Trud, rad i zalaganje za zajednicu u konačnici će uvijek biti nagrađeni i to će netko prepoznati. Veliki trag u svojoj zajednici, u svome gradu ostavio je Marijan Ružman iz Đurđevca, koji je ove godine dobio veliko priznanje, a to je nagrada za životno djelo zbog svog dugogodišnjeg angažmana u turizmu.
Otvorio nam je vrata svog doma u Starogradskoj ulici, tek nekoliko metara prije utvrde Stari grad i mjesta gdje se održava Legenda o Picokima, za čije je uprizorenje i razvoj zaslužan.
Inače, rođen je u Bjelovaru, završio je Srednju školu za unutarnje poslove, diplomirao na Policijskoj akademiji, sudjelovao je u Domovinskom ratu. Aktivan je u javnom životu Đurđevca te mu pripada zasluga za organizaciju scenskog uprizorenja Legende o Picokima, koja je od svečanosti lokalnog karaktera postala atraktivna priredba na otvorenom i scenski spektakl koji u Đurđevac privlači tisuće posjetitelja.
Bio je i predsjednik Turističke zajednice za čije je vrijeme podignuta ljestvica turističke ponude i usluga. Pokrenuo je osnivanje i opremanje pripadnika Povijesne postrojbe Grada Đurđevca Đuroki te je osmislio vizualni izgled majica i pregača-šulca Ja sem Picok i prezentirao ih uz pomoć estradnih umjetnika i javnih osoba u široj javnosti. Tu je nezaobilazna Sveta Ana, koja danas također nudi svoju turističku priču te su tu i brojne druge stvari i manifestacije koje su mu donijele ovo priznanje.
Sjetio se Dolenčića i oživio Picokijadu
Za sebe kaže da se odlučio pomagati ljudima te je zato upisao srednju policijsku školu pa policijsku akademiju. Sudjelovao je u ratu i s 38 godina je tražio da se umirovi.
– Smatrao sam da sam dao dovoljno u tom dijelu i da bih mogao raditi nešto drugo. Otišao sam u mirovinu, ali sam nastavio raditi poslove vezano za sigurnost. Zadnje ili predzadnje bio sam sedam godina direktor korporativne sigurnosti kada je otvoren stečaj jedne tvrtke, tamo sam bio sve do promjene vlasničke strukture i nakon toga sam i dalje nastavio raditi povremeno kao konzultant za poslove sigurnosti za tvrtke koje usluge takve trebaju i koje su me angažirale – pojašnjava nam.
Kaže da je puno toga u životu radio, ali se u turizmu najviše ostvario i uspio nešto postići te ostaviti pozitivan trag. Ispričao nam je kako je započela njegova priča s Picokijadom.
– U turizmu sam već ne znam koliko godina. Kako je Picokijada složena manifestacija s više segmenata, mene je gospodin Ivo Martinčić, koji je tada bio zadužen za organizaciju scenskog uprizorenja, pozvao da mu pomognem u toj priči. Njega znam iz ratnog dijela i iz ranijeg života i tu smo surađivali i bili zajedno u jednom dijelu u Pakracu. On je prepoznao da bih mu ja mogao pomoći u tom organizacijskom dijelu i tako sam se ja uključio – pojasnio je.
Potom je i preuzeo mjesto predsjednika turističke zajednice i tada je bio prvi i jedini operativac u cijeloj priči.
– Vidio sam da je potencijal veliki, da se puno napravilo, ali i da ima puno prostora koji se može popraviti. Vidio sam da je manifestacija došla u jednu situaciju da nema nikakvih novosti, da se zna sve što će se događati i tada sam procijenio da bi bilo dobro nešto promijeniti. Priča kao priča ostaje ista, ali da bi bilo dobro nešto promijeniti. Sjetio sam se Kreše Dolenčića, koji je porijeklom Đurđevčan i on je redatelj koji zna raditi velike spektakle. Zvao sam njega, on je tada bio ravnatelj Gavelle i rekao sam tko sam i što sam i o čemu razmišljam te da se probamo dogovoriti. Prva njegova rečenica bila je “Fala bogu da su me se moji Podravci sjetili” – prisjeća se početka suradnje s poznatim redateljem.
Dolenčić je pak odmah u priču uključio i Vida Baloga te su se brzo dogovorili da će Balog napraviti novi tekst, a da će Dolenčić režirati.
– Išli smo na vrh s obzirom na financijske mogućnosti koje smo imali. Bio sam svjestan da će takvi ljudi probuditi pažnju medija, da će ljudi doći pogledati što će Krešo raditi u Đurđevcu i što će Vid koji obožava Podravinu napraviti. Ta je sinergija urodila plodom, manifestacija je počela bujati, mediji su to pratili sve više i više – govori.
Muka i odricanje
Onda se pružila prilika kandidiranja za nagradu EDEN. Tadašnji direktor županijske turističke zajednice Mihevc je predložio da Marijan kandidira Đurđevac i Picokijadu što se naposljetku i dogodilo.
– To smo napravili i uspjeli u Hrvatskoj biti pobjednici među sedam destinacija. Bili smo najdojmljiviji i imali smo najzaokruženiju priču. Priča je bila takva da manifestacija živi s narodnom, da traje godinama, ima povijesnu poveznicu i sve se to nama poklopilo i posložilo – kaže.
Manifestacija je sve više rasla, a zbog drugih poslovnih ponuda Marijan je odlučio dati priliku nekim novim ljudima, ali je i dalje ostao u organizaciji manifestacije. Cijela je obitelj sudjelovala u manifestaciji. Kaže da su dali koliko su mogli i mislili da treba dati. Sada je zbog svih postignuća stigla i ova osobna nagrada, točnije priznanje za što je istaknuo da mu je drago da ga je sredina prepoznala.
– U svemu tome je veliki trud koji ljudi sa strane ne vide. To je velika muka i odricanje i tu najviše ispašta obitelj koja ni kriva ni dužna dobiva ‘udarce’ zašto je to ovako ili onako, to je tvoj tata, muž. To je cijena tog posla. Kad nešto napravite ima onih koji će to priznati, a ima i određeni broj onih drugih koji će to pokušati umanjiti i obezvrijediti. Danas, kad smo u doba interneta, sjedneš uz kavu, otvoriš lažni profil i pišeš što hoćeš, jer si nedodirljiv i jer si svoj. Treba se s tim nositi i često to nije lako, ali to je realnost ljudi koji su izloženi. Svatko tko se bavi javnim poslom, a to je javni posao, ne može svima udovoljiti. Uvijek netko misli da ste mogli bolje, više, drugačije, da ste nekoga zakinuli. I zato kad dođe takva nagrada onda se čovjek upita je li vrijedilo pa si misli da je, jer je nešto ostalo – rekao je.
Picokijada je danas jedan od najvećih kontinentalnih manifestacija koja je upotpunjena drugim turističkim pričama i proizvodima. Kada dođe kraj lipnja, tada znamo da je vrijeme za Legendu. Ponosan je na ono što je Picokijada danas i kako izgleda.
– Picokijada svake godine raste i donosi nešto novo. Ljudi koji na tome rade trude se da svake godine bude sve bolje i ljepše – ističe i dodaje da mu je impozantna Picokijada ona iz 2008. godine, koju je posjetilo oko 10.000 ljudi.
– Ako Đurđevac ima ispod 7000 stanovnika ne možeš biti ne ponosan. Ne ja, nego svi koji su radili. To je veliki stvar da si privukao 10.000 ljudi na livade da gleda legendu. Nismo dovoljno popraćeni u medijima jer smo na kontinentu i on ima taj hendikep da nije dovoljno interesantan kao na moru. Turizam na kontinentu raste, ali ne onom dinamikom kojom bi zaslužio. Ako nemate potporu u ministarstvima i onih koji na kraju krajeva sponzoriraju onda je to teško. To su skupi projekti. To je tradicija i ljudi se uključuju, a grad živi s manifestacijom – poručuje.
Iskoristio je priliku pa istaknuo i pojasnio koliko zapravo ljudi daje svoj trud u jednom scenskom prikazu
– Bez tih koji su na livadi, konjanika, onih koji nose sendviče i stotine drugih, toga ne bi bilo. Njih nitko ne spominje. Nije to priča jednog čovjeka. Ljudi su bitni i svatko je bitan na svoj način, ali svi su bitni. Bez njih ne bi bilo ni manifestacije ni te ni jedne druge. Ponavljam, veliki je to trud, odricanje, nespavanje, stresovi, stotine problema se dogodi, a uvijek čekate prognozu vremena – govori.
Emocije na ljudima dokaz su da sve to vrijedi
Supruga Katarina i djeca bili su mu bezuvjetna podrška tijekom cijelog života, a posebno u one dana kada su trajale pripreme za Legendu. Katarina kaže da je i sama s djecom sudjelovala kao statist te da je to posebno iskustvo kojeg se vrlo rado sjeti.
– To je opuštanje, ima tu smijeha. Kada je netko znao pasti, Krešo je sve to okrenuo na šalu i tome pristupio vrlo poticajno. Ima tu prekrasnih stvari i u svemu tome ljudi su bili oduševljeni – rekla nam je Katarina.
Kaže da nemaš osjećaj da te gleda toliko ljudi jer se uključiš u ulogu, a tu su i reflektori od kojih se dodatno ništa ne vidi. Kako sada gledaju Legendu u publici, znaju vidjeti ljude koji su ondje prvi puta.
– Gledaš te ljude koji su ovdje prvi put i koji nisu ni Podravci. Čak kad slušaju tekst moraju se koncentrirati, a kad vidiš emociju na njima, kada krenu suze, kada vidiš da su fascinirani scenom, svjetlima, topovima, dimom, konjanicima onda vidiš da to ipak nešto vrijedi. Više nego što mi vidimo i što želimo priznati jer mi to vidimo svake godine. Nama je svaka Legenda prekrasna jer smo je se nagledali – govori nam Marijan.
Dodaje da je veliki efekt to što je noć, što svjetla prave svoje. Kad se to dobro ukomponira i kad imaš ekipu koja to zna raditi onda na to stvarno moraš biti ‘gizdav’.
Danas je turizam u Đurđevcu itekako razvijen. Uvedeni su novi turistički proizvodi, tu su i međunarodne izložbe koje dovode brojne posjetitelje, Mini zoo Hrvatska Sahara i drugo.
– Ima tu pomaka i u tom privatnom smještaju. Ljudi su počeli uređivati klijeti za najam turistima, a tu su i događanja. Može to naravno puno bolje, ali sve vam počinje i završava u glavi. Ljudi moraju shvatiti da se ne mogu obogatiti na tome. Nije to more da mogu solidno naplatiti i doći će drugi, to se tu ne može. Po brojkama u našoj županiji prednjačimo po toj turističkoj ponudi, vinskoj cesti, objektima, manifestacijama. Ova turistička zajednica si daje veliki trud i stvarno su prisutni svuda i to mi je drago. Bez skromnosti ostavio sam dobre temelje i to se sad nadograđuje. Direktor TZ si daje ogroman trud i to ide i ti su rezultati vidljivi jer se uvijek nešto događa. Pozitivni su pomaci, vidi se da to ide naprijed, mijenja se svijest ljudi i gradska vlast ima stvarno sluha i razumijevanja i zbilja daje podršku i to je istina. Bez te podrške bi to bilo jako teško. Oni vide da tu ima rezultata i da to privlači ljude – govori.
Jako je zadovoljan i ponosan sa svime što se u gradu radi i želja mu je da ta ideja drži sve zajedno.
Iako je cijela priča o turizmu došla sasvim spontano te nikada nije mislio da će u toj branši ostaviti takav utjecaj, sretan je i ponosan na sve učinjeno. Tu je bila bezuvjetna podrška obitelji koja mu je u potrebnim trenucima u svemu pomagala i savjetovala ako je to bilo potrebno.
