Možda nijedna europska zemlja nema tako raznolike, a istovremeno tako očuvane rijeke kao što ih ima Hrvatska. Svima nam je poznata ljepota Jadrana, bistro i čisto more, stjenovite obale s drevnim kamenim gradovima. More, međutim, nije jedino bogatstvo Hrvatske, a rijeke su svakako jedno od najvažnijih. Od tromih i mutnih panonskih rijeka koje se izlijevaju u svoje poplavne šume, preko kratkih i brzih planinskih koje skakuću preko zapjenjenih brzaka, karlovačkih krških rijeka u bujnom zelenilu sa sedrenim barijerama i ujezerenim dijelovima, mirnih ponornica krških polja, sve do velikih jadranskih rijeka sa slapovima u dubokim golim kanjonima, koje se u more ulijevaju uskim estuarijima poput Zrmanje ili Krke te prostrane delte Neretve.
Neke stvari imamo toliko dugo da ih više i ne primjećujemo. Svaki dan gledamo vazu na stolu, stari zidni sat, sliku na zidu pa često nismo ni svjesni da su tu. Nismo ni znali koliko vrijedi neki antikni ormar dok nam to nisu rekli drugi. A neke stvari su se s vremenom toliko izmijenile da i ne znamo kako bi u stvari trebale izgledati. Rijeke možemo svrstati u sve te kategorije. Dakako da znamo da Krka, primjerice, predstavlja nešto posebno, ali to je samo zato što je ona nacionalni park, što privlači pravu vojsku turista i što donosi devize. A posvuda imamo rijeka kao što je Krka, samo što one nemaju adekvatan marketing pa nismo ni svjesni da postoje.
U drugoj polovici prošlog stoljeća rijeke su se smatrale resursima koje s pravom valja iskorištavati radi napretka, baš kao i ostale dijelove prirode. U to doba veći dio građana, društva, čak i intelektualaca, smatrali su hidroenergetske zahvate i regulaciju na našim rijekama isključivo razvojnim projektima. Zabačeni krajevi još nisu imali struju, i svaka tvornica, brodogradilište ili hidroelektrana smatrali su se isključivo pokazateljima napretka, pritom ne gledajući mnogo na štetne posljedice po prirodu i po njeno očuvanje. Uostalom, o rijekama se nije mnogo ni znalo. Takve su jednostavno bile spoznaje i u snažnom poslijeratnom industrijskom zamahu nije bilo ni previše vremena, ni volje, a ni prostora da se netko bavi istraživanjem možebitnih štetnih posljedica. S padom komunizma nove su ideje neizbježno počele prodirati u Hrvatsku. Nakon otvaranja „željezne zavjese“ njemački znanstvenik Martin Schneider-Jacoby došao je na dravski most kod Repaša i ushićeno ustvrdio da u Europi nije vidio ništa slično. I on i brojni europski znanstvenici upozorili su nas da su naše rijeke nešto zaista posebno.
S vremenom, malo pomalo, više se nije mogla ignorirati činjenica da su naše rijeke doista ogromno blago. Svima nam je poznata ljepota plavog Jadrana: bistro i čisto more, divne šljunčane plaže, stjenovite obale sa starim kamenim gradovima rijetko koga ostavljaju ravnodušnim. More međutim nije naše jedino bogatstvo. Tu svakako spadaju i velike, kod nas još znatnim dijelom očuvane nizinske rijeke, surovi krš, mračno i stjenovito podzemlje i rijeke koje sve njih povezuju. Znanstvenici su otkrili još nešto – očuvana priroda nije samo lijepa nego predstavlja i gospodarsku korist, gledajući dugoročno i na održivi način.
