Alojzije Kukec u lipnju će napuniti 83 godine. Uredno živi već dugi niz godina, riješio se alkohola, kave, cigareta, a svoje mladoliko lice pripisuje upravo tomu da u životu više poroka nema. Ali, situacija nije bila takva oduvijek i Alojzije je svojevremeno vodio bitku s alkoholom. Jednog dana shvatio je da je alkoholičar i zatražio je pomoć.
Svake se godine 1. travnja obilježava kao Međunarodni dan borbe protiv alkoholizma i Dan klubova liječenih alkoholičara i upravo zato smo odlučili posjetiti našeg sugovornika te iz prve ruke doznati kako je ova bolest utjecala na njega, ali i na ljude oko njega.
– Počelo je lagano, prvo jedan kruškovac, pa odeš na ples pa nemreš bez da ne popiješ još jedan. Ono, čisto da zadovoljiš društvo. Znate kak to ide, izađeš, popiješ koje piće, zapališ cigaretu, da te dečki ne zezaju – započeo je svoju priču Alojzije, mnogima znan po nadimku Lojz, odnosno Lojzek.
Sa svojih 18 godina, priča nam, rekreativno bi popio pokoju čašicu više, a nakon što je otišao u vojsku te se iz iste vratio i potom rastao s tadašnjom ženom, počeli su veći problemi.
Vikend druženja i opijanja prerasla u ozbiljan problem
– E onda sam počel više cugati, tuga, žalost. Dok sam bil mladi znal sam gledati rastavljene dečke med nama mladima pa sam se znal pitati ‘šta se vi sad motate tu oko nas na plesu, tak jadni’, a sad sam takav ja postal i mislil’ si da i drugi o meni tak’ misle – kaže nam Alojzije.
Preko tjedna nije pio, odnosno nije se opijao. Punih 20 godina bio je krojač, radio je u Reki. Određene dane je šivao, određene dane u tjednu putovao i prodavao zašiveno. Subotom je dobivao plaću, koju je do ponedjeljka potrošio.
– Šta sam od subote do ponedjeljka napravio? Završio sam posao i otišao u birtiju. Ma u subotu sam već sve skoro potrošio, sve. Do ponedjeljka nisam imao ni za cigarete – prisjeća se naš sugovornik i dodaje kako je takav način života trajao godinama.
Odnosno, 1963. je došao iz vojske, a 15. kolovoza 1971. prestao piti. U toj zadnjoj godini alkoholizma znalo se dogoditi da se u ponedjeljak ne bi niti pojavio poslu.
– Kad sam slučajno došel na posel, jaj to je bil aplaus. Pljesak sam dobil kaj sam se probudil. I onda sam jednog dana rekao da neću piti – kratko je rekao.
Naravno, zanimalo nas je kako je do toga došlo. Jer reći samom sebi jednog dana kako više nećeš piti, nije tako jednostavno kao što zvuči.
– Izašel sam tog 15. kolovoza iz gostione i otišel u bolnicu. Nisam znal da postoji Klub liječenih alkoholičara u Koprivnici, a postojal je od 1969. godine. No otišel sam u bolnicu i potražil pomoć. Sjećam se da mi je žena na šalteru rekla kak tak često znaju dojti i reći da bi htjeli pomoć pa se drugi dan otrijezne i krenu iznova piti – kaže.
Upravo iz tog razloga ga nisu htjeli primiti, nisu ga shvaćali za ozbiljno. Alojzije se u tom trenutku poslužio kreativnošću i sjećanjem koje mu je ostalo još od bake.
– Baka mi je pričala kak je nekad davno jedan njezin susjed došel isto tak u bolnicu i pričal da je videl bele kokoši kak je pijani. I tak sam ja počel pričati kak ih i ja vidim. I onda je medicinska sestra pozvala, sada pokojnog, doktora Vinka Pavlovića koji me odveo na odjel i smjestio u sobu. Sjećam se da sam se jako plakal i da me jako bilo sram. Još uvijek me je – prisjetio se Alojzije trenutka kada je zatražio pomoć i poželio se riješiti ovisnosti.
Doktora u bolnici tražio gemišt
Prije nego je došao u bolnicu pio je dva dana i dvije noći u komadu, sjeća se da je tražio doktora gemište, ali ih nije dobio. Dobio je injekciju i probudio se dva dana kasnije, a u bolnici je ostao punih tjedan dana. I nakon toga nije popio ni kap alkohola, govori nam, a u međuvremenu se zaljubio i ponovno oženio.
Suprugu Višnju upoznao je trijezan, otprilike godinu dana nakon tog ključnog odlaska u bolnicu i traženja pomoći. Priča nam Višnja na licu mjesta kako je u to vrijeme prolazila kroz razne rasprave s obitelji, jer svi su znali da je Lojzek “pijanec”.
– Jesi ti poludjela, za pijanca si se udala. Kak si se usudila, svakaj su mi govorili moji – rekla nam je Višnja.
Dodala je kako joj je Alojzije bio zanimljiv, bio je i zgodan, a dosadno joj nikad s njim nije bilo. Znala je sve o njemu i otvoreno su pričali o tome kroz što je Alojzije prolazio te ga je u svemu podržavala.
– Uvijek sam bila uz njega, u Klub idemo i danas, ne tako često kao prije, ali idem s njim uvijek i podrška sam mu. Nikad mi nikaj nije tajil – govori supruga Višnja.
– Nikad se nemojte sramiti. Ako te netko ponudi alkoholom ti lepo rečeš da si liječeni alkoholičar i ako je čovjek razuman više ti ga nikad neće ponuditi. Ako te nudi i dalje, onda u to društvo nemoj zalaziti – nadovezuje se Alojzije.
Dodaje kako mu je bitna Višnjina podrška i sve godine podrške koje je dobio u Klubu liječenih alkoholičara Koprivnica.
– Ali najvažniji sam ja koji sam odlučio da neću više piti. Badava čovjeku kaj mu se ruši život, kaj ga žena ostavi, kaj bu izgubil posel, badava sve, ak nije na čisto sa sobom. Onda se bu lako dogodilo da se bu vrnul alkoholu – objašnjava Alojzije.
Na prvu zvuči kao da je sve ovo prošlo jednostavno i da je Alojzije gotovo kao u bajci doživio prosvjetljenje i preko noći odlučio prestati piti, no nije bilo tako. Godinu dana je prošlo, a on je u sebe “sasuo” litru rakije i pelinkovca. Upravo zato danas može reći da je punih 50 godina prošlo od kad nije popio kap alkohola, jer taj jedan pad i povratak istom ga je koštao jedne godine trijeznosti.
Pokleknuo jednom, pao u komu i završio na tromjesečnoj rehabilitaciji
– U 50 godina sam napravio jedan recidiv, ali nikad više nakon toga. Nikad. Znamo se zezati da je punica kriva. Nedjeljni ručak je uvijek bio fini, ali se uvijek našlo i vino na stolu. Jedan dan sam bio malo iznerviran, nije sad bitno kaj je bilo, ali otišel sam s ručka i popil sam toliko alkohola kaj sam se otroval i završil u Zagrebu u bolnici. Napil sam se kao svinja. Strašno. Ne sjećam se ničega, bil sam u komi i dobro kaj sam ostal živ. To me opametilo. U Jankomiru sam bio tri mjeseca na rehabilitaciji, a nakon toga nisam popil ni kapi alkohola. Ništ, nikad narednih 50 godina u komadu do dana današnjeg – prisjetio se svega.
Rekao je kako ga je bilo jako sram jer tad je već imao i djecu, Predraga iz braka s Višnjom i Vlatku iz Višnjina prvog braka.
– Vjerovala sam mu na riječ kada je rekao da više nikad neće popiti kap alkohola. Pokleknuo je jednom, ali nakon toga nikad više. Vidjela sam u njemu da je svjestan svega i da mu je dalje jedini cilj biti dobar i trijezan čovjek, otac i suprug – rekla je Višnja.
Taj kobni dan i to grozno opijanje zbog kojeg je pao u komu je presudilo i probudilo Alojzija. U 50 narednih godina, bez obzira na činjenicu da je imao tri vinograda, radio vino, pekao rakiju, nikad, ali nikad više ga nije “vuklo” da se vrati ovoj ovisnosti.
Kada netko kraj njega pije, ne smeta mu. Na obiteljskim okupljanjima nema problema s time da si ljudi nazdrave, ali on i njegova Višnja zadnjih 50 godina nazdravljaju s vodom ili sokom.
Svojim životom Alojzije je zadovoljan, nije dopustio da ga taj jedan pad unazadi. Da ga nije bilo danas bi mogao reći da je više od 51 godinu trijezan, ali tako je kako je, život ide dalje. I Lojzek je sretan.
– Imam ženu koju volim, imam familiju. Imam djecu koju sam htio. Imam unuku koja studira sad u Osijeku. Imam sve kaj sam htio u životu. Šivam i dalje iz hobija i uživam u životu. Volim kestene brati, pčelarim, delam med, berem vrganje, volim ići na Dravu u ribolov, to mi je dobro za dušu. Život mi je ispunjen – iskren je naš sugovornik.
Tko ima problema, najbolje bi bilo da zatraži pomoć, govori nam za sam kraj Alojzije. Prije toga bitno je samom sebi priznati da problem postoji. Onda je i uspjeh zagarantiran. Obitelj je najvažnija, slažu se Alojzije i Višnja, jer tad je sve lakše.
