Irena Kovačić od malih je nogu posvećena vjeri, roditelji joj nikad nisu branili odlazak na misu, ali kaže nam ona, nisu je ponekad ni shvaćali.
S druge strane, uz svoju dragu baku Mariju naučila je mnogo toga i ona je jedna od osoba koja je na neki način oblikovala Ireninu vjeru u Boga. Danas je Irena osoba koja zrači pozitivnom energijom, dobrotom i onim sjajem u očima kojeg samo poneki ljudi imaju na svakodnevnoj bazi.
– Usadila je vjeru u mene. Kroz život sam imala neka svoja lutanja, kao i svi drugi. Bilo je momenata kada možda svoju vjeru zapostaviš, staviš sa strane. Ali, vjera je bila uvijek prisutna, uz mene. Nažalost, baka je otišla vrlo mlada, s 55 godina. Baš zato svima govorim “Budite sretni dok imate svoje bake i djedove jer kad malo porasteš onda skužiš kak’ ti fale”. Sve u svemu čak i u onim ludim mladim danima kad bi se najviše opijali, svejedno bih opet završila u crkvi. Kako čovjek postaje zreliji i stariji, jednostavno i vjera raste – kaže nam Irena na samom početku.
Nikada Irena nije samu sebe zapitala u kojem je trenutku shvatila da je vjera njezin život, da ju živi, a ne da ju zna samo u teoriji. Upravo zato, kad smo ju pitali postoji li taj neki događaj koji je njezin život u potpunosti usmjerio prema vjeri, priznaje nam da treba zastati i promisliti.
– Bilo je situacija kad sam kao dijete htjela ići na misu, baš sam htela, to me tako vuklo. Kak’ sam živjela u Majurcu, mama i tata me nisu bili spremni vozikati kak’ sam si ja to zamislila, onako kako mi roditelji danas to radimo za svoje klince. Bila sam čak i ljuta na njih, pitala se zakaj me ne voze na misu. Voljela sam pjevanje i zajednička druženja u crkvi – prisjeća se nekih trenutaka uz koje veže prva sjećanja na crkvu i vjeru.
Dodaje i kako se u jednom periodu njezina života, početkom devedesetih godina, u njoj dogodilo neko silno razočaranje.
– Svi mi koji smo od malena u crkvi više nismo bili dovoljno dobri, našli su se neki novi klinci, koji čak nisu bili kršteni, a bili su s nama u zboru i “bili su bolji od nas”. Razočaralo me to, tad sam se malo i povukla. Pa su godine prošle pa sam se preselila u Koprivnicu i malo sam lutala. Rasla sam s Crkvom svete Ane u Križevcima, to je bilo “ono moje, znaš”. U Koprivnici sam se tražila, ali kad sam u Starigrad pripala, prije više od 20 godina, tako sam s vremenom počela shvaćati da nije važno kakva je crkva niti kakav je svećenik, već kako se ti osjećaš. I tad je počelo to, u mojim zrelijim godinama, iznutra je došao osjećaj vjere, osjećaj da nije važno u kojoj si crkvi i koji svećenik je u njoj, već što ti daješ od sebe i kako zračiš prema van – pojasnila je Irena u biti trenutak kad je shvatila da živi vjeru i da ju želi živjeti bez obzira na vanjske utjecaje.
Dodala je kako smatra da čovjek “ne treba biti u prvim redovima, niti ići na misu svaku nedjelju”.
– Ako ti to ne živiš, ako ti vidiš da nekome treba pomoć, a ne pomažeš, onda nije važno koliko si u crkvi, već je važno kako vjeru prakticiraš, mislim da sam to shvatila tek u zrelijoj dobi – zaključuje Irena svoje misli o življenju vjere, prisjećajući se upravo tog trenutka kada je shvatila koliko joj vjera znači.
Prije četiri godine, točnije 2019. godine, mnogima već poznato Irenino hodočašće spojilo ju je s Bratovštinom svetog Jakova koje je poznato po tome da organizira i širi Camino puteve po Hrvatskoj, naravno u suradnji s turističkim zajednicama.
– Tri godine sam istraživala Camino de Santiago, ma ja nisam ni znala da postoji Camino. Sam pojam hodočašća u meni je čučao još od mladih dana jer sam kao klinka hodočastila na Bistricu. To je bilo isto možda nešto što moji roditelji nisu baš razumjeli, ali su prihvatili, ma kasnije su se čak i oni priključili. S vremenom sam došla do knjige o Caminu i nakon toga sam samo počela istraživati – rekla je Irena i priznala da prije toga nije znala za Put svetog Jakova.
Ako se pitate zašto se pripremala pune tri godine za hodočašćenje, odgovori stoji i u činjenici da ju je često upravo posao sprječavao u naumu da prohoda taj put dug 800 kilometara, a koji je 2020. godine i opisala u putopisu Moj put Camino.
– Nisam si mogla toliko slobodnog vremena priuštiti. Tri godine sam čekala da Uskrs bude kasnije da ne bude tako zima, pa priprema opreme, cipela, duhovna priprema, bila sam baš kao štreberica – kaže Irena.
U prvotnoj ideji na tom putu trebao ju je pratiti i brat, ali ozlijedio je nogu i nije mogao, pa se Irena na svoje prvo hodočašćenje zaputila sama, bez ikakvog straha.
– Prihvatila sam to. Kako se sam polazak približavao, pogotovo zadnjih godinu dana, tako sam ti ja živjela kao u nekom bunilu. Ujutro se probudim, mislim o tome, legnem u krevet, mislim o tome. A sad evo putujem u ponedjeljak na jednu drugu rutu, kraću, od 320 kilometara i sasvim sam drugačija – govori nam.
Ovaj put na ruti Camino Primitivo pridružit će joj se i suprug Goran, a kreću već idući tjedan u ponedjeljak.
– To je prva izvorna ruta, planinska. Obilje starinskih gradova, sela, divljih konja, ma predivno. Veselim se jako i veselje je veće jer ide suprug sa mnom, a koji je sam izrazio želju da želi ići sa mnom. Ovo mu je dosad najduža ruta dosad i zapravo u njemu sad vidim sebe prije četiri godine. Svaki čas nešto presloži u ruksaku – kaže Irena s osmijehom.
Nije ovo prvi put da Goran ide s njom, hodočaste oni zajedno po Hrvatskoj, postao je i član Bratovštine.
– Bilo mi je interesantno promatrati njegov rast u vjeri zadnjih tridesetak godina. Kad smo se oženili, on zapravo nije bio praktični vjernik, a danas me prati doslovno u stopu. To je jedno moje ostvarenje za koje nisam ni bila svjesna koliko mi je u srcu bilo važno. I koliko sam se potajno molila za to, a u brak sam ušla, iako sam na neki način mislila da se to nikad neće dogoditi i bila sam spremna na to – kaže Irena koja s mužem Goranom ima i dvojicu sinova, Ivana i Josipa.
– Moje prvo dijete bila bi curica koja danas nije s nama. Ona nas odozgora čuva i prati i sigurna sam da je tako. Danas bi bila stara 26 godina i zvala bi se Marija, kao i baka, ali evo, nije fizički s nama, ali tu je. Ivan ima 24 godine, a Josip mi je maturant ove godine bio i na putu je traženja sebe – kaže nam Irena i dodaje kako ih ne tjera da idu u crkvu već im pušta da se razviju u svom smjeru. Da bi bila sretna da “imaju to u sebi” bila bi, ali na silu se ništa ne može.
Camino Podravina, kako smo spomenuli pri samom početku Irenine priče, nastala je nakon njezina putovanja na Camino de Santiago i spajanja s Bratovštinom. Baš sutra počinje ovogodišnja ruta oko 9 sati ujutro u Ferdinandovcu, a pješačit će se dva dana.
Naravno, iako već u ponedjeljak s Goranom kreće na Camino Primitivo, Irena ni pod razno neće propustiti barem prvi dan Camino Podravine, kojeg između ostalog i ona organizira.
– Bilo nas je više u organizaciji. Naš tajnik Bratovštine Vedran došao je s idejom o stvaranju Camino Podravine i u svemu tome je od početka bio Koprivničanac Nino, i tako smo on i ja u biti istraživali kuda bi sve uopće mogla ići ruta. Kako smo počeli pričati o tome, tako su se ljudi samo nudili za pomoć. I tako je naša zajednica ljudi rasla – kaže Irena.
Ovaj vikend na Camino Podravina, barem u trenutku kad pričamo s Irenom, sigurno dolazi četrdesetak prijavljenih hodočasnika iz drugih dijelova Hrvatske. Neki su iz Splita, Osijeka, Udbine. Irena računa da će biti barem osamdesetak ljudi kada se skupe i svi domaći hodočasnici.
– U nedjelju neću moći hodati, ali u subotu idem. Za tu prvu dionicu od Ferdinandovca do Molvi nam je zadužen vjeroučitelj Robert. To je dionica koju je on označio i koju on dan danas prati. Tako i po drugim etapama imamo ljude koji paze – kaže Irena.
Ovih tjedana imali ste priliku pogledati i spot Camino Podravina u kojem su oko Irene okupljeni mnogi njoj dragi ljudi.
– Ja vjerujem da je to sve vođeno Njegovom rukom, u životu ti se stvore ljudi koji baš u tom trenutku trebaju biti kraj tebe, a mi toga nismo niti svjesni. Kad razmišljam o svemu, u biti shvaćam da sam bila silno razočaran što 2020. i 2021. godine nisam mogla ići u Španjolsku na Camino zbog pandemije. I u trenucima kad sam si razmišljala “zašto ja sad ne mogu ići”, dogodilo se ovo, taj spot. Imala sam vremena, napisala sam knjigu i promovirala ju koliko sam mogla. Svi ti ljudi su ušli u moj život i stvorili smo Camino Podravinu. Kako su stvari išle, na jednoj promociji je moja vjenčana kuma Romana, koja je oduvijek vukla gitaru sa sobom, zapjevala pjesmu posvećenu meni. Svi smo se oduševili, ne samo ja. Kako smo kasnije o toj pjesmi razgovarali, tako se rodila ideja da ju čuju i drugi ljudi i tako je počela priča sa spotom u suradnji s Ninom i Davorom Smolakom – sretno nam govori Irena.
Oko sebe je okupila sve drage ljude i stvari su se samo događale, kako nam ona kaže. Željela je u spotu imati drage ljude, iako pjesma govori samo o njoj.
– Nisu to male stvari koje oni rade. Ručno kose dionice, prate rute, popravljaju oznake koje nam ljudi trgaju ili kradu. I htjela sam ih sve uz sebe. Nisam ni svjesna koliko je taj spot divan i moćan i koju poruku šalje. Živjeti jednostavno, prepustiti se i vjerovati, to je poruka koju želimo poslati – rekla je Irena na samom kraju našeg razgovora.
Video spot pogledajte u nastavku.
