Nisam svjesna da je medalja povijesna, kazala je Iva Gerić više tjedana nakon što je osvojila prvu žensku europsku medalju u povijesti za Hrvatsku. Očigledno se dojmovi još nisu niti slegnuli, a Iva iznimnim tempom nastavlja dalje. Jer, drugačije ne zna nego jako, pa je samu sebe opisala kao upornu, discipliniranu djevojku s jasnim ciljem koji želi ostvariti.
– Od početka se vidjelo da ima nešto posebno u njoj. Rekli bismo, stvorena je za taj sport. Napredak je očit za što je glavni razlog njezina upornost. Talenata uvijek ima, ali samo najustrajniji uspijevaju – govori Ivin trener Ignac Horvat.
Do bronce u talijanskoj Faenzi došla je pobjedom nad mađarskom predstavnicom, nakon čega ju je savladala Ukrajinka. Priliku koja joj se pružila kroz repasaž objeručke je prihvatila, pobijedivši prvo Litvanku, a zatim i Francuskinju od koje je u dvije dosadašnje borbe jednako toliko puta poražena.
– Nisam imala pritisak. Francusku hrvačicu poznavala sam otprije čime sam znala za njezin zahvat kojega sam se morala paziti. Uspjela sam se obraniti i uzeti medalju – prepričava Iva za koju je to najveći uspjeh u karijeri.
Svjesna koliko se pripremala, i to u Ukrajini, kod kuće i u Rumunjskoj, drugi ishod ne bi niti prihvatila. Čvrsto je odlučila uzeti jedno od prva tri mjesta.
– Bronca mi je još veća motivacija. Mnogo mi je vremena trebalo za dolazak do nje – kaže Iva, dok Horvat naglašava veličinu uspjeha za Hrvački klub Ludbreg.
– Rekao bih da nitko iz svih sportova, a da je iz ludbreškoga kluba, nije imao takav rezultat – mišljenje je Horvata.
Ustaje se u pet sati, a uči nakon 21 sat kada dolazi kući
Ivini hrvački počeci vežu se uz prezentaciju ovoga naoko opasnoga sporta u kojega se zaljubila na prvi pogled.
– Tata Alen išao je s Ivom u počecima na hrvanje. Potpuno iskreno, tada sam bila protiv, nisam znala ništa o hrvanju. No, uvidjevši da je Iva zainteresirana, pružili smo joj podršku. Od tada do danas je nikada nismo morali tjerati na treninge. Disciplinirana je i zato ima podršku – govori majka Sanja Gerić što potvrđuje i Iva, kazavši kako vjeruje da roditelji sada u nju imaju više povjerenja jer su vidjeli za što je sposobna te su im njezini rezultati oblik nagrade.
Od tada do danas velikim koracima grabi naprijed. Pretpostavlja kako se prijelomni trenutak u kojemu je shvatila za što je sposobna dogodio odlascima na europska prvenstva. Na prvome je bila pretposljednja, prošle godine osma, a sada treća.
– Radim postepeno, korak po korak, ništa se nije dogodilo preko noći – napominje.
Naravno, golem dio njezina života je škola. Kao učenica trećeg razreda sportske gimnazije ima obaveze koje uspješno usklađuje sa sportom u čemu joj izlaskom u susret pomažu profesori. Škola je, kaže mama Sanja, i dalje prioritet.
– Teško joj je. Ustaje se u pet, kući dolazi u 15 sati, zatim malo odmori, pa na trening. Dvaput tjedno idemo u Mađarsku, a jednom ondašnji trener dolazi k nama. Tek iza 21 sati dolazimo zaista kući. Onda idu knjige na stol – priča S. Gerić.
Srednjoškolsko obrazovanje, a kasnije možda i fakultet, pri čemu se kao opcije postavljaju kineziologija, policijska akademija ili vojska, ključno je iz jednostavnoga razloga – moguće ozljede. Srećom, iste su je do sada zaobilazile ne računajući hrvačke uši kao klasičnu ozljedu do koje dolazi stalnim oštećenjem prilikom borbi.
– Postoji doza straha. Kao majci, ozljede su mi uvijek na prvome mjestu. Ali, nema smisla stavljati je pod stakleno zvono, ozljede su posvuda i uvijek moguće. Ne mogu zbog svojega straha zaustavljati dijete u ostvarivanju uspjeha – svjesna je S. Gerić.
‘Radila sam u sjeni, a sada odjednom – boom!’
Spomenuta disciplina za tako mladu sportašicu pomalo je iznenađujuća. Strogo pazi na prehranu s obzirom na to da joj se kilogrami lako skupljaju te dobiva na mišićnoj masi. Nerijetko zbog toga, kako bi bila unutar granica svoje kategorije, ostaje gladna, a shodno tome i nervozna. Ipak, sigurna je kako se danas s time bolje nosi, smirenija je i lakše drži fokus na u datom trenutku važnoj stvari.
– Fizičku spremnost dovela sam do razine koja je iznad hrvačica mojega uzrasta. Moram više raditi na psihološkoj pripremi. Evo, sada smo na treninge uveli meditaciju koja me smiruje, dok dva sata prije treninga te samoga natjecanja ne koristim društvene mreže – pojašnjava.
Upravo su društvene mreže dio medijskoga svijeta koji joj, kao posljedica uspjeha, pridaje sve veću pozornost.
– Radila sam u sjeni, a sada odjednom – boom! No, mislim kako je to također dio sporta koji, jednako kao trening, treba obaviti – mudro kaže hrvačica koju ove godine očekuju Europske igre mladih u Bakuu te Svjetsko i Balkansko prvenstvo.
‘Trenirali smo i po kojekakvim društvenim i lovačkim domovima’
Nezaobilazno je povući poveznicu između Ive i druge Ludbrežanke koja je oduševila ne samo Centar svijeta, već i cijelu Hrvatsku svojim borbenim stavom, motiviranošću i ne zaustavljanjem ni pred kakvim preprekama. Jasno, radi se o Sari Kolak kojoj brončana europska hrvačica sliči promatrajući iz brojnih kuteva.
– Rasplačem se gledajući Sarine intervjue, imam osjećaj kao da ja pričam – tvrdi Iva.
Horvat je mišljenja kako Ludbreg iz svojega bazena unatoč veličini daje i davat će uspješne sportaše. Ivu kao trener vodi već pet godina tijekom kojih su se borili s neodgovarajućim uvjetima.
– Nismo zadovoljni uvjetima koje možemo pružiti u Ludbregu. Dva termina imamo u ludbreškoj dvorani, a dva u Područnoj školi Sveti Đurđ. Trenirali smo i po kojekakvim društvenim i lovačkim domovima. Snalazimo se, pritom sanjajući o vlastitom prostoru – nada se Horvat kako će se san ostvariti.
Iva, također, nije zadovoljna. Ističe kako prije i nakon svakog treninga izgube tridesetak minuta na postavljanje strunjače. Unatoč svemu, niže uspjeh za uspjehom za što su zaslužni HK Ludbreg i roditelji.
– Bili smo spremni na odricanje. Klub financira većinu uz Hrvatski hrvački savez. Usklađeni smo, stvar je dogovora. Poput obitelji smo – navodi majka.
U takvoj atmosferi i okruženju te sa stavom pobjednice koji je Iva stvorila, budući ciljevi, iako veliki, su jasni.
– San svakog sportaša su Olimpijske igre i olimpijska medalja. Išla bih korak po korak, vjerujem da uz kontinuirani rad mogu i to ostvariti bude li sve išlo po planu – zaključila je Iva, a s time se složio i trener.
– Iva može puno. Olimpijske igre zacrtala si je kao cilj, za što mislim da je sposobna – kazao je za kraj.
