Kao netko tko je predstavljao instituciju ulične prehrane u našem gradu i tko je, kao takav zaslužio da mu se oda određeno priznanje, suočen je s nametima te prijetnjama i kaznama inspekcija, uz koje je bilo neizvedivo poslovati.
Ukoliko ste se gladni zaletjeli na koprivničku tržnicu, vjerojatno ste dosad već primijetili da unazad nekoliko tjedana nema više omiljenog bureka s pijaca.
Naime, nakon duljih najava svojim vjernim mušterijama, najstarija i najpoznatija buregdžinica u gradu “Snježana i Sebastijan”, bila je primorana zatvoriti svoj prozorčić kroz koji nam je uvijek nasmijana i bezrezervno ljubazna gospođa Snježana pružala vrući burek od mesa, sira, jabuke ili višnje.
Iz njihovih izraza nezadovoljstva i onoga koliko susjedi znaju, bračni je par zaključio da su egzistencija i školovanje djece na temelju uvjeta pruženih, ili bolje reći nametnutih malim poduzetnicima, nemogući. Tako su sa završetkom školske godine, odlučili otići trbuhom za kruhom, u Njemačku.
Kao netko tko je predstavljao instituciju ulične prehrane u našem gradu i tko je, kao takav zaslužio da mu se oda određeno priznanje, suočen je s nametima te prijetnjama i kaznama inspekcija, uz koje je bilo neizvedivo poslovati ikako, a kamo li u plusu, što je uobičajena priča i drugih ugostitelja i vlasnika obrta, posebice prehrambenih, na koprivničkom placu.
– Vjerojatno su otišli zato što nisu mogli opstati, kao i svi mi. Još malo pa bumo svi primorani zatvoriti posao – priča nam Ines Herceg, zaposlenica najstarije i jedine privatne ribarnice u gradu koja za primjer daje trgovačke centre kao preveliku konkurenciju, dok se u slučaju buregdžinice može pretpostaviti nemogućnost pariranja lancima pekara koje niču na svakom uglu.
– Dok po trgovačkim centrima inspekcije nema, kod nas malih trgovaca svaki su čas i kažnjavaju nas za svaku sitnicu. Dok si jedan trgovački centar može priuštiti da nema istaknute deklaracije nad ribom, mi moramo istaknuti čak nazive na latinskom.
Za Uskrsa od kojeg živimo, a za vrijeme kojeg imamo velike gužve, kažnjeni smo što jednostavno nismo stigli nad jednu ribu istaknuti deklaraciju – požalila se zaposlenica s 12-godišnjim stažom u ribarnici More, te se osvrnula na vrtoglavo visoki najam prostora od 2000 kuna mjesečno.
– Kad još tu nadodamo vodu i struju, ispada da radimo samo da bismo pokrili davanja – izražava – I. Herceg nemoć i kao bonus navodi primjer poreza koji za hranu iznosi 25 posto, dok kafići za pivo plaćaju 13 posto.
– Onaj f birtiji ne mora baš piti, a bakica koja sim dojde mora jesti i nemre si priuštiti ribu. S tim da mi garantirano prodajemo hrvatsku pastrvu dok trgovački lanci prodaju talijansku u bescijenje, zbog čega mi ribu, pribrojivši joj PDV, ne možemo prodati – nezadovoljna je djelatnica ribarnice.
Kaže da je prije radila u nekadašnjoj mesnici na tržnici i nisu znali kud bi od posla.
– Sad ovdje ima više trgovaca nego kupaca – uspoređuje naša sugovornica i zaključuje da su najstarijeg majstora za burek u gradu uništila davanja, inspekcije i kazne te da je samo pitanje dana kad će se i cijela tržnica ugasiti.
Ipak, iskustva svih stanara tržnice nisu ista.
– Nisam upućen zašto se buregdžinica zatvorila. Navodno im posao nije išao. S druge strane, kod njih sam uvijek viđao gužvu – rekao je Mario Sabol, bivši susjed Sebastiena Sitara, a koji je u obiteljskom poslu prodaje lampaša i cvijeća za groblje Rudi, zadovoljan vlastitim poslovanjem.
– Isprva su ljudi gunđali zbog uvođenja fiskalnih blagajni, ali mi smo se uvjerili da nam je sad tako lakše – rekao je mladi Sabol iz Rudija. S istim se slažu i susjede s druge strane buregdžinice, baka i unuka u obiteljskom biznisu cvjećarstva.
– Mi smo ovdje već mnogo godina, ali ne mislimo odlaziti nikamo. Ipak, pijac nije više kaj je nekad bil – riječi su Sanje Jagarinec iz cvjećarnice Marija.
