Podravku Vegetu doista je pripao dalek put u osmini finala EHF Kupa kupova. Od Koprivnice do Rostova na Danu putovalo se 14 sati. Najprije busom do Plesa, pa tri sata airbusom A320 Aeroflota do Moskve, pa Boeingom 737-200 dva sata od Moskve do Rostova. Uzbudljivo je bilo i čekanje u Moskvi: teško je bilo ”odigrati” utakmicu s ruskim cijenama.
BENTLEY SA ZLATNIM FELGAMA I RUNDA OD 300 KUNA
Najprije o sasvim neobičnom susretu (dvoje) pušača iz neigračkog dijela, koji su izašli udahnuti svježi zrak sa cigaretom kao mirisnim dodatkom ugođaju. Ispred zračne luke Šeremetjevo zaustavio se džip, iza njega Bentley. Iz džipa iskočila dva tjelesna čuvara i otvorila vrata gazdi u Bentleyu, a iznutra zabljesnula aparatura, tv i ostalo, što je zajedno sa zlatnim ili pozlaćenim felgama na kotačima, davalo dojam scenografije iz raskošnih istočnjačkih serija. Iz Bentleya je izašao popunjeni gazda čuvan od čuvara.
Čuvši to, shvatili smo da samo takvi mogu platiti cijene koje vladaju na Šeremetjevu. Jer ne možemo vjerovati da obični ruski puk, koji je prisiljen putovati na daleke destinacije, kao što su Vladivostok, Samara, Volgograd ili Rostov na Donu, može platiti rundu od pet (različitih, doduše) kava i pet malih bočica vode 1500 rubalja, što je više od 270 kuna. A jedan obrok na samoposluživanju za rukometašice koštao je kao dva dana prehrane u hotelu, ma kakva ta prehrana bila. Sniženja u Rostovu su 30, 50 i 70 posto, pa su tim sniženjem cijene tek izravnane s hrvatskim cijenama bez sniženja. Za život u Rusiji, kažu, plaće od 700-800 kuna (što je navodno prosjek) nisu dovoljne.
PLJESAK ZA PONOĆNO SLIJETANJE I PAD NA LEDU BEZ PLJESKA
U zrakoplovima se dobivala sasvim prihvatljiva hrana. Nije bilo posebne dramatike, osim kad je Boeing sletao u zrakoplovnu luku Rostov na Donu. Taj div iskreno se borio protiv zračnih strujanja, tresao se i lelujao. Nešto slično ekipa Podravke Vegete, raniji sastav, doživio je kod sletanja u norveški Trondheim. To su trenuci kad čovjek pomisli: A kaj je to meni trebalo?!
Na kraju tog sletanja u zrakoplovu se čuo spontani pljesak. Po našem mišljenju rekacija na preživljeni strah, a po mišljenju trenera Mrđena pljeskali su samo domaći, jer znaju bolje od nas kako je to moglo biti.
Zrakoplov je, dakle, preživio, a i pad na ledu Ivana Kapitanović. Kapi se inače najsporije kreće, normalni dalmatinski geni i kud da baš ona požuri na ledu na izlasku iz zračne luke i trsne koliko je duga?! Sigurno ju je poneki dio tijela bolio, ali je bila odmah predmet šala ostalih. Nakon toga nitkonije tresnuo, iako je led strahovit! Komunalci Koprivnice su za zlatnu kolajnu u odnosu na Rostovske.
RIBE U ROSTOVU NE NEDOSTAJE, JEDAN KOMAD(IĆ) ČINI GLAVNI OBROK
Kako je u Rusiji vrijeme ”naprednije” nego u Hrvata i Engleza, tamo je odavno bila mrkla noć, sletjeli smo prije ponoći, u Hrvatskoj je tek počinjao večernji film na tv, večeru smo dobili oko jedan sat iza ponoći. Činila se solidnom: salata, malo pire krumpira i mali pileći faširanac. Tko je doručkovao, a mnogi nisu, jer se teško zaspalo (vaš autor u pola pet ujutro, što je ”ekvivalent” vremenu od pola dva u Koprivnici), ustvrdio je da će doručak spasiti dan.
Jer za ručak i večeri bio je komadić ribe, pire ili riža i salata. Za ručak i pileća juha. Porcije i tanjuri su doista premali za rukometašice koje su imale jedno i pol satni trening i kojima ipak treba nekavo ”gorivo” za utakmicu. Kad se prigovorilo predstavniku RK Rostov-Don (a zaista pristojan mladić, nije ništa kriv), on je otišao pitati hotelske službe. Odgovor je bio da nije ista vrsta ribe bila za ručak i večeru: za večeru je bila drugačija, kažu. Je, bila je crvenkaste boje i nije imala intezivan miris kao ona na ručku.
Kako se radi o reciprocitetu ne moš’ im puno prigovarati, a, uostalom, autor je bio osam puta u Rusiji i uvijek je bio isto problem štednje na hrani, a nije se odstranilo ni otimanje sa čistačicom za toalet papir, koji se u sobama sevira na grame. A kak se jede, hm, i ne treba ga.
Jedino se nameće pitanje: jedu li ovih dana rukometašice Rostova isto?
NEKIMA HLADNE SOBE, NEMA DODATNIH DEKA, POKRIVAČA, OVO JE RUSKA ZIMA
Nema ništa povrh onoga što dobijete. Neke rukometašice spavaju u potpuno hladnim sobama, jer ”nema drugog radijatora, ne može se aktivirati klima, nema ni rezervne dekice”, a mi smo drugi, pak, morali otvarati prozore na minus 20-ak stupnjeva Celzija, jer je bilo grozomorno vruće. Uopće nije jasno kako šest rebarca radijatora može proizvesti tako paklenu vrućinu! Eh, da su barem svinjska rebarca i tako vruća, bilo bi milina.
No, ne treba se iznenaditi. Neke ekipe čekale su i po sat vremena na ručak. Kaže naša bivša kapetanica Miranda (javila se i pozdravila) da se ne treba dati isprovocirati. Psihološki rat.
KIKA NA PLAKATU
To s temperturama u sobama i hranom je ispravljivo, no ne žele se potruditi. Neka im bude. No, za ovu vršku zimu nisu krivi. Grad Rostov na Donu (milijun i 100 tisuća stanovnika) doživio je kolaps. Posjetila nas naša bivša Kika Franić, sada Elez, i rekla da su Rusi ostali šokirani i zatečeni. Ceste su ledene oranice, automobili poskakuju i lete cik-cak kao nekad džip zvan Gazela Viktora Flatza kad se propinjao preko sasušenog blata današnjom Meštrovićevom ulicom u nekadašnjem klancu. Trešnja u busu je ista kakvu smo doživjeli u zrakoplovu. Vožnja do obližnje dvorane za trening zato traje pola sata, možda i više.
Prije odlaska na trening u subotu u hotel su navratile Kristina Elez i vratarica Rostova Crnogorka Sonja Barjaktarović, pa se povezle i s curama do dvorane za trening, gdje u obližnjoj zgradi i stanuju. Naša (bivša) Kika smrznula se u Rostovu. Teško se priviknuti. Imala je (opet) problema s koljenom, ali će biti u nedjeljnom sastavu.
Inače, plakat za utakmicu, kojom se pozivaju navijači, ilustriran je Kikinom slikom. Pogledajte među priloženim fotografijama.
KAKO BI DOBRO DOŠLA VLASTITA MALA DVORANA ZA TRENING!
Treniralo se sat i pol u maloj rukometnoj dvorani u koju ”stane” samo igralište, šest metara slobodnog prostora iza jednog gola, uska galerija bez stolica i iza gola na katu tri reda za sjedenje. Tu Rostov-Don trenira. Kolikom li se puta govorilo da bi RK Podravka trebala imati takvu vlastitu dvoranu (ili onu kao Rex u Podgorici s 500 sjedećih mjesta). U njoj bi mogle trenirati sve Podravkine ekipe, igrati se utakmice podmlatka, a sadašnja dvorana mogla bi se koristiti samo za utakmice. Ne samo dugoročno, već i srednjoročno bilo bi isplativije, nego što je to korištenje sadašnje dvorane. A koliko li je vremena prošlo od prvog iznošenja te ideje!
IGRAT ĆE SE U HOKEJSKOJ DVORANI, ISPOD TERENA – LEDENA PODLOGA
Treneri Mrđen i Turk i fizioterapeut Savić odustali su od prijepodnevnog treninga. Naime, trening od 11 do 12 oduzeo bi mnogo vremena. Krenulo bi se u 10 da se stigne, došlo u hotel u 13, dok bi se sprovozno završilo s ručkom bilo bi 14, a u 15,15 ide se već na utakmicu, koja je u 17 sati u nedjelju (po hrvatskom vremenu u 14). A i još je jedan razlog. Utakmica se igra u hokejaškoj dvorani, gdje se na ledenu podlogu stavlja rukometna. Upozoreni smo da se toplo odjenemo.
Nakon utakmice Podravkine igračice imat će kratku noć, jer u ponedjeljak već u 10,05 po hrvatskom vremenu zrakoplov iz Moskve slijeće u Zagreb, a treba iz Rostova doći i do Moskve, pa napraviti transfer…
Ali to neće biti teško. Zapravo bit će sjajno doći kući. Možda i s povoljnim rezultatom, što god mislite da bi to bilo. Ždrijeb nije pogodovao.
Možda se sve okrene u korist Podravke. Ždrijebu usprkos.
Izvor: www.rk-podravka.hr, autor teksta i fotografija: Ivo Čičin-Mašansker
{vsig}sport/rukomet/02-2014/podravka-rostov{/vsig}