do toga da će moći samostalno živjeti i ne brinuti baš toliko o novcu iako ga ni sada to tako jako ne opterećuje.
Fakultet dođe oko devet tisuća funti, a ono što je Borna iskoristio jest zajam koji mu Engleska nudi, svojevrstan kredit samo na njegovo ime. Borna će po završetku fakulteta taj zajam i početi otplaćivati.
– Dužan sam od trenutka kad izađem s faksa narednih 30 godina vraćati dug. Uzimaju mi oko 15 posto viška od srednje plaće, tako da na primjer, ako će mi plaća biti 5000 kuna, 30 godina će mi uzimati 15 posto od te plaće. Ako postanem milijarder mogu otplatiti odmah sve, ako se dogodi da u tom roku ne otplatim cijeli zajam, ne vraćam ga, zato jer oni smatraju da me nisu dovoljno dobro obrazovali da bi uspio sa stečenim znanjem imati veliku plaću – objašnjava Borna.
Borni preostaje još pet godina studiranja. Cilj mu je imati svoj ured i, kako kaže, raditi kuće. Možda je ta njegova želja vođena činjenicom da je na fakultetu dosad radio puno velikih projekata pa ga manji projekti, poput gradnje kuća, sad više interesiraju. Ono što definitivno zna jest da će se vratiti u Hrvatsku. A što će raditi, hm, birati neće, jer istina je da se čovjek s godinama mijenja. Sada je još u fazi kada bi bio spreman izgraditi zgradu u obliku dinosaura, iako bi mu mnogi govorili da je to nemoguće. Što će mu život donijeti, vrijeme će pokazati. A mi ćemo ga pratiti i zaželjeti sreću. Neka ostane takav i neka razmišlja i o zgradama u obliku dinosaura, jer snovi ga mogu odvesti daleko.
Jer što je čovjek bez barem jednog sna, kakav god da bio i kako god da ga drugi ljudi čudno gledali?
Spomenimo na kraju – prijateljica Katarina s početka priče, koja je s njim pobjegla sa sata biologije, također je u Engleskoj.
