Zadnju večer u džungli Šri Lanke smo se prošetali niz cestu, prateći potok podno velike padine ogrnute veličanstvenom šumom. Uskoro smo i zašli u šumu da bismo došli pred ulaz u nekakav budistički hram.
Tada sam primijetio predivne plave šojke i s objektivom utrčao unutra. Snimao sam polagano, ne znajući da li smijem uopće boraviti ovdje, a kamoli snimati.
Pogledom sam „upitao“ jednog monaha i ovaj je kimnuo – nema problema. Kasnije je došao Mili, kaže da je sreo glavnog monaha koji nas je pozvao da dođemo na par dana. Zamislite! Mi bismo bili prvi stranci ovdje te bismo malo naučili klince engleski jezik te nesto o općoj kulturi. Mi bismo zauzvrat dobili smještaj i hranu te naučili nešto o budizmu i meditaciji. Bio je to poziv koji se ne odbija.
Ispostavilo se da je hram neka vrsta sjemeništa za mlade monahe, bolje rečeno male, jer su najmlađi ispod deset godina. Nose crvenkaste toge, obrijanih su glava i obrva poput onih starijih. Ovdje oni uče sve o budizmu, s ciljem meditacije. Svako jutro i poslije podne u šest sati se obračaju Budi u nekoj vrsta molitve u kojoj sudjeluju i seljani. Poslijepodne imaju nastavu gdje uče i ostale stavri.
Starije monahe smo slabo i viđali, tek tu i tamo. Klinci su u početku bili zbunjeni, splašeni osim njih dvojice. S vremenom su se oslobađali i dopuštali da udjemo u njihov svijet. On je na prvi pogled jednostavan – učenje mantri, učenje svjetovnih stvari, obroci i molitve.
Ipak, tu se krije mnogo nijansi i detalja, od svakodnevnog brijanja glave, pranja, malih zadovoljstava poput igranja kriketa… U svakom slučaju, žive i rade u lijepom okruženju – svjetovne građevine za učenje, jelo i boravak, te religijski hramovi sa molitvom oslikani scenama iz Budina života, tipične budističke stupe, kipovi Bude od kojih je jedan ogroman.
Cijeli kompleks je posvećen odgoju mladih monaha i meditaciji – putu prema konačnom prosvjetljenju – glavnom cilju svakog budiste nakon kojeg konačno prestaje ciklus ponovnih rođenja. Cijeli je hram i osnovan daleko od ljudi, usred šume da bi se na miru meditiralo.
Mi smo se skladno uklopili u taj mikrokozmos, dijeleći s njima hranu – jednostavnu rižu s karijem, što uopće i nije loše. Doduše, imamo luksuz i večere koji monasi nemaju. Naša je kućica nešto izdvojena, tek toliko da imamo malo mira od sve radoznalijih klinaca. Kućica je i polazna točka za istraživanje šume i naravno žaba. Kažu monasi do ovdje dolaze šumski slonovi, viđamo redovito majmune te mnogo ptica. Opet ukrštamo puteve s kobrama i ostalim zmijama otrovnicama. Šuma je neistražena i ono malo što smo vidjeli, stvarno dobra, pogotovo strma brda iznad nas…
Jednom smo dobili priliku da prenesemo naša znanja o kišnim šumama. Dakle, s flomasterom u ruci i pločom s jedne strane i razredom s druge, pričao sam o bogatstvu tog ekosustava, njegovim izuzetnim bićima, ali i o koristima za ljude, dugoročno mnogo većim nego kratkotrajnim zaradama pojedinaca nauštrb cijele zajednice.
