Punih 25 godina Ružica Bjeličić uživa u svom pozivu, odnosno radi kao odgojiteljica ili kako njezini vrtićarci kažu, učiteljica, u križevačkom vrtiću Zraka sunca. Kroz sve te godine Ružica se iz dana u dan trudi zainteresirati djecu i kroz razne kreativne ideje ih naučiti mnogočemu. Njezin rad se svakako prepoznaje i upravo zato je dobitnica nagrade Ivan Filipović, ujedno najprestižnijeg priznanja u odgojno-obrazovnom sektoru.
Za sebe kaže da nije baš na vrijeme postala učiteljica u vrtiću, ali je, ipak, na vrijeme shvatila da je upisani fakultet ne interesira toliko da bi ga i završila. Nastavno tomu, svoj poziv je, srećom, pronašla, a Prirodoslovno-matematički fakultet prekrižila na drugoj godini studiranja. U vrtiću je počela raditi s 32 godine.
– Ovaj vrtić sam upoznala kao roditelj, moja djeca su tu išla i moram priznati da mi se svidio pristup zaposlenika prema djeci, ali i roditeljima, a čim sam završila studij počela sam tu raditi. Kad ste mladi razmišljate o nekom smjeru, ali zapravo ne znate što biste, a kad sam ovdje počela raditi tako su me svi lijepo prihvatili. Osjećala sam se ovdje jako dobro i zapravo je tako sve nekako počelo, imala sam jedan jako dobar start koji me gurao dalje da radim na sebi i da se razvijam, a ovaj vrtić mi je to omogućio – rekla nam je Ružica.
Izuzetno kolegijalna atmosfera pomogla je Ružici da se snađe u svakoj situaciji na samom početku. Često se znala pitati što će napraviti ako djeca počnu plakati, kako će reagirati, ali podrška kolegica puno joj je značila.
– Kad dijete plače, a vi ga uspijete primiriti, onda ostanete začuđeni. U takvim trenucima sam pomislila ‘vau, ovo mi ide dobro’. I zapravo sam sretna jer sam dosad uvijek osjetila ljubav od svakog djeteta. Djeca ove dobi nemaju predrasude, ne igraju nikakve zakulisne igre, oni su čista ljubav. I stvarno svakodnevno od njih doživljavam jako lijepe stvari – kaže nam dobitnica nagrade Ivan Filipović.
Znalo joj se dogoditi da na posao dođe nešto manje dobrog raspoloženja, ali kad joj djeca potrče u zagrljaj, sve loše nestane u sekundi. Istina je, kaže Ružica, da djeca osjete njezinu energiju i ako ona nije mirna dijete će to osjetiti i u tom trenutku može ona pokušati bilo što, ali upjeh možda neće tako lako doći.
– Nećete nikad umiriti dijete ako vi sami niste dobro. S djecom je jako lijepo raditi i s njima možete postići čuda. No treba se uskladiti i s vremenom u kojem živimo. Prije 25 godina nisam s njima radila ovo što danas radim. Kad povučem paralelu vidim da su djeca prije voljela biti puno više vani, ići u šetnju, danas ih, pak, više zanima tehnologija. Ali zapravo, kad krenemo s učenjem o biljkama, kako i zašto rastu, koliko im treba da se razviju, kad radimo pokuse, njima je to sve jako zanimljivo – kaže naša sugovornica.
Upravo taj dio praktičnog rada i učenja na primjerima zaslužan je za to što djeca imaju volju i želju raditi sa zemljom, uživaju u njoj i vesele se trenutku kad biljka, povrće ili ruža narastu, a svjesni su toga da su oni zaslužni za to.
– Oni svakodnevno gledaju koliko je luk narastao pa ga uberu pa ga jedu za ručak. Ta radost branja plodova, čitav proces učenja, sve to ih veseli. Ove godine ćemo imati i rajčice, jedno osam vrsta, imamo i paprike, rotkvice, blitve, ma svega se kod nas nađe. Trenutno uživaju u cvijeću kojeg sade za svoje ‘prijatelje’ pčelice i bubamare koje će se okupljati oko njega – zadovoljna je Ružica.
Na kraju, povrće koje uzgoje i uberu odnesu svojim kuharicama i onda ga jedu za ručak. Također imaju i svoj začinski vrt ispunjen i ljekovitim biljem kojeg suše i potom rade čaj. Sam naziv vrta govori nam da se u njemu nalaze i razni začini koji se koriste u kuhanju finih jela. Djeca uživaju u uređenju vrtićkog dvorišta, bojanju raznih figurica, bubamara i pčelica.
– Agazzi metoda provodi se u ovom vrtiću od samog osnutka, a karakterizira je rad u mješovitim vrtićkim skupinama koje su prirodnije. Atmosfera je obiteljska, braća, prijatelji, bratići, kumovi, svi mogu biti u istoj grupi bez obzira na godište. Odgojiteljica je majčinski lik, a vrtićka skupina je jedna obitelj koja si međusobno pomaže. Ima tu puno svega što ova metoda obuhvaća, a jedna od nama važnijih aktivnosti su upravo vježbe praktičnog života. Tu ubrajamo vrtlarstvo, pripremanje stolova za ručak… – opisuje nam Ružica.
Sretna je naša sugovornica što u svojim skupinama nikad nije imala loša iskustva u kojima bi se pojedina djeca na neki način lošije odnosila prema drugoj djeci.
– Sve to ovisi o osobi koja radi s djecom i o atmosferi koju stvaram u skupini. Kao prvo, ja trebam biti prvi primjer prihvaćanja. Dakle, ako bi i postojalo dijete koje bi se po nečemu izdvajalo i ako ga ja prihvaćam, vjerujte mi da će ga prihvatiti i drugi. U skupini je uvijek barem jedno dijete s teškoćama integrirano i zapravo sam se dugo mučila mislima jesam li dovoljno dobro osposobljena raditi s njima. A istina je da je recept jednostavan. Svi smo u nečemu dobri i tako je i to dijete u nečemu dobro i zato mi u vrtiću imamo razne aktivnosti u kojima radimo na prihvaćanju različitosti. Tako sam osmislila aktivnost u kojoj smo svi rekli u čemu smo dobri, ali nismo svi bili dobri u svemu i htjela sam da djeca to osvijeste. Netko zna zakopčati gumb na jakni, netko zabiti gol, netko skakati na jednoj nozi – pojašnjava svoj način rada odgojiteljica.
Tako je upravo i uspjela djeci prikazati situaciju u kojoj netko na primjer ne može hodati ili možda ne čuje ili vidi, ali to ne znači da su drugačiji. Tako se i rodio projekt Živimo inkluziju u kojem su djeca gradu prezentirala ideju izgradnje inkluzivnog igrališta i ono je izgrađeno.
Ružica se iz dana u dan educira, puno toga je dostupno online i čovjek se može razvijati u bilo kojem smjeru ako to želi. Priznanje Ivan Filipović koje je dobila, nagrada je za njezin dugogodišnji rad i sve aktivnosti koje je sve ove godine provodila.
– Istaknula bih slikovnicu Priča o Križevcima, koju sam radila s djecom. Bilo je to prije četiri godine i imala sam jednu izvrsnu generaciju s kojom sam godinu dana prije radila parfeme, imali su puno ideja. Tako smo jednog dana šetali gradom i djeca su nakon toga nacrtala što su vidjela i što im se najviše svidjelo i tako je nastala slikovnica – kaže i dodaje da su se u ovaj projekt uključili i drugi vrtićarci.
Prostorija njezine skupine ispunjena je raznim igrama uz pomoć kojih djeca uče gotovo sve, a svoje ideje Ružica pronalazi na internetu i samim time pokazuje kako je uspjela iskoristiti sve čari interneta kako bi djecu naučila svemu, a samo da ne bi po cijele dane visjeli na mobitelima i kako bi mogli uživati u mnoštvu toga što nije vezano uz tehnologiju.
– Djeca sama rade sve, oni uživaju u tome. Djeca se osjećaju dobro kad naprave nešto, motivirani su u potpunosti. Meni je najvažnije da djeca razviju temeljne vrijednosti, sve ove druge stvari nisu toliko bitne – nadovezuje se.
Iza Ružice je puno generacija koje je na određeni način oblikovala i odgojila. Za djecu se lagano vezati, a niti jedan rastanak Ružici ne pada samo tako lako.
– Svi već znaju da ću ja plakati i nitko nema s tim problema. Mislim, naravno da je teško. Svi su oni osobe i sa svima njegujem odnos kroz sve te godine. Veseli me kad mi dođu osnovnoškolci koji su nekad bili kod mene u vrtiću i kad se požele podružiti s djecom iz moje skupine. Ne mogu vam ja to opisati, meni je to najljepše – rekla nam je Ružica pomalo drhtavim glasom.
Naša sugovornica dokaz je kako se trud isplati, kako se ljubav i brižnost prepoznaju, kako se energija koju osoba ima itekako osjeti, a da je odabrala pravi poziv i posao za sebe pokazuje osmijeh na njezinu, ali i na dječjim licima.
– Da ste me pitali s 18 godina što bih željela biti, ne znam što bih vam odgovorila. A sada kad sam prošla sav ovaj put točno znam da želim ovo biti. Ima jako puno rada i truda, ali ima i puno lijepoga, predivnih osjećaja. Ovdje se super osjećam, tu sam svoja – kaže nam za kraj Ružica Bjeličić.