U pitomom mjestašcu Ribnjak, koje se nalazi u sastavu općine Rasinja, živi četveročlana obitelj Ostojić – supružnici Miodrag i Dušanka te njihovi sinovi Vedran i Dejan. Život na selu za njih je jedina opcija, a posao od kojeg žive ionako se veže uz selo.
Mladi Vedran Ostojić, sa svojih 25 godina već je nosioc OPG-a čija je primarna djelatnost svinjogojstvo. Posao je to kojim se obitelj inače bavi već dugi niz godina, pokrenuo ga je njegov otac Miodrag. Krenuli su od nule, skromno, s dvije svinje nakon što su shvatili da im se uzgoj krava ne isplati, a danas se, zahvaljujući mukotrpnom radu i upornosti, mogu pohvaliti s modernom farmom koja broji čak 350 svinja.
I dok mladi sela napuštaju, ovaj mladi poljoprivrednik ne može zamisliti dan bez seoske idile – pjev ptica, glasanje životinja, ali i spokoj koji život na selu pruža.
– Od malih nogu sam s tatom u ovom poslu, moja prva riječ koju sam izgovorio bila je traktor. Čak sam i fakultet napustio da bi se mogao posvetiti ovom poslu koji me zaista oduvijek zanimao. Nije sramota ovo čime se bavim, zarađujem pristojno za život i zaista mi ne pada na pamet napustiti rodnu grudu. Žao mi je kada mladi odlaze jer mislim da posla ima pa i prilika za uspjeti u Lijepoj našoj – kazao je V. Ostojić.
Kao mladi poljoprivrednik nedavno je dobio 50.000 eura bespovratnih sredstava iz EU kako bi mogao unaprijediti svoju proizvodnju, nabaviti potrebne strojeve.
– Evo, kupili smo roto drljaču koja nam je bila potrebna. Novac će nam poslužiti za adaptaciju tovilišta odnosno treba promijeniti hranilice i promijeniti krovište koje je dotrajalo,a uz to planiramo i kupnju zemljišta. Ovo je prvi put da smo se prijavili na ovakav natječaj i dobili novac – istaknuo je V. Ostojić.
Njihova priča ide tako da su se zapravo 90-ih godina bavili kravama, a imali su samo dvije, tri svinje. No dogodilo se da i od to malo krava što su imali, ostali su bez velike većine jer su životinje uginule od bolesti, a isto tako, shvatili su da su prevelika obaveza i da se ne isplati. I tako su pomalo krenuli sa svinjogojstvom.
– Povezali smo se ljudima iz Ludbreških Sesveta koji su nam puno pomogli u našim počecima, poklonili nam krmače, ali nam pomagali i svojim savjetima. Zemlje jedva da smo imali, a traktor smo prvi kupili tek 1992. godine. Do tada smo imali konje s kojima smo obrađivali zemlju. Bilo je teško, ni tovilište nismo imali. Tek prije 18 godina izgradili smo pravo tovilište, krenuli s kupovanjem zemlje i stvorili smo to što imamo danas. Imamo stalnog kupca, proizvodimo odojke i tovljenike i zadovoljni smo – priča nam mladi poljoprivrednik.
Inače, riječ je o poznatom vlasniku mesnica koje ima od Zadra pa do Šibenika. On dva puta tjedno dolazi na farmu obitelji Ostojić tako da bi imao u ponudi svježe meso.
– Nama to tako odgovara jer količine koje mi proizvodimo nisu dostatne. Uzme po deset komada, tek toliko da nas malo rastereti. Tako da je naša proizvodnja planska, imamo prasilište složeno da se ne prase sve odjednom pa imamo različitih uzrasta. Širili bi se na još jedno tovilište jer imamo i dosta zemlje, prodaju kukuruz pa bi kupili i još jedan silos i trošili svoju hranu za svinje jer se ipak bolje isplati nego prodaja – kaže on.
Obrađuju i 60 rali zemlje, no većinu imaju u najmu. Tu su i tri traktora, kombajn te se bave i uslugama kombajniranja i oranja. Novac koji od toga dobiju pokrije im troškove benzina.
– Tu su i poticaji od države koje dobivamo. Poticaj se dobije na zemlju, na krmače, za mladog poljoprivrednika… Nije loše, ali uvijek može i bolje. Stvar je u tome da je vani ipak bolje jer se dobivaju poticaji i po tovljeniku, ako se živi na nerazvijenom području… Toga kod nas isto nema. U tome smo neravnopravni, no možemo im svojim proizvodima apsolutno konkurirati u svemu. Isto tako, država stoji iza svakog poljoprivrednika ako se dogodi poremećaj na tržištu, a kod nas je to tako da se moraš snaći sam – ističe.
U poslu puno pomaže i brat Dejan, dok nije na poslu s obzirom na to da je stalno zaposlen u jednoj koprivničkoj tvrtki. Iako se nama baš i ne čini tako, kažu nam da ne provode cijele dane na poslu.
– Kritično je u vrijeme proljetne sjetve i jesen. Kada je sjetva, po četiri pet dana smo na poslu od jutra do mraka. Priprema hrane dugo traje, čak po tri sata, dok je samo hranjenje brzo gotovo. Nekad moramo ustati i po noći, dok je sezona sušenja ili kada se krmača prasi. Obaveza je to velika jer nema stajanja ni na Božić ili bilo koji drugi blagdan. Na godišnji idemo,. ali na smjene. Netko uvijek doma mora biti. No, zaista imam vremena za sebe, nisam prikovan za posao. I ovo je posao baš kao i svaki drugi – priča nam V. Ostojić.
Ono što bi, baš kao što želi svaki domaći proizvođač mesa, da država počne regulirati uvoz mesa i spriječi tako nelojalnu konkurenciju.
– Domaće meso je ipak najbolje, zna se od kuda je došlo jer u trgovačkom centru zaista ne zna čovjek ni koliko je staro, ni kakve je kvalitete. Država bi trebala nešto poduzeti, staviti namet na robu izvana i da bude konkurentna. Naše meso je skuplje, ali zna se od kuda dolazi, dok za to izvana nitko ne može garantirati, a to nije dobro – kažu nam Miodrag i Vedran.
I dok privodimo naš razgovor kraju, Vedran i njegov otac hitaju na sastanak s kupcem jer posao ne smije čekati. U planovima nam ovaj mladi poljoprivrednik otkriva da želi povećati stoku i doći do brojke od 500 svinja.
– U ovome sam se našao, to je moj život i ne planiram odustati već samo ići naprijed i nastaviti biti uspješan u ovome poslu – zaključuje V. Ostojić.
