Kao što smo već i pisali, podravsko-prigorskom kraju kronično nedostaje liječnika opće medicine, ali i pedijatara.
Upravo to bio je povod za razgovor s najpoznatijom pedijatricom u županiji, dr. Zorkom Valentić.
Unatoč dugogodišnjem nedostatku dva tima i na teret pedijatara koji rade s većim brojem pacijenata i pod povećanim pritiskom broja i opsega usluga koje pružaju, kaže nam dr. Valentić da je zdravstvena zaštita predškolske djece u našoj županiji zadovoljavajuće organizirana.
– U Križevcima dobro funkcioniraju dva paralelna tima, u Koprivnici tri tima. Problematična točka je, i to već godinama, grad Đurđevac u kojem trenutačno na ugovor radi pedijatar u mirovini. Kažem zadovoljavajuća jer u Hrvatskoj od postojećih 283 timova, već sada nedostaje 47, dok se u sljedećih pet godina očekuje odlazak u mirovinu stotinjak pedijatara primarne zdravstvene zaštite. Stanje je svakako zabrinjavajuće, ne samo zbog prenapregnutosti postojećih timova brojem pacijenata i opsegom posla, već i radi neizvjesnosti što će dalje biti s organiziranjem primarne zdravstvene zaštite općenito – ističe dr. Z. Valentić.
Već postojeći pedijatrijski timovi u našoj županiji imaju od 1200 do 1500 pacijenata dok zakonske odredbe nalažu da bi svaki pedijatar trebao imati do 950 pacijenata.
– Prosječan godišnji broj posjeta u jednoj pedijatrijskoj ambulanti je između 10.000 i 11.000, računica je jasna. Kadra jednostavno nema. Očito ne ne postoji način da mladog čovjeka motivirate nakon završenog zahtjevnog fakulteta za ovaj visoko stresan i odgovoran posao. To je posao koji morate obavljati samostalno, odgovorno, bez tuđe pomoći i konzultacije. Dnevno se danas pregleda ili pruža usluga za najmanje 40, a najviše 100 pacijenata u jednoj smjeni, a posao nerijetko nosim i kući – priča nam.
U ovom je poslu više od 20 godina, te se, što i ne začuđuje, mnogo toga promijenilo u pogledu organizacije zdravstvene zaštite djece, ali i odnosu prema liječnicima, vlastitom zdravlju, ali i bolestima.
– U svom sam radnom vijeku promijenila samo dva radna mjesta. Bila sam liječnica u Hitnoj medicinskoj pomoći pa pedijatrica. No, organizacijski sam promijenila tri različite ustanove i načina rada. Svakom promjenom opseg posla se povećavao, bez obzira na gotovo isti broj stanovnika ili pacijenata u skrbi. Dijelom je to bilo uvjetovano napretkom medicine, informatizacijom općenito, novom zakonskom regulativom i standardima određenim za timove. S obzirom na informatizaciju, sada nam ostaje manje papirologije, no većina pedijatara vodi dvostruku evidenciju i zadržava još i papirnate zdravstvene kartone, pa se i tu utroši vremena. Navedeno je neophodno zbog mogućeg gubitka podataka kod pada informacijskog sustava, a radi se o važnim zdravstvenim podatcima i dokumentima vezanim uz rast, razvoj ili oboljenja djeteta – kaže dr. Valentić.
No, s druge pak strane, ista ta informatizacija je i dodatan stres jer je dovela i do niza pogodnosti za pacijente. Liječnik pak u tom istom vremenu ima više toga za učiniti, a često na račun ljudske komunikacije i samog pregleda pacijenta.
– Biti koncentriran na posao u uvjetima kada stotinjak puta zazvoni telefon, vrlo je teško. Netko tko iz topline svoga doma zove, ne vidi zabrinutog roditelja i skinuto dijete u ordinaciji jer ponekad telefon prekine pregled i više puta tijekom pregleda istog djeteta. Iz prespektive roditelja u ordinaciji, to nije fer. Iz naše je perspektive to nedopustivo jer je riječ o vrlo odgovornom poslu. Dio problema se može riješiti telefonom, ali je to dvosjekli mač u nekim situacijama. Razina buke zbog dječjeg plača i razgovora odraslih, nemjerljiva je u odnosu na buku uzrokovanu konstantnom zvonjavom telefona – ističe dr. Valentić.
Komunikacija mailom sve se više koristi, a takav način komunikacije je pogodan za savjete i planiranje, pogotovo kod kroničnih bolesnika ili problema koji traju dulje vremena.
– Zato bih toplo savjetovala roditeljima da, prije nego li uzmu telefon u ruke, dobro razmisle imaju li stvarnog razloga za poziv, uljudno se predstave i u najkraćim crtama objasne zašto zovu. Na taj način, misleći i na drugu djecu i roditelje u ordinaciji, ne oduzimate previše vremena drugima koji također trebaju našu pomoć. Problem je što ljudi naše usluge doživljavaju besplatno. Ništa nije besplatno, a najmanje je vrijeme pedijatra besplatno – ističe dr. Valentić.
Praksa u većini zemalja zapadne Europe je takva da je primarni pedijatar nedostupan te da se svaki poziv i dolazak zapravo naplaćuju.
– Radi se o struci koja je visoko educirana za rad s najmlađom populacijom. U nas primarni pedijatar rješava 90 posto zdravstvenih problema samostalno i to treba znati cijeniti. Ili treba bar početi cijeniti. Osim što se bespotrebnim dolascima, a takvih je svakodnevno najmanje 30 posto, stvara gužva, svako se dijete koje dođe tako izlaže visokom riziku da oboli od neke zarazne bolesti. Poznato je da su dječji kolektivi i pedijatrijske čekaonice mjesto najvišeg rizika od obolijevanja uslijed zaraznih bolesti. Godinama radim na edukaciji roditelja, ali odmak prema pozitivnom se baš i ne vidi. Tome u prilog ide i činjenica da je sve veći broj posjeta i usluga – kaže dr. Valentić.
Neizostavna tema bila je i cijepljenje te stanje u našoj županiji po tom pitanju. Posljednjih pet godina povremeno se pojavljuju zahtjevi o izuzimanju od cijepljenja.
– Osobno cijepljenje smatram velikim otkrićem, izumom ljudskog roda jer se time spasilo milijune života i produljio se ljudski vijek. Situacija je u našoj županiji odlična, u odnosu na neke druge u našoj državi. Procijepljenost nam je na zavidno visokom nivou, a iznosi oko 97 posto. Svjesnost o dobrobiti cijepljenja dokazuje i visoki postotak procijepljenosti protiv bolesti koje nisu obuhvaćene obveznim programom cijepljenja. Dakle, kod nas se djeca cijepe i dodatno protiv pneumokoka, rota virusa i virusa krpeljnog meningoencefalitisa, na zahtjev roditelja. Kada je riječ o odbijanju, pod utjecajem raznih medija roditelji često navode strah od autizma, alergija, toksičnog djelovanja i slično. Radi se o sporadičnim slučajevima, prema kojima smo dužni postupiti kako je propisano zakonom. Svoje sam dijete cijepila redovito, osim toga, cijepila sam ga i s dodatnim cjepivima izvan obveznog programa – kazala je.
Upravo cijepljenje održava cjelokupnu zajednicu zdravom. Jer, tuberkuloza nije iskorijenjena, hripavca uvijek ima, a tetanus se može ‘zaraditi’ kod svake ozljede u nečistim uvjetima…
– Sve navedeno, pa i više, prevenira se cijepljenjem koje je ipak besplatno. Ovim putem želim savjetovati roditeljima da slušaju savjet liječnika koji brine o zdravlju njihovog djeteta i pedijatara općenito. Ne razumijem nerealni strah od cijepljenja. Uvijek bi me više bilo strah od nemogućnosti borbe protiv bolesti koja se može i mora prevenirati u suvremenom svijetu. Mi trenutno nemamo razloga za zabrinutost u našoj županiji, no neke naše atraktivne turističke županije imaju, stoga preporučam oprez – poručila je dr. Valentić.
Što je odabrala ovo zanimanje, nije požalila jer ju rad s djecom oduvijek veseli. Posebno zato što su iskreni i nemaju potrebu iskriviti stvarnost.
– Često nam izmame osmijeh, nasmiju do suza svojim gestama, riječima ili dosjetkama. Nakon rada u Hitnoj pomoći, uz tada ponuđene specijalizacije, pedijatrija mi je bila najbolji i jedini mogući izbor. Najteži je dio specijalizacije bio dječja hemato-onkologija, jer sam tada i sama bila roditelj. Zvanje je plemenito i dobar je osjećaj kad pomognete djetetu, a onda i cijeloj zabrinutoj obitelji. Nema ništa dragocjenije od djeteta uopće. Ona su naš smisao života – zaključuje dr. Valentić na kraju našeg susreta.
