Ja sam kao pas koji trči za autom. Ne znam što bih napravio s njim da ga sustignem, ja jednostavno radim stvari. Rekao je to jednom jedan nasmiješeni gospodin, kada je pokušao objasniti svoju narav.
Nisam ni ja puno drukčiji. Najnoviji moj pothvat trčanja za automobilom dogodio se u nedjelju u školi. No, nije ono što mislite, nisam kao sin od Radea iz Adamovca kojem je susjed pao u bunar i čijem su sinu napisali doktori da je on neki…. Nisam u školi tako trčao… Oni koji su gledali skeč od Željka Pervana “Rade v bunaru”, znaju na što mislim. Oni koji nisu, žalim, pogledajte. Riječ je o općoj kulturi i ne znam kako ste išli u srednju školu bez gledanja jedne od kultnih scena hrvatskog humora.
No da se vratimo na početak. Škola i trčanje za automobilom. Škola je doslovna, a trčanje je metafora. Metafora ovog puta za moj glumački pothvat. Među brojnim stvarima u kojima bih se htio okušati, bila je i gluma. Ruku na srce, samoprozvani sam prvak drame Sveučilišta Sjever. Drugim riječima, bio sam u umjetničkoj grupi i glumio u jednoj predstavi na fakultetu. Bilo je to mojih pola sata slave i sat i pol preznojavanja – sat vremena prije predstave, kad sam shvatio da moram izaći pred 150 ljudi koje moram zabaviti, i pola sata koliko je trajala predstava. Prošlo je to začudo još i dosta dobro.
Svašta sam radio pa zašto se ne bih okušao i u glumi
U životu sam radio sve i svašta i uvijek volim isprobavati nove stvari, posebno one za koje procijenim da bi mi mogle donijeti nelagodu. Kad kažem sve i svašta, doslovno to i mislim. Od bacanja stajskog gnoja po polju (odrastao sam na selu, gdje se rade i takve stvari) do razgovora s ljudima koji vode ovu državu. Ni jedan mi posao nije stran i ni jednog se posla ne sramim. Tako ni moje kazališne karijere, no jedno je kazalište, a drugo su mali ekrani. Upravo sam se oduvijek htio okušati u glumi u nekoj seriji ili na filmu, što mi se ove nedjelje i ostvarilo.
Naime, ovog se vikenda u Koprivnici snimao trailer za seriju koja bi trebala ići u primetime terminu. Redateljica serije je nagrađivana Koprivničanka Karla Lulić, koju poznajem već godinama. Više smo puta radili priče o njenim raznim projektima i uspjesima. Kad sam čuo da će raditi seriju u Koprivnici, odlučio sam joj se javiti i ponuditi se za ulogu u nadi da će pronaći nešto za mene.
Dobio ulogu i prije nego što sam mislio
Nije prošlo dvije minute kako mi se Karla povratno javila. U trenutku kada je dolazila moja poruka, prema njenim riječima baš je razgovarala s kolegama sa seta što će napraviti jer joj je jedan glumac u zadnji tren otkazao zbog bolesti.
– Možeš sutra doći snimati? – upitala me.
– Mogu – kazao sam joj.
Tako sam dobio ulogu. Objasnio sam joj da sam se okušao u glumi na faksu, no da nemam nikakvog glumačkog iskustva ispred kamera i da ne znam je li to za mene ili ne. Sreća u nesreći je ta da im je falio glumac i da bi vjerojatno dobio ulogu i da govorim samo tađikistanski znakovni jezik, ako to postoji. Drugim riječima, dobio sam ulogu ne zato što sam dobar nego zato što sam u pravom trenutku bio na pravom mjestu. Ponekad u životu za neke stvari treba imati i sreće. No ja bih se prije poslužio riječima Carla Gustava Junga i rekao da je ovdje zapravo bila riječ o sinkronicitetu, jer u sreću ne vjerujem. Ako i postoji, u mnogim stvarima je onda zaboravila da ja postojim, tako da mi je lakše prihvatiti jednog od velikana psihologije.
Dan snimanja i odmah kasnim
Jutro je naravno započelo kavom u omiljenom koprivničkom kafiću. Okupila se ekipa, krenuo je razgovor, no tada sam kazao kako moram ići na snimanje. Najbolji prijatelj me počeo istog trena zezati, a najveća je ironija što se za par sati pokušao u šali ponuditi da mi bude menadžer. Oprostio sam se s ekipom malo nervozan, ne znajući u što se upuštam. Javljeno mi je bilo da u 10 sati dođem u Osnovnu školu Braća Radić. Ne bih to bio ja da nisam minutu-dvije kasnio
– Zvijezde se čeka – lagao sam samog sebe kada sam ulazio u školu. Došao sam sav nervozan, tražeći Karlu. No Karle nije još bilo. Došla je kroz 10-ak minuta.
– Hvala što si nam upao. To je sudbina. Baš smo mislili što da napravimo s ulogom i onda dođe tvoja poruka – zahvaljivala mi je Karla, dok sam ja njoj istovremeno zahvaljivao što mi je dala priliku da se okušam.
Nakoj što smo se nazahvaljivali jedno drugome, uslijedio je kratki brifing oko dana. Došao sam malo poslije 10 sati, a snimanje moje scene je bilo tek poslije 13 sati. Moja srednjoškolska prijateljica Jelena, koja je ujedno i producentica, kazala mi je kako zapravo još nekoliko sati nemam što za raditi i da se samo opustim. Karla je stvarno bila smirena, objasnila mi je što moram raditi, kao i ostalim glumcima na setu, iako su moje scene bile tek kroz nekoliko sati.
Dobio ulogu psihijatra
Koje li ironije, glumio sam psihijatra Roberta. Koliko volim filozofiju, psihologiju a i psihijatriju, ta uloga uopće mi nije teško pala. Zapravo sam bio ono što na neki način i jesam u stvarnom životu, jer volim “glumiti” psihologa. Moram priznati, malo sam se pokušao prisjetiti i, usudio bih se reći, mog prijatelja Aljoše, koji je pravi psihijatar, kako bih što vjernije dočarao ulogu. Prisjećao sam se i svih onih sati koje sam gledao doktora Gabora Matéa, jednog od najboljih psihijatara današnjice, koji je upravi specijalizirao ono što ja moram odglumiti, a to je suosjećajni psihijatar koji je jedini prijatelj lika koji se gotovo predozirao i koji ima obiteljskih problema. Bio je tu i jedan od mojih omiljenih glumaca Robin Williams i njegova izvedba u remekdjelu Good Will Hunting. Sir David John White, poznatiji po svojoj ulozi Del Boya iz mojih omiljenih Mućki, jednom je prilikom rekao da je svojeg najpoznatijeg lika izgradio po osobinama nekih ljudi koje je viđao u stvarnom svijetu. Tako sam i ja kod ulaženja u ulogu razmišljao o Gaboru, Aljoši, Del Boyu, Robinu i pokušao sve te stvari nekako spojiti i napraviti stvarnog lika. I tako je rođen Robert. Uklopio bih ja u Roberta i mojeg omiljenog televizijskog lika dr. Housea, ali ovog puta morao sam biti dijametralna suprotnost njega, tako da ću njega ostaviti za neku drugu priliku.
Čekanje moje scene
Kao što sam već napisao, imao sam vremena. Iako je snimanje mojih scena bilo tek za nekoliko sati, otišao sam po svoj kostim, odnosno kutu, i paradirao po setu. Škicnuo sam kako izgleda snimanje drugih scena, razgovarao s ekipom… Atmosfera je bila jako pozitivna i zapravo je vrlo brzo nestao strah. Mladi ljudi, koji znaju ili barem izgledaju kao da znaju što rade, dali su mi povjerenje i svi su me ohrabrivali da će sve biti u redu. Zaista, jedno jako lijepo iskustvo.
Snimanje
Došao je i taj trenutak snimanja moje prve scene, scene koja traje svega nekoliko trenutaka, a moj jedini zadatak je bio ušetati, sjesti kraj pacijenta i suosjećati s njime. Nekoliko pokušaja i riješeno. Moram priznati da mi je ovo bilo puno lakše nego što sam mislio, iako je zapravo bilo i puno teže nego što zvuči. Lako je kada se nešto govori, češće je puno teže šutjeti. Upravo sam to morao. Nakon ove scene uslijedila je pauza za ručak. U međuvremenu s kolegom sam ponavljao scenu u kojoj imam čak i jednu repliku.
Nakon što se složila scena, uslijedilo je snimanje. Ovog puta bili smo u mom uredu, u kojem sam pitao svojeg pacijenta zašto je ljut, dok je on na to morao reagirati agresijom. Agresijom koja zapravo pokazuje njegovu nemoć i koja je, prema mom poznavanju psihologije, poziv u pomoć. Morao sam ostati miran, ioako sam ćelavi mrgud i na prvu izgledam zastrašujuće, kako mi je jako puno ljudi reklo. Ovog puta nisam imao vremena ispravljati taj prvi dojam, morao sam odmah pokazati svoju nježnu i suosjećajnu stranu. Bilo je to puno teže nego što sam mislio, no uspio sam. Nekoliko pokušaja i Karla je bila zadovoljna. Završile su moje scene i sad je na redu čekanje. Prvo, za to hoće li biti kupljena serija i hoće li se snimati. Drugo, hoću li dobiti ulogu koju sam odigrao. Nije da se hvalim, ali Karla je rekla da sam bio odličan, tako da se nadam da će proći i jedno i drugo, da ću dobiti ulogu i da ću jednog dana moći reći da sam i to probao.
O samoj seriji
Što se tiče same serije, opisano snimanje bilo je za pilot trailer za seriju “Oblak čvoraka”.
Riječ je o seriji za mlade koja je namijenjena za prime time televizijsko prikazivanje, a serija se planira snimiti u Koprivnici. Cjelokupna glumačka ekipa sastavljena je od amatera, izuzev Matee Tkalčević iz Rijeke, koja je jedina profesionalna glumica u cijeloj postavi. Sama serija snima se prema nagrađivanim romanima Ivane Šojat “Oblak čvoraka” i “Zmajevi koji ne lete”.
Redateljica o snimanju
Karla Lulić, redateljica serije, kazala nam je kako je ovo jedan jako riskantan i poprilično skup pothvat.
– Sve smo ovo napravili da damo veliku šansu našem projektu kojeg razvijamo i da se istaknemo u svim tim jako selektivnim fondovima za financiranje. Željeli smo pokazati što možemo. Odluka da krenemo u snimanje bila je jako teška, ali smo na kraju iznimno zadovoljni – istaknula je.
Dodaje kako je najveći rizik zapravo to što je glumačka ekipa sastavljena od ljudi koji nikad nisu bili na setu i nikad nisu glumili.
– To je bio najveći rizik, jer je riječ o skupom projektu. Samo taj pilot trailer koji će trajati oko minute i pol, jako puno košta. Imala sam jako veliko povjerenje u ljude s kojima sam ovih dva dana radila. Iznimno mi je drago što sam im dala to povjerenje jer su ti mladi ljudi veliki talenti u stvaranju – naglasila je.
Lulić okupila ljude koji razumiju njezinu viziju
Pojašnjava kako su morali jako štedjeti na setu.
– Okupila sam ljude oko sebe koji razumiju moju viziju, koji su jako kreativni. U dva smo dana snimali materijala za otprilike minutu i pol pilot trailera. Ljudi koji nisu u ovoj industriji ne shvaćaju koliko je to zapravo zahtjevno i da je ovo snimanje zahtijevalo više mjeseci priprema. U konačnici sam jako zadovoljna kako je sve ispalo – naglašava.
Lulić pojašnjava kako je, osim više mjeseci priprema, u ovaj je projekt bilo uključeno i više desetaka ljudi na pet lokacija u Koprivnici.
– Snimali smo u gimnaziji, OŠ Braća Radić, u parku kod Muzeja, ulici Đure Estera i Inkubatoru kreativnih industrija. To su pet lokacija koje su bile naš set ovog vikenda. Uključili smo jako puno obrta, freelancera, slobodnih umjetnika, stručnjaka sa svih strana koji su pomogli i sudjelovali. Presretni smo da je Koprivnica postala kulisa koju će vidjeti ljudi ne samo na nacionalnom, već i na međunarodnom nivou. Ponosni smo na to i zahvaljujem Gradu Koprivnici i svim ostalima što su nam sve ovo omogućili – ističe.
Za kraj, Lulić govori kako je najviše od svega zadovoljna energijom koja je vladala na setu na kojem je bilo jako puno smjeha i pozitive.
– Svi smo jedni drugima pomagali, grlili se. Bilo je tu jako puno ljubavi i prijateljstva. Na mojim setovima je to uvijek prisutno. Kad smo bili van na zimi to se posebno vidjelo. Svi su se živi grlili kako bi se zagrijali jer je bilo jako hladno. To je jedan od trenutaka koji ću pamtiti. To koliko se ljudi štite, vole i paze jedni na druge to je nešto najljepše što smo mogli doživjeti u ova dva dana snimanja- zaključila je.
