3.4 C
Koprivnica
Ponedjeljak, 23. prosinca 2024.
No menu items!
- Oglasni prostor -
reportaža

FOTO/VIDEO Provjerili smo kako se živi u najmanjem selu u županiji, Boroša: Tu su nekad bile prave fešte, pet konobarica smo morali platiti i nisu sve stigle dvoriti
F

Naselje broji samo sedam stanovnika, tri ženske osobe i četiri muškarca, najstarija ima 91, a najmlađi 28 godina

Ne propustite

Nekoliko kilometara od Velikog i Malog Ravena kojim smo do pred koju godinu, dok još nije bilo brze ceste, svakodnevno prolazili putujući prema Zagrebu, smjestilo se selo Gornji Dubovec, koje je prema popisu stanovništva sa svojih sedam žitelja najmanje selo u Koprivničko-križevačkoj županiji.

Bio je to povod da se uputimo i provjerimo kako se danas tamo živi. Očekivano, nismo sve stanovnike zatekli doma, zapravo zatekli smo tek jednog koji je imao vremena za razgovor, a sreli smo ga na ulici i prekinuli prilikom zamjene akumulatora na automobilu.

Stjepan Boroša bivši je predsjednik mjesnog odbora Gornji Dubovec i do nedavno je držao sve konce naselja u svojim rukama, no zbog nedovoljnog broja ljudi odbor je ukinut, a on ostao bez te dodatne obaveze. U njegovom naselju trenutno žive tri ženske osobe i četiri muškarca, najstarija ima 91, a najmlađi 28 godina.

Stjepan ovdje živi od 1988. godine, došao je kao zet, a stanuje sa suprugom i dvoje djece te punicom. Prvi su im susjedi njegovi stričevi prezimena Srebec.

Gornji Dubovec
Stjepan Boroša pamti i bolja vremena u svom Gornjem Dubovcu // Foto: Ivan Balija

– Ekonomska situacija napravila je kod nas isto što i u cijeloj državi. Mladi su se rastrčali, otišli za životom. Malo tko u poljoprivredi vidi budućnost. Što da ja svojim sinovima pričam priču kad za 25 kila gnoja moraš platiti 300 kuna, a raditi cijeli dan za vreću brašna – kaže Stjepan koji je u vrijeme kad je bio u najboljem naponu snage za rad na polju pokupovao sve moguće strojeve, pa danas u njegovom spremištu nema čega nema, ali ih nitko ne koristi, a poljoprivredne površine zjape prazne.

– Čim sam doselio, uključili su me u vatrogasno društvo i izabrali za predsjednika mjesnog odbora. Istina, nije ovdje nikada živjelo puno ljudi, ali za razliku od danas, bilo ih je sedam puta više. Godine 1969. godine Gornji Dubovec brojio je 49 članova, a sad nas toliko nema ni da prebrojite sve stanovnike Kučara i Beketinca zajedno. Ljudi odlaze, kuće ostaju, evo baš mi je jutros tu susjed koji dolazi i održava svoju vikendicu rekao da će je još ove godine paziti, ali dalje više ne može, a nekretnina će propasti – priča Stjepan koji punim plućima uživa u blagodatima kraja u kojem živi. Okružen je mirom, tišinom i netaknutom prirodom.

– Pitaju me ljudi zašto živim ovdje, zašto ne odselim, ali kamo ću sad, bliže sam 60-oj nego 50-oj godini života. U svojoj sam radnoj karijeri bio poštar i kad sam prolazio te obližnje glavne ceste doživio i nagledao se svačega i jedino mogu reći da uz te glavne ceste ne bih živio ni za što. Da li je to fijuk u mojoj glavi ili što, ali ne bih izdržao tamo gdje prolaze šleperi i kamioni. Navikao sam na mir i tišinu pa me u noći probudi i auto u prolazu – kaže.

Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija

Ovaj kraj ima potencijala jer se iza šume iznad njegove kuće protežu vinogradi, ima prekrasnih klijeti i kad bi si čovjek dao truda mogao bi napraviti neku kuću za odmor, pokrenuti dobru turističku priču kakve su sve popularnije.

– Mene to više ne zanima jer sam ne mogu, moji dečki nisu zainteresirani, supruga radi i nema vremena, kratko rečeno svi trče za svojim životom i svojim poslom – veli Stjepan te s ponosom ističe kako se u njegovom naselju svake nedjelje još uvijek održavaju mise na kojima se skupi oko tridesetak ljudi. Osim toga, tamošnja crkva Svete Margarete isto je tako posebna, jer je jedina uz crkvu u Mariji Bistrici koja ima svoju kalvariju, odnosno uzvisinu s uređenim putem i postajama križnog puta namjenjenju posjećivanju i hodočašću za vrijeme korizme.

Crkva je smještena na brežuljku, a u njegovom podnožju nalazi se Društveni dom osnovan 1969. godine kada je u startu brojio 42 člana. Nedavno su, pred tri godine, u objekt uveli vodu, uredili sanitarni čvor, no nažalost društvo će propasti zbog nedostatka ljudi.

Gornji Dubovec
Kalvarija kod mjesna crkve Svete Margarete // Foto: Ivan Balija

– Kad se samo sjetim kakve su tu zabave znale biti nekoliko puta godišnje. 13. srpnja, na Dan svete Margarete, bila je najveća fešta, ali ništa manja nije bila ni na Tijelovo. Pa tu je znao biti dernek, nogometni turnir, to je bilo ljudi, feštalo se po dva dana. Bila je tu prava vrtna zabava, rasvjeta, muzika, ma to su bili dani, pet konobarica smo morali platiti i one nisu stigle dvoriti. Ali, teško je to bilo održati, dosta dečki iz moje generacije se nije oženilo i naravno da taj broj djece fali. Dogodilo se nažalost i da je čovjek, blagajnik koji mi je bio desna ruka, umro i više se nisam mogao na koga osloniti pa sam digao ruke od svega – govori Stjepan dok nas provodi jedinom i glavnom ulicom svog naselja. Kuća u naselju ima toliko da su uspjeli doći do kućnog broja 12 A.

Stotinjak metara od Doma je i zgrada škole koja je danas prazna. Radila je do pred koji mjesec, a onda joj je statika narušena u potresu. Do zatvaranja su je pohađala dva učenika, a zapošljavala je pet činovnika, kaže nam naš domaćin.

Bilo ljeto ili zima u Gornjem Dubovcu uvijek se živi jednako.

Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija

– Kod nas su vam ljudi skromni, od uvijek je tako bilo, daj mi da imam za kruh, za cigarete, platiti si struju i tak migam i tak klimam. Ranije, dok su se kravice hranile, prodalo bi se par litara mlijeka, od toga su se školovala djeca i pomalo živjelo. Danas su došla druga vremena, pa evo, nas je petero u kući i imamo četiri auta. Malo se ima vremena za druženja, došao je neki vražji tempo, svako juri svojim putem i ne gleda na drugoga. Nekada smo uzdizali djecu, gradili kuću, vodio sam vatrogasce i još je bilo za razne gluposti vremena, sad nemam vremena niti za sebe, evo cijeli dan mijenjam jednog akumulatora – priča nostalgično za bivšim vremenima.

No, Stjepan se s pričama da se na selu loše živi, ne slaže.

– Da bi nam moglo biti puno bolje bi, ali dok okrenemo malo i pogledamo, još je nama jako dobro. Imaš svoj mir, svoju kuću, sve što ti treba, imaš se gdje okupati, spavati, a raditi i tako moraš, gdje god se nalazio. Dok vidiš koliko sirotinje ima i svi nekud bježe. Ja sam probao raditi i živjeti u Njemačkoj, izdržao sam samo šest mjeseci i vratio se i dan danas kažem, nedaj dragi Bog. Otišao sam ’93 godine, došao gore, kad se sjetim nekakvih stvari, pa gore si jedna velika nula, a doma su bili žena, djeca, doma je bilo moje sve i onda sam se spakirao i rekao sam sebi da budem radije doma hrdal koru jabuke i bio gladan nego živio sam u tom stranom i tuđem svijetu – kazao nam je na kraju Stjepan.

Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija
Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija
Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija
Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija
Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija
Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija
Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija
Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija
Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija
Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija
Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija
Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija
Gornji Dubovec
Foto: Ivan Balija
Facebook komentari / dostupni ukoliko ste prijavljeni na svoj FB profil (Komentiranjem prihvaćate naše uvjete korištenja).

Ne propustite

- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

Najnovije

Odavanje počasti

FOTO/VIDEO Minuta šutnje i lampaši pred koprivničkim školama: “Da se takvo zlo nikada ne ponovi…”

Ispred koprivničkih škola danas je održana minuta šutnje i zapaljeni su lampaši povodom nezapamćene tragedije koja se dogodila u...
- Oglasni prostor -

Vezane vijesti

×