Ići van utabanih staza negdje nije uopće moguće, pogotovo u zaštićenim područjima. Zato je prednost znanstvenog ili istraživačkog rada, kao i ozbiljnog snimanja što se može ići dalje.
Ukazala mi se jedinstvena šansa da istražim podvodni svijet ovog dragulja Hrvatske – radio sam reportažu za svjetski poznati National Geographic. Gotovo milijun ljudi posjeti godišnje 16 velikih jezera još više malih te na stotine slapova, ali taj milijun može mu se diviti samo iznad površine. Ali sigurno da bi dobar dio htio zaviriti ispod refleksije i pridružiti se ribama koje ih gledaju uz staze…
Pričekao sam koju sekundu da prođe ledeni šok i onda navukao masku, ispustio zrak iz jacketa (regulator plovnosti, dio ronilačkog odijela, pr.a.) te se uskoro našao u srcu jezera Galovca. Lagano grabim perajama kroz plavetnilo, ali ne ono jadransko modro već više tropsko, tirkizno. Spuštam se pomalo prema dnu gdje me je dočekala prava livada!
Doduše, umjesto trave rastu vodene biljke, nepomične na dnu jezera dubokog i do 24 metara. Tek zamah perajama malo leluja njihove elastične stabljike koje u mirnoj vodi ne trebaju potporu kao biljke na kopnu. Vidim sasvim jasno kolege ronioce koji su već podalje odmakli, voda je toliko bistra! Kao Alisa u zemlju čudesa, došao sam u čarobni, neočekivani svijet.
Nailazim na drvo, opruženo na dnu. Davno je ostalo bez skoro svih osim onih najvećih grana, njegova blijeda mumija nijemo leži tko zna koliko vremena. Malo dalje još je jedno, ali je u smrtnom grču ostalo nekako zabodeno u dno, nahereno. Obilazim ga kao olupinu broda, plašeći ribice uz njega. Sam vršak tog negdašnjeg giganta sada strši u zrak, zarobljavajući nešto malo tla i stvarajući podlogu za život biljkama i tek sad mi je jasno kako busen trave naizgled raste nasred jezera!
Vani smo, na toplom ličkom suncu. I dok se grijemo od doslovno ledene izvorske vode, posjetioci se čude našoj pojavi i svoje kamere uperuju prema nama. Došlo je i mojih pet minuta slave! Srećom, tu je nadzornik Slavko Vuković koji svojom oker (kaki) odorom dokazuje da smo ovdje službeno.
Dakako, ronjenje je ovdje zabranjeno, kao i kupanje. „Poslije rata su ronioci provjeravali ima li mina, a nedavno je jedan snimatelj radio film“ otkriva Slavko. Zapravo, dozvoljeno je samo hodanje po stazama, a za sve ostale aktivnosti trebaju posebne dozvole i naravno dobar razlog. Spremamo boce i ronilačku opremu pa ih teglimo gore u vozilo na cesti, ali ostajemo u neoprenu.
Vraćamo se na stazu i nastavljamo se gegati prema Kozjaku uz nekoliko manjih jezera. Ljetna je gužva na uskim drvenim stazama usred vode, ali ljudi nam se sklanjaju, pomalo začuđeni našom pojavom. Shvaćaju što radimo, vjerujem dobar dio njih je ljubomoran jer bi se na žarkom podnevnom suncu rado okupali, a ne smiju prst gurnuti u vodu.
Ronim prema slapiću koji se obrušava s jezera iznad. Ovdje pustinjski ugođaj pomalo prelazi u onaj življi, s vodenim biljem, ali i akcijom. Slapić probija površinu vode poput mjehuraste slavine, samo izvrnuto. Oko zapjenjenog klina skupljaju se pijori, ribe veličine moje šake i gutaju mjehuriće zraka tražeći kisik. Tek malo dalje motaju se mnogo veće pastrve, također profitirajući uz slapove iz istog razloga. Ribiči bi se pomamili, ali ove plemenite ribe plivaju mi gotovo pred nosom, nenavikle na ljudska stvorenja u ovom mediju!
Opet hodamo na stazi, idemo niže prema Prštavcima da istražim same slapove. Ali, pretekli su me neki Česi ili Poljaci. Ušli su u kupaćim gaćama pod slap i veselo se tuširaju! Slavko se odmah grabi zviždaljke i autoritativno, ali pristojno ih dovodi u red. Ne samo što tako nešto nije dozvoljeno strogim pravilima parka, već i da se ne oštećuje sedra. Jer ta je čarobna tvar vrlo krhka, pogotovo kada raste.
Gaženje po mahovinama direktno sprečava proces nastanka sedre. Zato ulazim s mekanim neoprenskim šlapama najvećom mogućom pažnjom, kao na jajima. Zamačem iza ugla de me se ne vidi (da drugi ne dobiju želju za sličnim pohodom) i ulazim u najgori pljusak, usred vedrog neba. Kapi se obrušavaju s visine od 20 metara i udaraju me po glavi pa navukoh neoprensku kapuljaču. Da nije nešto zelenila i modrine neba, nalazio bih se u isključivo mokrom crvenom svijetu sedre. Ne mogu uopće odrediti otkud sve voda pršti, slijeva se, klokoče, šušti, kanalizira, razlijeva…mokar sam sa svih strana!
Ukrcali smo se potom na brod i preko Kozjaka došli do Donjih jezera. Pola njih već je u sjeni dubokog kanjona. Geologija je malo drukčije oblikovala zadnjih nekoliko jezera: dok se u Gornjim jezerima voda prilagodila tj. razlila po čvršćim dolomitima, ovdje je ona probila put kroz lakše topljivu vapnenačku stijenu.
I zato kanjon s vidikovca izgleda kao ogroman kameni zid od pedeset metara, a ovdje iz vode djeluje još mnogo, mnogo viši! Štoviše, nastavlja se i u dubinu, ne mogu ga roneći na dah više pratiti do dna koje ovdje može dosegnuti i 18 metara. Kolega ronilac Božo Flis također pokušava, ali ni on ne uspijeva vidjeti dno, i sam postajući mrlja u mutnom tirkizu.
Dolaskom na Plitvička jezera, imao sam posebnu želju – zaroniti uz potopljenu barijeru na jezeru Kozjak. Zato smo od uprave nacionalnog parka ekskluzivno za nas ronioce dobili električni bijeli brod koji nas je odvezao negdje na pola jezera, zapravo bliže donjim jezerima. Ta stara barijera se sada jedva vidi, četiri metra ispod površine, no nekada je morala biti ogromna i dijeliti Kozjak na dva dijela. Brži rast nizvodne barijere potopio ju je međutim kroz godine i sada je samo nejasna sjena koju jedva tko zamjećuje. Skočili smo s broda i našli se u mliječnom tirkizu, obala je bila daleko od mene. Plivao sam sve dok nisam uočio svijetlu prugu i onda zaronio.
Evo barijere, kao ogromne planine koja se diže iz nedokučive dubine. Litice su joj vrlo strme, bijele od nataloženog sedrenog mulja. Gore, gdje još sunce dopire raste nešto kržljavih mahovina i ostalih biljaka, no dublje je to monolitna, izbrazdana i bradavičasta površina. Spuštamo se sve niže, postaje mračnije, ali barijera ne nestaje. Teško je pojmiti koliko je velika, čini se kao da je Everest, iako mi razum govori da dubina Kozjaka ne prelazi pedesetak metara.
