Mama, mama… To su bile njene riječi. Ništa nije iz nje izlazilo, samo vibra, samo emocije, kaže Aleksandra Kolak.
Sara Kolak sinoć je na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru bacila svoje koplje dalje nego što je to ikad prije napravila. I dalje nego što je ijedna od njenih suparnica u finalu to uspjela. Cijeli svijet danas zna za 21-godišnju Ludbrežanku i njen hitac od 66.18 metara kojim je u četvrtoj seriji osigurala zlatnu medalju, a ne treba ni spominjati da je time popravila svoj i državni rekord za gotovo dva metra. Sa Sarom smo već razgovarali prije njenog odlaska na Olimpijadu.
Sarina majka Aleksandra Kolak i sama je mnoge godine provela u svijetu sporta, bila je rukometna vratarka. Iako su joj sportska uzbuđenja vrlo poznata, ovo je i za nju iskustvo potpuno neusporedivo s bilo čime.
– Čas pucaš, čas nisi svjestan ničega, emocije te potpuno preplave. Spavala sam tek malo prije jutra. Društvo se okupilo u jednom kafiću i gledali smo nastup, nije nas bilo puno, ali smo bili žestoki. Bilo je nevjerojatno, nemam riječi – pokušala je sažeti dojmove Aleksandra.
Sara ju je nazvala prvom prilikom, no riječi je teško nalazila.
– Mama, mama… To su bile njene riječi. Ništa nije iz nje izlazilo, samo vibra, samo emocije. Meni je bilo dovoljno da čujem njeno “mama”, i to je bilo previše emotivno.
Zlatnu medalju nitko nije očekivao pa ni sama Sara.
– Njena želja bila je ući među prvih osam. Norma za Rio već je ispunila sva očekivanja s obzirom na to da je dio 2014. i cijelu 2015. godinu pauzirala zbog ozljede. Na svim natjecanjima ove godine sve je više rasla, no nije imala baš nikakva očekivanja od Olimpijskih igara. Prije samog odlaska u Rio rekla mi je “Mama, ja još nisam gotova. Nisam još završila sezonu”. San joj se ostvario već ulaskom u prvih osam, a ovo… Zlato nas je sve lijepo zaljuljalo – rekla je ponosna majka.
Put nove olimpijske pobjednice nije uvijek bio lak, čak nije ni voljela bacanje koplja kada je sa 14 godina počela u toj disciplini.
– Nismo znali koliko će ju to zanimati, koliko će biti dobra u tome. Svaki dan sam ju vozila u Varaždin na treninge, čekala je pa vozila natrag. Kada je otišla u Rijeku također je bilo teško, nije lako pustiti tinejdžerku tako daleko. Bilo je puno odricanja, puno truda i s naše i s njene strane, ali ništa nije teško kada dijete to voli.
Koplje baca od 2008. godine. U atletiku ju je privuklo bacanje loptice, no nakon nekog vremena nije se mogla više time baviti jer je to dobno ograničena disciplina. Nakon toga su joj jednostavno stavili u ruke koplje i rekli joj da proba, neka vidi kako to funkcionira. Bilo je teško, nije ga voljela, ali nije niti dugo trajalo da ga ipak zavoli – prisjetila se Aleksandra.
Prije finala Sara je razgovarala s majkom i bila je potpuno neopterećena i opuštena.
– Čule smo se prije natjecanja i rekla mi je “Mama, idem uživati, idem gristi”. To je bio zadnji naš razgovor prije finala. I bome je i zagrizla – uz osmijeh je dodala Aleksandra.
Sara se iz Ria vraća u ponedjeljak u večernjim satima, a osim organiziranog dočeka u zračnoj luci u Zagrebu, obitelj planira i privatnu proslavu. No, nema puno vremena za slavlje jer Saru čekaju nove obveze, treninzi i nova natjecanja.
Doček će organizirati i grad Ludbreg, gdje e Saru dočekati u ponedjeljak. Zabavni program na Trgu Svetog Trojstva počinje u 21 sat, a Sarin dolazak očekuje se oko ponoći.
Gradonačelnik Dubravko Bilić izrazio je koliko su svi ponosni na uspjeh mlade sportašice.
– Grad prati Saru od početka, od gimnazije pa do treninga u Varaždinu i odlaska u atletski klub “Kvarner” iz Rijeke. Ona je naš stipendist i pomažemo joj koliko god možemo. Budući da u Ludbregu ne postoji atletski klub, mi pomažemo izravno kroz stipendije, vitamine, opremu ili na neki drugi način. Bez obzira na to gdje bude bacala i za koji klub se natjecala, ona će uvijek biti iz Ludbrega, uvijek naša, pravo čudo iz Ludbrega. Beskrajno smo ponosni na sve što je napravila i što je i dalje ostala normalna i jednostavna Ludbrežanka. Sve što je ostvarila rezultat je njenog rada, njenog odricanja i beskrajne podrške njenih roditelja – rekao je gradonačelnik.
Otkrio nam je da će grad organizirati doček za Saru, pripremiti neka iznenađenja za nju, a i produžit će već poznatu crtu u središtu Ludbrega koja se proteže u duljini njenog rekorda.
Ludbrežani pucaju od ponosa
Ludbreg se danas probudio pun pozitivnog olimpijskog duha i na ulicama je praktički nemoguće naći nekoga tko ne zna za Sarin uspjeh.
– Znala sam da bude zlato jer je ona iz Selnika, a Selničari kada se prime nečega onda i dođu do cilja. Poznajem Saru odmalena, ona je duhovno čvrsta, uporna je i što si zamisli, ostvaruje. Ponizna je, jednostavna i nikad od nje nećeš čuti neke velike riječi. Sve je napravila zahvaljujući takvoj naravi. Oduševljena sam i presretna zbog nje i njenih roditelja – rekla nam je Ludbrežanka Anica Majdak.
– Nema samo Zagreb sportaše, Ludbrežani imaju puno bolje. Oni imaju samo Sandru, mi ih imamo više. Presretni smo, presretni – dodala je Aničina prijateljica Katica.
Vijest o Sarinom uspjehu nemoguće je izbjeći i onima koji nisu gledali njen nastup.
– Svaka joj čast, super, jako smo ponosni na nju. Nisam gledala nastup, ali fantastičan uspjeh – rekla nam je mlada Antonija Jandrok.
– Gledale smo ju po noći, to je… Svaka čast, stvarno. Jako smo svi ponosni, drago nam je da je netko naš – kratko je komentirala gospođa Marija.
Jedan od onih koji je imao priliku pratiti Sarin nastup u društvu Aleksandre Kolak je novinar Neven Jerbić.
– Pratio sam ju 10 godina, novinar sam koji je sve njene uspjehe s proživljavao s njom. Vidjeli smo da je među osam najboljih, bacala je onako kako zna, opušteno, i evo ga. Nevjerojatno, tko bi to očekivao. Čudo svih čuda u gradu čuda – rekao je uz smijeh.
U Riu se dogodio trenutak koji će nedvojbeno promijeniti život Sare Kolak, njene obitelji, ali i udahnuti novi život hrvatskom i ludbreškom sportu. No, ono što će najprije trebati napraviti puno je jednostavniji zahvat – uzeti kanticu bijele boje i produžiti Sarinu crtu do šampionskih 66.18 metara.
