Alpe Adria Festival mladih pisaca doživio je i svoje drugo izdanje te se pokazao vrlo uspješnim dijelom rastuće platforme kojom se među mladim generacija promiče suvremena srednjoeuropska književnost u ovim krajevima, te kroz koju povezuje mlade pisce stvarajući za njih kulturni prostor. Jedan od organizatora Marko Gregur izrazio je zadovoljstvo odazivom.
– Djeca su u školama koje smo posjećivali sudjelovala pitanjima, slušanjem i pozornom tišinom za vrijeme čitanja. Također, održan je jedan festival i u Mariboru, a u pripremi su i festivali u Mađarskoj i Austriji. Također, objavili smo i zbornik 21 autora iz zemalja sudionica Austrije, Mađarske, Slovenije i Hrvatske. Planiramo objavljivati i prevoditi pojedinačne autorske knjige stranih autora te iduće godine kroz umjetničku organizaciju Artikulacije izlazi prva knjiga jednog od autora Tome Podstenšeka iz Slovenije – podijelio je dojmove i planove Gregur.
Osim uvodne večeri upoznavanja i druženja kroz pikado i karaoke u Pixelu te nekoliko dana provedenih po školama županije, dovodeći učenicima književnost; posljednja je večer u dvorištu koprivničkog muzeja prošla u opuštenoj, neformalnoj, intimnoj, obiteljskoj i zaigranoj atmosferi uz kokice, živu glazbu, svjetlost svijeća pa i uz pokoji bosi par nogu. Nešto što se ne veže uz ozbiljan svijet književnosti.
– To je bila naša osnovna ideja. Htjeli smo krenuti od onih najmanjih i pokazati im da je književnost zabavna i zanimljiva, da nas ona čini boljim ljudima te da je važno čitati. Umjetnost nije u dociranju i pametovanju drugima, nego ona mora biti dvosmjerna komunikacija. Poanta festivala nije samo u tome da pisci čitaju, nego u interakciji te da djetetu od šest godina ostanu lijepa sjećanja. Bitno je da se stvara pozitivna energija, da ovaj grad živi, da bude bolji te da se okupljaju ljudi koji promišljaju stvari kroz dijalog, a kad su na scenu utrčale vrtićarke iz Smiješka obučene u krijesnice, kroz glavu mi je prošlo kako činimo dobru stvar – zadovoljno je zaključio Gregur.
Ove je godine Koprivnicu i ostale gradove županije posjetilo sedam pisaca – Tibor Weiner Sennyey i Gabor Lanczkor iz Mađarske, Anja Mugerli i Katja Gorečan iz Slovenije, Andreas Unterweger iz Austrije te Franjo Nagulov iz Vinkovaca i Ilija Ašić iz Zagreba.
Ašić je prvi hrvatski autor kojem je kroz Artikulacije objavljena knjiga, i to njegova prva, zbirka priča “Kako sam postao zao”.
– Put do prve knjige za mladog je autora jako težak, jer ima vrlo malo izdavača koji su voljni riskirati i pružiti im priliku. Ovakvi festivali, pak, prava su prilika za upoznavanje drugih autora, izdavača, novinara i kritičara, čime se autoru pruža mogućnost da stvori kontakt s nekim tko će prepoznati njegov talent. Između ostalog, sviđa mi se ova ležerna, neusiljena atmosfera – priča nam Ašić.
Ilija nam je ispričao o paradoksu, kako je kao još neafirmirani autor iz velikog Zagreba završio objavljujući knjigu u Koprivnici.
– Zagreb je pun izadavača, ali to su bezbrojne mreže interesa, utjecaja poznanstava i lobija te bez obzira na mogućnosti koje mu se naizgled pružaju, autor neće uspjeti doći do te knjige. Tako da je ovakav model male umjetničke organizacije koju čine entuzijasti koji vjeruju u to što rade, idealan način. Njima to nije biznis. U Zagrebu izdavača samo zanima koliko tvojom knjigom može zaraditi novca te ako to nije nešto ekstra profitabilno, oni s tobom neće ni razgovarati. Moja kontaktiranja nisu išla dalje od jednog maila – pojasnio je mladi autor zahvalan Greguru i njegovoj podravskoj ekipi.
Tibor Weiner Sennyeyy, mladi pisac iz Mađarske, zanimljiv je po mnogo toga – dolazi iz plemićke obitelji, najmlađe je dijete iz sedmog braka svojeg oca te ima neovisni portal kojim se bori protiv sustava.
– Uspijevamo biti neovisni jer vlasti ne koristimo kao izvor financiranja. Financiramo se isključivo iz sponzora i reklama te od čitatelja. Naravno, siromašni smo, ali smo apsolutno slobodni i pišemo što god želimo – predstavio se gost iz Mađarske.
Priča vrlo inspirativno o tome kako su njegovu imućnu obitelj koja je imala dvorce razorili fašisti i komunisti te on danas živi sa suprugom i psom u drvenoj kućici na vrhu brda.
– Nemam više ništa osim toga, a mogu mi uzeti i to, ali nikad mi ne mogu oduzeti moje pisanje, talent i riječi. Znam da su moje riječi moćne i želim ih koristiti kako bih stvarao slobodu, priliku za siromašne i međusobno uvažavanje – zaneseno priča mladi pisac.
Objašnjava kako je u djetinjstvu zbog obiteljskih katastrofa poput gubitka djeda u Aschwitzu, materijalnih gubitaka drugog djeda, razvoda, podavanja alkoholizmu i drogi te psihičkih oboljenja u obitelji, prošao kroz transgeneracijsku transmisiju traume. Radi se o emocionalnoj traumi koja se prenosi s jedne generacije na drugu te koja je zaslužna za njegovo pisanje.
Kako doznajemo, to je borba između dva poriva u čovjeku – onaj koji želi potisnuti obiteljske tajne i teške uspomene; te potreba da se koristi vlastiti glas kako bi se ispričala istina i izrazili osjećaji po tom pitanju.
– Ja sam te traume pobijedio na dva načina, prvi je preuzimanje i majčinog prezimena uz očevo, jer mi je i taj dio obitelji vrlo bitan; a drugi način je pisanje koje na mene djeluje iscjeljujuće poput terapije. Kao što to rade tinejdžeri kad pišu poeziju ili dnevnik zbog ljubavnih ili obiteljskih problema, što je tek prva razina u pisanju. Samo neki ludi ljudi poput mene to nastave razvijati i koristiti i nadalje u životu – tumači nam Tibor koji je počeo pisati s deset godina, iako ga je majka pitala je li siguran da ne želi biti svećenik ili političar.
– Htjela je da imam kuće i automobile. Međutim, ne mislim da sam odabrao teži put jer sam sretan. Osim pisanja o sebi i svojim problemima, a tu dolazimo do druge razine, jest pisanjem mijenjati stvari u društvu i pisati i o njegovim problemima te ga tako iscijeljivati. Primjerice, napisao sam priču o Nikoli Tesli koji nije bio Mađar, ali je živio dvije godine u Mađarskoj; no temom koja nadilazi granice nacionalnosti te koja je veća i od mojeg obiteljskog podrijetla, pa čak i od Tesle samoga – ispričao nam je ovaj osebujni pisac svoje viđenje svog životnog poziva.
