Čudni smo. Takvi smo mi ljudi. Skeptični i ljubomorni. Ali i znatiželjni. Što se krije u dvorištu naših susjeda? Jesu li ove godine počeli kositi travu prije nas? Ona mala otišla je opet na putovanje, zamislite, ovo je već drugo po redu ovaj mjesec, otkud joj novac? To što sam ja kupila novi automobil, nebitno je.

No, ipak, ono što nam najteže pada, gdje smo najslabiji i najjače udaramo je vjera. Komentara nikad dosta, previše? Ni u ludilu. Danas živjeti u katoličkom duhu postalo je sramota. Toliko se pitamo da smo se izgubili u vlastitoj istini. Najviše nas boli kada su isti ti ljudi i sretni. Pa kako? Je li moguće? Sigurno su začarani. I tako u krug.

Iako obitelj Mihac Kovačic poznajem osobno i iznenadila sam se pozitivom u jednoj velikoj, šarenoj kući ispunjenoj ritmovima glazbe, veselim licima, dobrim odnosima, onim ljudskim, nesebičnim, lijepim i hvalevrijednim.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Jedan mali brbljavi, prekrasan dječak Job i jedan veliki, njegov tata, Tomi, frontmen najpopularnijeg koprivničkog benda Ogenj. Jedna Ruah, rođena prije svega nekoliko mjeseci smješka se u tatinim rukama. I ona, Ana. Prijateljice smo godinama i sada već spadamo u onu kategoriju – zauvijek. Od prijateljstva nikad nismo odustale, čak ni u onim najtežim životnim trenucima koje smo imale i jedna i druga. Svatko tko poznaje Anu reći će isto. Dobra, požrtvovna, posebna i jedinstvena. Takva je ona. Sada ponosna i sretna supruga i mama drži sva četiri kuta njihove kuće s čim se slaže i Tomi.

Iako se glazbom i sama bavila sada ništa ne bi mijenjala za ulogu života – biti mama. S Tomijem je u vezi još od srednje škole, sada su u braku. Brojne njegove gaže, probe i izbivanja iz kuće apsolutno tolerira, ali i naglašava da je on svoju ulogu oca shvatio ozbiljno.

Glazba je dio njega, ne mogu mu zabraniti da nju i živi, a nikad nisam na takvo što ni pomislila. Bez glazbe, to više ne bi bio on. Njega sam prihvatila takvog kakav je, ali i obrnuto – rekla je ona.

Popularni Ogenj ovih je dana nominiran za čak dvije nagrade Porin, onu za Novog izvođača godine i Najbolji album etno glazbe. Tom sam prigodom razgovarala sa svestranim Tomijem koji je vlasnik posebnog glasa, a svira gitaru, tamburicu i usnu harmoniku.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Krenuli smo od samih početaka.

– U osnovnoj školi sam zapravo bio antitalent, imali smo sate pjevanja, počeo sam pjevati jednu pjesmu, no bila je neprepoznatljiva. Mama mi je znala govoriti da imam švrgljave zube i da nikad neću biti pjevač. Ali, dogodio se obrat. U sedmom razredu sam počeo pjevati čak dobro, natjecao sam se za najbolji glas u školi i dobio sam nagradu publike, svi su se oduševili – rekao je skromno.

Tako je sve krenulo i do sada nije prestalo. Imao je jednu želju, htio je svirati gitaru.

Jedne noći tiskao sam tri akorda, svi prsti su mi bili krvavi, imao sam čeličnu želju. I naučio sam. Sve je zapravo počelo na maloj posuđenoj gitari. Tako sam još u osnovnoj školi počeo pisati svoje pjesme i našao sam ekipu s kojima sam svirao obrade, ali sam radio i na autorskim stvarima. Bili smo klasični srednjoškolski bend, a svirali smo i u crkvi. Glazbenu školu nisam završio, pokušao sam ići, ali bilo mi je dosadno. Ne smatram da je nužno glazbeno obrazovanje da bi čovjek bio dobar glazbenik – zaključio je Tomi.

Kada sam ga pitala je li oduvijek imao podršku roditelja, toplo se nasmijao, onako od srca.

– Baš sam o podršci roditelja razmišljao neki dan. Koliko god sam ponekad htio reći da mi nisu bili podrška i ponekad su se znali zasramiti, tata me ipak vozio u školu gitare i čekao me dva, tri sata u automobilu. Oni nikad nisu razumjeli glazbu koju stvaram, pogotovo kada sam bio dio Božjih ovčica, rekli su mi da bezveze urličemo i skačemo, pitali su me što radim s čarapom na glavi. Ali, u međuvremenu, kako radim na pitomijoj glazbi s Ognjem, za širu masu, postalo im je super. Sada kada god imaju prilike dođu na koncert, mama čak dijeli po grupama kada je riječ o nekim anketama i glasovanjima – kroz smijeh je istaknuo.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Ozbiljnije je krenulo s bendom Božje ovčice, više se sviralo, imali su 44 koncerata na godišnjoj razini, što je puno.

– No, bilo je drugačije vrijeme. Sjećam se da sam imao veliku tremu kada sam tada davao izjavu za medije, nisam znao što reći, drhtao sam. U pauzi, koju sam imao spletom okolnosti, čak sam mislio da se glazbom neću više baviti. Ali kada sam opet primio gitaru u ruke shvatio sam da glazba nije iza mene, nego baš naprotiv, ona je moja budućnost – objasnio je Tomi koji je sada miljenik publike.

Danas se s Ognjem glazbom bavi na najvišoj razini. Trenutno ima oko 60-ak autorskih pjesama.

– Imam puno zapisa na papirima, ne znam ni sam što sam pisao. Ali radio sam i pjesme na engleskom, no baza je na kajkavskom narječju. Inspiraciju vadim iz svega i svačega, osim religijske tematike, koju sam pisao prema svojem osjećaju i odnosu prema vjeri, danas većinom pišem ljubavne pjesme. Tako se osjećam trenutno i odgovara mi ono što stvaram. Nikad se ne ograničavam. Ako imam dobru i tradicijsku pozadinsku priču dobroga primjera tada je super zaigrati se s tim i napraviti đumbus. No, radim i na melankoličnim i osjećajnim pjesmama. Pišem kada mi dođe trenutak za to, dobro je staviti na papir kada mi padne na pamet dobra ideja pa onda sklepam isto tako dobru stvar – objasnio je Tomi koji mi je otkrio i da zna recept za hit, ali ga ne koristi. Kaže da je isto s dobrim kolačem, dodaš malo šećera i šlaga i zakon je.

Frotmen sada popularnog Ognja prije svega je vrlo skroman. Njegova skromnost i dobroćudnost viri iz svake izgovorene rečenice, stava i uvjerenja. Na sve veću popularnost odgovara jednostavno i iskreno jer drugačije ni ne zna. 

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

– Hvala Bogu da smo prihvaćeni. Lijepo nam je kada zasviramo bilo gdje. Na naš koncert dolazi 50 do 200 ljudi. Napunili smo i našu Kuglanu, na što smo iznimno ponosni. Prva tura ulaznica za taj koncert nestala je u roku tri sata. Lijep je osjećaj iznenaditi se kada shvatiš da je prostor možda premali za sve ljude koji nas žele slušati. Sada bukiramo već ljeto, planiramo i malu balkansku turneju – najavio je on.

Slučajnost ili ne. Posebnost trenutka, znak ili dar. Potpuno je nebitno. Naime, istu noć kada je Ogenj napunio Kuglanu, Tomi je postao tata male Ruah koja je u maminom trbuhu očito zaplesala.

– Bio je to jedan od mojih najuspješnijih koncerata. Ana je bila na koncertu, iako trudna do zuba i plesala je. Termin joj je bio za dva tjedna. Volim reći, a i osjećam da je tako – našu je malu Ruah muzika koja je bubnjala zapravo dovela k nama. Ana je rodila prekrasnu djevojčicu baš uoči mojeg najuspješnijeg koncerta. Teško je da naša djeca neće imati glazbenog talenta, Job za mnom trči, pleše i pjeva kada imamo probe u podrumu naše kuće. No, ipak, odluči li se za nogomet, ja ću biti najvjerniji navijač – rekao je ponosan tata.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

U uspjeh benda, kao i u onaj vlastiti, Tomi zapravo još uvijek ne vjeruje. U njegovoj je glavi nerealno, ali s druge strane toliko nestvarno i lijepo što su uz trud i muku ipak dobili nagradu u obliku svoje publike.

– Za nas je anegdota kada zasviramo pjesmu, a ljudi znaju pjevati riječi, baš sve. Zaista postoje trenuci kada smo kao Mišo Kovač, doslovno dignemo ruke, a naša publika pjeva. Ne mogu opisati riječima taj trenutak, no znam da je između plača i radosti. Zapravo, ne mogu vjerovati da ono što sam napisao ovdje, za ovim stolom, toliko vrijedi. Da ljudi vole ono što stvaramo i radimo. Još mi nije sjelo, ali sretan sam kao malo dijete. Takve se svirke događaju sve češće. Recimo, u Krapini nas obožavaju, u Vrbovcu imamo ljude koji nam mogu biti roditelji, a zovu nas prije koncerta kod sebe u kuću na kobase i rakiju. Gdje god sviramo, oni su tu. Širimo se, prati nas sve više ljudi koji vole našu glazbu i to je baš lijep osjećaj iako još uvijek ne mogu shvatiti. Zabavljamo se, a to je važno – zaključio je Tomi.

Bend sada ima nova dva člana jer su ostali bez Nikole Terzića koji je odustao zbog obiteljskih i poslovnih obaveza, nije htio da zbog njega šepaju.

– To je u redu. Teško je ostati bez čovjeka koji je napravio bend s nama, on je bukirao koncerte i bio je naš čuvar, nije dao da nas netko zeza u vezi plaćanja. On je odrađivao lavovski posao na miran način. No, eto, tako nam se pridružio basista, Koprivničanac Borna Ilić i Bjelovarac Luka Iverac na violi i harmonici, kojemu nije problem dolaziti na probe iako je profesor i ima mnogo glazbenih projekata poput A strane, Voicea, itd. Lovimo vrijeme, ali uvijek se nekako uspijemo poloviti za probe i koncerte. Petero nas je, kombi nemamo pa taman stanemo u automobil. Na bubnjevima je još Denis Kuzel, a Filip Kušnjer svira gitaru. Međusobno smo prijatelji, jako se bitno da ljudi vide energiju i sreću koja sjaji iz nas. Jedni druge možemo kritizirati, ali postoji granica da se ne povrijedimo. Pjevamo o lijepim i radosnim stvarima, zafrkavamo se, ne kritiziramo politiku niti se zamaramo s kupnjom aviona. Ljudima je dosta svojih briga da bih i mi još zamarali – objasnio je Tomi bit glazbe koju stvaraju.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Ipak, kaže kako je ona posao kao i svaki drugi. Ukoliko ćeš biti ustrajan, ako ćeš se truditi imat ćeš od glazbe koristi.

– No, specifičnost je u glazbi da uspjeh ne ovisi samo o tebi, već i o medijima, televiziji, organizatorima, turističkim zajednicama. Od pjesmi, vizualnog identiteta, spotova i bukiranja radimo sami. Ne mogu reći da mogu živjeti od glazbe trenutno, ali bih to svakako volio. Nekakvi novčeki mi, naravno, ostanu, pogotovo kada imamo više gaža. Imam sreću da mi tata ima firmu pa radim i kod njega, tako da imam vremena i za svirku i za obitelj – rekao je on.

Kada ne svira, on igra glavnu ulogu, onu kod kuće.

Kada ne sviram, gotovo sam uvijek uz svoju obitelj. Većinu stvari mogu obaviti e-mailom i telefonom. Za sebe mogu reći da sam obiteljski čovjek. No, ponekad osjećam da bih mogao biti i vuk samotnjak. Ali, nikada ne bih mijenjao ovo što imam. Dok krenem na put s bendom neće mi se baš ići, razmišljam kako sam mogao biti sa svojom obitelji. No, kada dođemo lijepo mi je biti na pozornici, svirati i zabavljati sebe i ljude oko sebe, družiti se, drugi dan u miru popiti kavu i vratiti se kući – istaknuo je Tomi.

Uz obiteljski život, posao i svirku nema posebne hobije, ali svakodnevno vježba i trči, kaže da se tako psihički poravna.

Međutim, Ana nema baš nikakvih hobija. Sada je svoj poziv i ulogu mame prihvatila objeručke. No, ipak se rado prisjeti djevojačkih dana i glazbe koju je živjela.

– Svirala sam u Božjim ovčicama, nedostaju mi ti dani. No, evo neki dan sam zasvirala bas gitaru u podrumu, imala sam taman malu pauzu od djece. Ali, ipak ne bih glazbu mijenjala za ovo što sad imam – rekla je ona.

Njegova izbivanja iz kuće sada su sve češća, ali ona s tim nema problema.

– Dok njega nema i ja sam malo tužna, Job me zapravo čuva i često mi kaže: Ja te čuvam, ne moraš se brinuti. Kada se Ruah rodila bilo je malo teže, no Tomi je uzeo pauzu mjesec dana da se prilagodimo na ritam. Sada funkcioniramo bez problema, uskladimo se, važna je komunikacija i organizacija – objasnila je Ana.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Davno sam ju pitala kako će odgajati svoje dijete, odgovor je bio jednostavan – da bude drugačije.

– Svako dijete je jedinstveno i ne možemo na njega previše utjecati. Svojim primjerom ga samo možemo odgojiti ili pak ne odgojiti. Osobno se trudim najviše što mogu, kao i svaka mama. No koliko nam obojici to uspijeva vidjet ćemo kroz nekoliko godina. Svakako bih voljela opet svirati, ali kada djeca odrastu – rekla je skromno.

Oni oduvijek žele barem četvero djece, što je prekrasno, ali i prava rijetkost. Često sam ju pitala zašto, a sada mi je i odgovorila, uz osmijeh. Kako drugačije?

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

– Zašto ne? Ne želimo se ograničavati. Prihvaćam svoj poziv, majčinstvo je poziv, to osjećam iznutra. Želimo svijetu dati nešto veliko preko djece i sebe dajemo u brigu i odgoj, a za dobrobit njih samih. To je naš život, novac i materijalne stvari nikada nas u potpunosti neće zadovoljiti ni jednog dana nećemo imati koristi od toga. Ako pak djecu dobro odgojimo cijeli ćemo život biti sretni i to će nas ispuniti – rekla mi je moja prijateljica kojoj se ne mogu prestati diviti.

Znala sam odgovor, ali sam ju ipak pitala ima li svojih želja. Sebičnih. Ženskih. Dugo je šutjela.

Ne znam što da ti kažem. Nemam svojih želja. Ne mogu se sjetiti. Možda jedino, kada djeca odrastu, da se zaposlim u struci, da budem učiteljica. Hobija nemam, apsolutno sam posvećena obitelji – istaknula je Ana.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Posebna, drugačija i prekrasna obitelj. Znate onu poznatu – iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena? Bez obzira što nije zaposlena, Ana je svoj život posvetila obitelji koju podržava, vodi, drži na okupu. U njezinoj kući ima toliko ljubavi da nisam mogla, a da ne poželim ostati još. Ima li nečeg ljepšeg od toga, morat ćete si odgovoriti sami. Da vjera koju svjedoče i žive ima veze s njihovom srećom, prilično sam uvjerena.

Isto tako vjerujem da svatko od nas u nešto vjeruje. U Boga, u više sile, u čaroliju i magiju, u dobrotu, u istinu, u sretne završetke. Zato, ne sudimo drugima. Sudimo sami sebi. Uvjerena sam da ako smo sretni zbog drugih, lako ćemo i sami spoznati i živjeti sreću. Pustimo druge da žive.

– Za pet godina vidim svoju veliku obitelj, s još barem dvoje djece. Planiramo kupiti i velike pse, želja mi je još malo srediti dvorište – rekao je mi je na kraju našeg službenog razgovora Tomi, ali ja sam ipak bila usmjerena na malo i preslatko stvorenje koje me gledalo znatiželjnim očima i pričalo 100 na sat. 

– Znaš kaj? Ja ti već znam svirati i bubnjeve, gitaru, harmoniku, trubu. I znaš, idem i u sportsku školu, igramo se tam sa čunjićima. U igraonici imam prijatelje. Samuela, Petra, Ivana, Viktora, a na bazenima ima jedna Maša. E i znaš kaj znam? Majoneza je od jaja, kečap od paradajza, jogurt od mlijeka, a pašteta od mesa – objasnio mi Job još puno toga, a jedva čekam čuti još.

Kada sam s kolegom sjela u automobil, rekao mi je: Kako dobri ljudi, ti tvoji prijatelji.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

 

čitam...