Zaposlenici hitne pomoći obavljaju jedan od najtežih i najodgovornijih poslova. Fokusiranost, stručnost i bistra glava odlike su koje moraju imati jer svaka, pa i najmanja pogreška, može utjecati na život ugroženog pacijenta.
Za njih je svaki dan novi izazov jer nikada ne znaju što ih čeka.
Zlatko Kučanda (55), Stjepan Cvetković (62), Kristijan Matanović (31) – liječnik, vozač i medicinski tehničar. Ovo je ekipa koja čini Tim 1 hitne pomoći i spašava živote. Proveli smo jedan dan s njima da bismo iz prve ruke saznali na koji način funkcioniraju, kako izgledaju njihove intervencije te kako se nose sa situacijama u kojima život ovisi o njima. Radi se u smjenama i to po 12 sati.
– Primjerice, ako radite od sedam do 19 sati, idući dan imate slobodno pa onda ide noćna od 19 do sedam, pa ste dva dana slobodni. Imamo i Tim 2 kojeg čine dva medicinska tehničara. No, sve kreće od prijavno-dojavne jedinice gdje su dvije medicinske sestre koje zaprimaju pozive, određuju hitnost i raspoređuju prema tome timove – ispričao nam je Zlatko Kučanda, dugogodišnji liječnik.
U prostorije Zavoda stižemo oko 10 sati ujutro. Naš susret bio je praćen dozom neizvjesnosti s obzirom na to da su u svakom trenutku mogli pohitati na intervenciju. No, bilo je mirno. Ekipa nas je dočekala spremna za razgovor, odmorna, a tog su jutra imali samo dva pregleda i to u ambulanti.
– Svatko od nas čini cjelinu i svatko je odgovoran za svoj dio posla. Inače, u prosjeku po danu imamo pet do šest intervencija na terenu, ali zato imamo pune ruke posla u ambulanti, pogotovo vikendima ili kada su praznici jer smo u tim danima jedino mjesto gdje se ljudi mogu obratiti za liječničku pomoć. Zna biti nezadovoljnih pacijenata koji čekaju, ali mi se trudimo odraditi prvenstveno terenski rad jer ipak smo hitna služba – priča nam dr. Kučanda.
Nažalost, prečesto su opterećeni zahtjevima pacijenata kojima je potrebna pomoć obiteljskog liječnika.
– Nije problem pregledati nekoga tko je došao s povišenom temperaturom ili upalom grla, ali ako takav slučaj oduzima dragocjeno vrijeme nekome tko je doživio prometnu, moždani ili srčani udar, onda je to veliki problem – priča nam liječnik.
Svaka intervencija je za sebe. Nikad nisu isti slučajevi, svaki pacijent je drugačiji. Dok ‘jure’ prema mjestu na kojem ih čeka pacijent, prikupljaju tijekom cijelog puta informacije da bi što detaljnije bili upoznati s trenutnim stanjem osobe, ali i mogućim kroničnim bolestima od prije. Taj tren kada saznaju da moraju na teren, adrenalin počne rasti. Ubrzaju se otkucaji srca, mišići su napeti… Mozak radi ‘sto na sat’ jer ništa ne mogu prepustiti slučaju. Moraju biti u potpunosti spremni.
– Najčešće dobijete mjesto i osnovnu informaciju, netko se srušio. Onda tijekom puta još pričamo. Dogovorimo se kako najbrže doći. Te informacije koje dodatno dobijemo zlata vrijede. Svake tri godine dodatno se educiramo da bismo usavršili svoja znanja i bili još učinkovitiji – ističe dr. Kučanda.
Treba ostati maksimalno sabran i usredotočen na pacijenta. Nije lako. Nikada ne znaju što će ih dočekati, a treba misliti i na obitelj pacijenta koja često bude u stanju šoka.
– Naš je zadatak ostati pribran i fokusirati se isključivo na pacijenta. Rijetko kada se dogodi da bi nas članovi obitelji ometali prilikom intervencije, puste nas da odradimo posao jer čim stabiliziramo pacijenta na terenu, moramo što hitnije krenuti prema bolnici. Nasreću, ipak je kroz godinu više tih intervencija u kojima život bude spašen. Ma više nas iscrpe pregledi u ambulanti, nego oni na terenu, iskreno – kaže nam.
Posao je lijep, ali i stresan. Puno je lijepih, ali i teških situacija. Ima trenutaka u kojima depresija prevlada, ali spoznaja da spašavaju živote drži ih u tom poslu.
– Nama je svaka minuta važna, kao i timski rad. Nisam samo ja u priči bitan, nego i tehničar te vozač. Tehničar mora uzeti svu potrebnu opremu, pobrinuti se da imamo sve što nam treba, a vozač opet točno mora znati kuda idemo. Kad nekome spasite život, to vas motivira da idete dalje, da ne odustajete i dok bude teško. Međusobna komunikacija svih nas jako je važna. Posebno nas veseli kad nam pacijenti pristupe i zahvale što smo im spasili život ili nekom od bližnjih. To nam je nagrada koja nam puno znači – slaže se cijeli tim.
Prisjetili su se i nekih intervencija. Primjerice, bio je slučaj kada je stigao poziv s Trga Eugena Kumičića. Bilo je riječ o starijoj gospođi koja se gušila. Brzo su krenuli na teren i sa svom se opremom popeli na četvrti kat.
– Nije nam ništa mogla reći, no na stolu smo vidjeli sir i kulen te shvatili o čemu se radi. Brzo smo izveli Heimlichov zahvat i gospođa je prodisala. U tom vremenu, dok smo još bili kod nje, primili smo poziv kako se kod željezničke stanice srušio čovjek i prestao disati. Sa svom tom opremom smo jurili po stepenicama brzo da bismo spasili tog čovjeka. Supruga je mislila da je umro, da mu nema spasa, no nakon dvije minute oživljavanja smo uspjeli. Kasnije sam ga sreo, ugradili su mu stent. Zahvalio mi je što smo mu spasili život. To su ti lijepi trenutci. Stresa ima, ali naučite se nositi s tim – priča nam.
U ovom se poslu, priča nam Kristijan Matanović (31) baš našao. Voli to što radi i zadovoljan je. Desna je ruka liječniku na svakoj intervenciji.
– Teške su one situacije kada idem na intervencije kada je netko koga poznajem, to me malo zdrma. Ili jeste za ovaj posao ili niste. To je jednostavno tako. Najgore mi je iskustvo bilo kada mi je žena koju poznajem cijeli život umrla pred očima. Bilo mi je baš teško. No inače, u trenutku spašavanja života, nemate vremena uključiti emocije. To dolazi kasnije, kada sve prođe. Volim svoj posao i ekipu s kojom radim i ne bih ga mijenjao – ispričao nam je Kristijan.
Bitna karika u ovom lancu je i vozač Stjepan Cvetković. I on mora biti spreman brzo reagirati, a istovremeno znati se ponašati u prometu, stići na vrijeme na intervenciju.
– Na ovom sam radnom mjestu već 33 godine. Na samim počecima bi me lovila panika kada bismo kretali na teren. Bilo me strah hoću li dovoljno brzo voziti da stignemo. No, kroz godine se čovjek navikne i sada sam ipak opušteniji – priča nam Cvetković.
Ako može, i on će vrlo rado priskočiti ekipi u pomoć. Jedni druge nadopunjuju u svakom trenutku. Kaže nam, u svakom prstu ima cijelu našu županiju, pozna svako mjesto i ulicu. To mu znatno olakšava posao, no treba svakako navesti da je riječ o modernom vozilu koje ima GPS sustav. Upitali smo ga i kakvi su vozači kada vide hitnu pomoć na cesti.
– Kada vide sirenu, moram reći da se maknu s ceste i propuštaju nas. Ipak znaju da je hitno. No, kada su samo svjetla upaljena, onda baš i ne reagiraju, ne zamjećuju nas. Ali, svakako moram reći da su se vozači tijekom godina ipak popravili – priča nam.
No, cijela priča zapravo kreće prijavno-dojavne jedinice gdje se na poziv javljaju Štefica Mlinarić i Štefica Kerovec.
– Naš je zadatak procijeniti koliko je hitna intervencija pa u skladu s tim šaljemo tim jedan ili dva. Bitno nam je da pozivatelji surađuju s nama i odgovaraju na naša pitanja, a često su iziritirani s time što ih ispitujemo. Moraju znati da nam je bitno jer mi to ne radimo da ih gnjavimo, nego zato da dobijemo što više informacija koje prenosimo liječniku pa da se što bolje može reagirati na terenu. I dok mi s njima na telefon razgovaramo, hitna pomoć je odavno poslana na teren. Educirane smo, ipak to su godine iskustva na terenu – pričaju nam.
Prisjetile su se i nedavnog, zlonamjernog poziva da je dijete izgorjelo u Stiski. Poslale su sve raspoložive timove, policiju, vatrogasce… A potom se ustanovilo da je riječ o lažnoj dojavi.
– Zamislite da je u tom trenutku zaista nešto bilo hitno, da su životi bili ugroženi, a mi smo poslali timove na intervenciju koje nema. Najgore su nam te zlouporabe poziva koje ugrožavaju zapravo posao – rekle su nam.
Svakako treba spomenuti i Ljiljanu Šoštarić, glavnu sestru županijskog Zavoda koja brine da sve funkcionira kao dobro podmazan stroj.
– Važno je da se djelatnice te jedinice prilikom zaprimanja poziva, bilo za savjet, bilo za intervenciju, rukovode Hrvatskim indeksom prijma hitnog poziva za medicinsku prijavno-dojavnu jedinicu, gdje je točno propisano na koji način jedinice trebaju postupati prilikom zaprimanja poziva – zaključila je Ljiljana Šoštarić.
Spašavanje života, složili su se svi, njihov je smisao, a jedan drugoga savršeno nadopunjavaju.
Inače, Zavod za hitnu medicinu Koprivničko-križevačke županije prošle je godine zbrinuo oko 30.000 pacijenata. Na terenu je bilo 8000 intervencija, a ostatak otpada na ambulantne preglede.
– Kako kažu brojke, na dan je bilo čak po 150 pacijenata koji nisu išli kod liječnika obiteljske medicine pa su došli k nama. Nema dežurstva vikendom pa zato odlučuju potražiti pomoć kod nas u ambulanti – kaže Mirjana Hanžeković, ravnateljica Zavoda.
Također, preuzeta je i sanitetska služba, nabavljena su nova vozila hitne pomoći, te uređaji koji su uvelike doprinijeli još kvalitetnijem zbrinjavanju pacijenata.
Zavod je godinu završio u plusu pa će se ove godine kupiti nova sanitetska vozila.
– Prošle godine nabavljena je i zaštitna odjeća po najnovijim standardima, a osim toga Koprivničko-križevačka županija godišnje osigurava 205.000 kuna za pripravnog liječnika koji je dežuran izvan redovne službe te zbrinjava pacijente u slučaju infarkta. Uveli smo i video nadzor tako da djelatnici mogu vidjeti ima li pacijenata u čekaonici i treba li liječnik požuriti s terena – kaže M. Hanžeković.
Ove godinu se nada da će proći projekt za energetsku obnovu zgrade Zavoda, koja vapi za obnovom. Podrum bi se rekonstruirao, kao i pročelje, a postavila bi se i led rasvjeta.
