Godine 1961. Disney je ekranizirao književno djelo autorice Dodie Smith namijenjeno djeci – 101 dalmatiner. Predstavljanje ove, po bijeloj dlaki i crnim ili smeđim točkama karakteristične pasmine, zasigurno je rezultiralo velikom pomamom, zanimanjem potencijalnih vlasnika, što je dodatno naglašeno 1996. godine kada je snimljen igrani film.
Naravno, nije da su se tada najednom pojavili. Njihov naziv, vidljivo je, temeljen je na imenu pokrajine s kojom se povezuju – Dalmacijom.
U obitelji Harači iz Koprivničkog Ivanca jedan se divan primjerak nalazi posljednjih osam godina. Supružnici Antonija i Dejan željeli su kućnoga ljubimca. Stigao je, tako, Ruf. Oduševljeni u našim dvorištima dosta rijetkom pasminom, odlučili su krenuti s uzgojem pa društvo Rufu danas čine petogodišnja Ria i trogodišnja Jana.
– Ria i Ruf su jako povezani, Jana je zadnja došla te je malo manje. Dok se Jana tjera, Ria je jako tužna jer nema Rufovu pažnju. Tada ide k nama, pritišće se uz nas. Da idemo u šetnju i jedan od njih ostane doma, plakao bi dok se ne bismo vratili – svjedoči Antonija.
“Nemaju problema s djecom. Nisu agresivni, žele se igrati.”
Bacite li se u potragu internetom za informacijama o karakteru dalmatinera, naići ćete na svjedočanstva i izjave stručnjaka kako je riječ o veselim i razigranim, prijateljski raspoloženim, živahnim, blagim, vjernim, samostalnim i vrlo lako odgojivim životinjama. Sve su nam to ispričali i podravski uzgajivači, a prezentirali Ruf, Ria i Jana dok su se pred našim objektivom, pored peći i na mekom pokrivaču igrali s Katjom, kćeri Antonije i Dejana. Da ne vjeruju u svoje riječi o plahosti dalmatinera, sigurno među njih ne bi pustili vlastito dijete.
– Nemaju problema s djecom. Nisu agresivni, žele se igrati – napominje Antonija.
Meso kao jedan sirovi obrok te premium hrana, uz jednostavno održavanje oštre dlake – koja, doduše, često završi na tlu zbog čega ju je potrebno dobro iščetkati – rezultiraju visoko kvalitetnim, vidljivo odlično održavanim psima.
Zanimljivo, stručni zapisi pričaju priču o dalmatinerima kao psima koji obožavaju tumarati prirodom, bacati se u divlje vode i blatni dolaziti pod noge svojih vlasnika. Ne čudi, zapravo, uzevši u obzir da su davni predci kućnih ljubimaca obitelji Harači bili lovački psi, dok su drugi čak, pravo gospodski, hodali uz najelitnije članove nekadašnjeg društva. U skladu s time, u osobitoj se mjeri ne boje ni petardi ni vatrometa, pirotehnike koja krajem godine mnogim zaljubljenicima u čovjekova najboljeg prijatelja stvara glavobolje.
– Lako su odgojivi, jako se vežu uz ljude i brzo uče – opisuje ih Antonija dok u pozadini Katja paradira sa svojim prijateljima, Rufom, Rijom i Janom.
Jedan okot godišnje broji od četiri do šest mališana
Tridesetak minuta svakoga dana rezervirano je za njihovu šetnju – s povodcem po cesti, a potom bez, potpuno slobodni, po livadi. I tada, s obzirom na to da sa svojih 20-35 kilograma sigurno mogu dobro cuknuti ruku vlasnika, ostaju mirni i poslušni, tvrde Antonija i Dejan.
– Mirniji su tijekom zime, kada je hladno. U to vrijeme traže toplo mjesto pored peći. No, kada izađemo van, vole se igrati. Kao maleni, do šest mjeseci, grickat će sve te im je potrebna igračka – govori Antonija, naglasivši kako je dovoljno jednom ih upozoriti laju li preglasno, i već će se umiriti.
Poštujući pravila o vođenju uzgajivačnice, izgradili su im nastambe – tri zasebna boksa te prostor za okot. Po PS-u, kako se kaže. Kad imaju leglo, važno je odvojiti Riju i Janu jer i jedna i druga misle kako su mališani njihovi, kako je briga na njima. Dakle, jedan okot godišnje broji od četvero do šestero malih koji u roku od par dana, brzinski, pronađu novi dom, ali nakon što navrše barem 12 tjedana tijekom kojih se socijaliziraju i prime potrebna cjepiva. Dio ih čak unaprijed rezervira četveronožnog mališana.
Uskoro planiraju odlazak na izložbe
– Nije nam bitno koliko ćemo zaraditi, oboje smo zaposleni. Najviše pažnje obraćamo tome da štence uzmu obitelji s puno ljubavi, gdje će biti maženi i paženi. Inače, naši su štenci pronašli domove i izvan granica, u Njemačkoj, Austriji i Sloveniji ili diljem Hrvatske. Ostajemo u kontaktu s novim vlasnicima, ponosni smo na naše male točkavce kada stasaju u prekrasne pse, drago nam je vidjeti ih – pričaju nam, dodajući kako je bilanca njihova uzgoja ipak pozitivna, pri čemu ih moraju hraniti, cijepiti, čipirati, voditi veterinaru i, na kraju krajeva, brinuti o njima.
U njihov dom uskoro stiže još jedna ženka imena Sono Amato iz uzgajivačnice Kseik Dal iz Srbije. Odlične je krvne linije, govore, izložbenog potencijala i šampionskog podrijetla. S time na umu, s nestrpljenjem iščekuju odlazak na izložbe, nešto što dosad nisu činili. Nagodinu, usto, planiraju pronaći pojačanje i u novome mužjaku. Jer, Ruf je sa svojih osam ljeta star, iako dalmatineri prosječno žive od 10 do 13 godina. Postoje iznimke prema kojima mogu dosegnuti 15. ili 16. rođendan.
Ne bojte se, svi će, bez obzira na godine, ostati članovi obitelji Antonije i Dejana Haračija, obitelji u koju će, ne sumnjamo, stići još štenaca, inače potpuno bijelih koji desetak dana kasnije poprime crne ili smeđe točke koje ih čine toliko posebnima.
– Našu malu uzgajivačnicu vodimo s puno brige i ljubavi koja nam je uvijek vraćena. Posla uvijek ima, ponekad i cijeli dan. Ali, kad nešto voliš, onda nije teško. Sve je lakše jer zajedno sudjelujemo, naši su psi naš ponos – zaključila je Antonija.
Prvi prikazi ove pasmine nalaze se na oltarnoj slici Majke Božje s Isusom i anđelima u crkvi u Velom Lošinju iz razdoblja od 1600. do 1630. godine, kao i freskama iz Zaostroga. Opisivali su ih, pak, biskup Petar Bakić 1719. te Andreas Keczkemety 1737. godine kada je pas nazvan latinskim imenom Canis Dalmaticus. Povijesno uknjižavanje očigledno autohtone hrvatske pasmine nastavilo se 1771. kada ju je Thomas Pennat nazvao samostalnom, imenujući je Dalmatian, ujedno navevši Dalmaciju njezinom domovinom. Tu je i, dodajmo, Thomas Bewick koji ih je 19 godina kasnije okarakterizirao kao The Dalmatinas or Coach Dog. Osnivanjem Dalmatian Cluba Englez Vero Shaw 1882. postavio je neslužbeni standard, da bi Međunarodni kinološki savez 1955. objavio službenu verziju za dalmatinskog psa naziva Dalmatiner Jaghund. Na naški – Dalmatinski gonič.
