Jedini uzgajivač u Podravini

FOTO Tomislav Grabušić: Bukovače rode često i obilno, ali jedna mala sitnica dovoljna je da vam sve propadne

Znam što je unutra i siguran sam u to što prodajem ljudima. Insekticid je nakon dva tjedna siguran jer većina ispari, no gljiva je kao školjka u moru, sve ono što je loše upije u sebe, kaže Tomislav Grabušić.

10:16h
0
Foto: Matija Gudlin

U Podravini i Prigorju većina se poljoprivrednika odlučuje iskoristiti svoju zemlju, prostor i kapacitete za uzgoj već poznatih i isprobanih kultura koje uspijevaju u ovim krajevima. Tako su nebrojena polja pšenice i kukuruza, može se naći raznih povrtnih kultura na otvorenom i u plastenicima, raznolikih voćnjaka, ali malo ljudi uzgaja nešto što se i u ovim krajevima vrlo rado konzumira – gljive.

Gljive obično povezujemo uz šume, a tako to njih dolaze razni entuzijasti koji su spremni pretraživati šumsku floru u potrazi za slasnim klobucima. Ipak, gljive se također mogu kontrolirano uzgajati u potpuno drukčijem ambijentu, a tome smo svjedočili u posjetu Tomislavu Grabušiću iz Koprivničkih Bregi.

On je jedini podravski uzgajač bukovača, nakon šampinjona kod nas vjerojatno najpoznatije i najkorištenije gljive u kulinarstvu.

Način uzgoja na prvi pogled nimalo ne nalikuje na njihov rast u prirodi, gdje se mogu naći na stablima, no na drugi pogled zapravo je srodno. Grabušićeve prostorije namijenjene uzgoju ispunjene su vrećama koje vise sa stropa, ispunjenima gusto nabijenom slamom koja služi kao hrana bukovačama, slično tome kao što “vuku” hranu iz stabla.

Jedna vreća daje 7-8 kilograma bukovača // Foto: Matija Gudlin

– U vrećama je čista kuhana sjeckana slama, u nju se stavi micelij i to je to. Može se tretirati insekticidom zbog mušice koja je glavna opasnost, no ja ih lovim ljepljivim trakama. Na vrećama moraju biti rupe tako da ima zraka, bukovače osjete gdje je najveća koncentracija kisika tako da rastu kroz te rupe. Najprije je faza prorastanja oko tri tjedna, a zatim faza plodonošenja koja traje dva tjedna i tijekom koje se bere – opisuje nam Grabušić proces uzgoja.

Jedna vreća može se obrati više puta, a najkvalitetnije bukovače dobiju se u prva tri uroda. Jedna vreća od 40-ak kilograma slame da ukupno sedam do osam kilograma gljiva, a nakon toga se jednostavno zamjenjuje novom vrećom slame s micelijem.

Gljive su ga oduvijek zanimale, još je kao školarac počeo eksperimentirati s uzgojem tako da mu se gljivarski staž sada već proteže na 20-godina.

– S bukovačama sam slučajno počeo još u srednjoj školi, zapravo sam najprije krenuo uzgajati shiitake s pokojnim djedom. No, njima je ciklus minimalno šest mjeseci tako da sam se naslušao da sam bedak, norc i da iz toga ne bude ništa. Nakon toga sam krenuo s bukovačama, svladao sam postupak i polako je krenulo – prisjeća se Grabušić.

Slama se usitnjava sjeckalicom // Foto: Matija Gudlin

Budući da nije imao nikakvog znanja o njima, krenuo je od nule i učio iz dostupnih materijala. Prodavači micelija ispočetka, kako kaže, nisu htjeli ni razgovarati s njim sve dok nije naučio cijelu skriptu koju je kupio od njih, a zatim se proširio i na ostalu dostupnu literaturu.

Za razliku od shiitaka, bukovače daju daleko više uroda, već za mjesec dana mogu se brati. Zajedno sa suprugom Bojanom bukovače prodaje isključivo na koprivničkoj tržnici, velikim dijelom i zbog nepostojanja ozbiljnog otkupljivača. Isti razlog ga sprječava i u širenju – jednostavno ne bi imao kamo s viškom gljiva.

– Jedno vrijeme smo imali otvoren i obrt, no sada prodajemo samo na placu. Imamo stalne kupce, jako rijetko dođe netko novi tako da nam prodaja na placu pokriva ono što ovdje proizvedemo. Za nešto više nema dovoljno širokog tržišta. Država također uopće ne prepoznaje ovu djelatnost tako da ni na poticaje ne možemo računati.

Iako se može činiti kao da je riječ o prilično jednostavnom procesu čekanja da gljive izrastu kako bi ih se obralo, bukovače su prilično osjetljive na uvjete oko njih tako da mnogo toga može poći po zlu. To objašnjava i zašto je uzgajivača bukovača tako malo.

Jedna mala pogreška dovoljna je da umjesto ovog prizora ugledate praznu vreću // Foto: Matija Gudlin

– Raspon optimalnih uvjeta vrlo je uzak. Moraju imati točno određenu temperaturu od 14 do 18 stupnjeva koja se mora stalno održavati, vlažnost zraka mora biti postojana, prozračuje se ventilatorima, treba im svjetlost 12 sati dnevno, slama mora biti potpuno čista, prostorija isto tako. Svake godine u kolovozu izbacujemo sve van i dezinficiramo prostoriju. Potrebno je paziti na sve, zbog jedne sitnice može vam propasti cijeli urod. Ako dođe do pogreške, neće biti manji urod, nego ga uopće neće biti. Vrlo lako je “zaribati” i ubrzo sve postaje neisplativo – upozorava nas dok nam pokazuje mrežu prskalica raspoređenu na stropu koje periodično ovlažuju zrak u prostorijama.

Dio njegovog uroda ipak pretrpi štetu zbog toga što ga ne tretira insekticidima ni fungicidima, no unatoč tome želi ostati na što prirodnijem načinu uzgoja.

– Znam što je unutra i siguran sam u to što prodajem ljudima. Insekticid je nakon dva tjedna siguran jer većina ispari, no gljiva je kao školjka u moru, sve ono što je loše upije u sebe. Bukovačama su čak znali čistiti i naftu iz zemlje. Odabrao sam da ipak uzgajam bez toga – priznao je Tomislav.

Tomislav se tako uz svoj redovni posao svakoga dana oko tri sata bavi bukovačama – obilazi ih i provjerava, priprema slamu, bere gljive, čisti ih i priprema za prodaju na tržnici, najčešće za 20 kuna po kilogramu, što je naspram 30-38 kuna za kilogram u trgovačkim centrima prilično povoljnije. Iako zahtijevaju vrijeme i rad, dodatan prihod uvijek dobro dođe, pogotovo sada kada je stigla i četvrta prinova u obitelj. Tko zna, možda će i ona jednog dana nastaviti obiteljski posao uzgajanja podravskih bukovača.