Priča Dubravke Remenar (45) simbol je hrabrosti i ustrajnosti, a ona najbolje zna suočavati se s izazovima koje život, htjeli mi to ili nehtjeli, nosi sa sobom. Nakon razvoda, hrabro je zakoračila u neizvjesnost te umjesto da čeka pomoć i negoduje, odlučila je svojim rukama početi obnovu doma za sebe i svoju djecu. Ni jedna prepreka u građevinskim radovima nije ju zaustavila u njenom naumu, a nema alata koji nije držala u rukama i posla kojeg se nije primila.
Oduvijek je maštala o kućici u cvijeću
Ona ruši, gradi, štema, lijepi, zida, gleta, pili, buši, radi što god treba, a može sve.
– Oduvijek sam maštala o tome da imam svoju kućicu punu cvijeća okruženu prirodom i naravno, mačke, a pogledajte me sada – smije se ona i ponosno nam pokazuje svoj novi dom.
Nakon što su prodali kuću u kojoj su živjeli, imali su samo tjedan dana da kupe nekretninu i presele, Dubravka s troje djece.
– Da je bilo lako, nije, ali preživjeli smo jer nismo stajali na mjestu, bili smo uporni i vjerovali da možemo. Zahvaljujući tome, danas uživamo u kući koju smo obnovili svojim rukama, trudom i voljom pa nam je samim time zadovoljstvo i veće – kaže nam Dubravka koja nas je s djecom Rebekom (14), Damjanom (12) i Sebastianom (21) dočekala u dvorištu koje odiše mirom i skladom, okruženo prirodom, pjevom ptica i šumom drveća. Osim dviju mački, Štefice i Micke, član obitelji je i pas Bufla koji veselo trčkara dvorištem i dočekuje nas mašući repom.
Kuća je smještena u Starigradu kraj Koprivnice, blizu grada, a dovoljno udaljena od gradske vreve i u njoj su pronašli svoj mir te ju pretvorili u dom iz snova.
Imali su samo sudoper i ormarić
– Već sam ranije znala ovuda šetati i uvijek mi se ta kućica nekako sviđala, a sad je moja. Često znam reći da je ona mene čekala – smije se Dubravka.
Prilikom useljenja imali su tek sudoper i ormarić, a iz klijeti su dovezli staru peć da se mogu grijati.
– Kad se sjetim kako je to izgledalo, staro, oronulo, sve smo pobacali i krenuli na posao. Građevinske sam radove naučila od svog pokojnog djeda Zvonimira. Bilo nas je u kući četiri žene i on pa je netko morao s njim raditi, a to sam uglavnom bila ja i na tome sam mu danas zahvalna – kaže nam ona.
Krenuli s krečenjem, postavili laminat, a djeca su se smjestila na katu.
Mala od alata
– Kupili smo umivaonik kojeg nije bilo, uredili kupaonicu, promijenili peć pa sam onda kupila kuhinju. Bivši radni kolega je uzeo godišnji i zajedno smo ju cijeli dan montirali. Gledala sam videe na Instagramu gdje sam crpila ideje i učila. Na katu je bila jedna prostorija od koje smo napravili dvije, postavili OSB ploče, umjesto prozora stavili balkonska vrata tako da sada obje sobe imaju izlaz na terasu na kojoj stvarno uživamo. Rebeka ima svoju privatnost, a dečki su zajedno – objašnjava Dubravka.
Sobe su male, ali imaju sve što im treba.
Pomogla joj je prijateljica Romana, koja ju je nazvala mala od alata jer je uvijek morala imati spreman metar i olovku.
Treba samo početi i nikad ne stajati na mjestu
Dubravka je dokaz da nikada nije kasno početi ispočetka i ostvariti svoje snove.
– Nitko mi nije rekao nemoj, nećeš moći. To možda može reći netko tko me ne poznaje. Smatram da za sve treba volja, ne možeš samo stajati na mjestu, od toga nemaš ništa. Ideš dalje, probaš, ako ne ide danas, probaš sutra. Ima takvih dana kad jednostavno ništa ne ide od ruke pa počneš i staneš, ostaviš i kreneš ponovo drugi, treći dan kad se smiriš. Bitno je da ideš dalje jer uvijek se može, ali stvarno može. Treba samo početi, ne stajati, čekati i jadikovati, to zaboravite. Onaj koji jadikuje taj neće napraviti ništa. Treba biti pozitivan i ići dalje, svako zlo je za neko dobro. Iz svega lošega treba izvući ono najbolje, evo tako ja funkcioniram – puna je optimizma.
Kako nisu imali dnevni boravak, u kolovozu prošle godine odlučili su zatvoriti terasu.
– Digla sam kredit i krenuli smo u radove. Radiona u podrumu već je bila puna alata, a Sebastian je stalno išao po još, po siporex, ljepilo, pilu, automobil je stalno prevozio, da bismo na kraju kupili čak i udarnu bušilicu – smije se ona.
Uz smijeh i ustrajnost sve je moguće
Sto je puta, kaže, mjerila, pa je propuštala šindra, a majstori su joj htjeli naplatiti više nego popravak zaista i vrijedi.
– Najednom smo od tadašnjih 3000 kuna, došli do 8000. Mislili su, ah, žena je, ne razumije se u to. Ali na kraju sam našla majstora koji je realno naplatio – prisjeća se ona svih prepreka na koje je naišla. Prijatelj Neven dao joj je savjete potrebne za postavljanje termo fasade, a ona je sve upijala.
Rušili su zidove, štok, prozori su išli van, kuća je bila puna prašine…
– Bilo nam je zanimljivo, a djeci posebno rušenje zidova. Kumovi Aleksandra i Danijel pomogli su mi postavljati OSB ploče, smijali smo se, staklena vuna je padala pa samo ju rezali, bilo je stalno nepredviđenih situacija. Stiroporne je lajsne bilo najgore postavljati jer je sve neravno, no nekako smo gurali, uz smijeh i ustrajnost i evo nas danas, uživamo u plodovima svoga rada – kazuje nam Dubravka.
Puno joj je prijatelja, kumova, rodbine pomoglo na čemu im je neizmjerno zahvalna i sretna jer ih ima uz sebe.
Bušili, zidali, štemali, mjerili, lijepili…
– S kolegicom Melanijom sam montirala namještaj, šogor Alen je uskakao za radove, susjedi su mi postavili prozore. Rekli su da je to njihovo poklon jer vide koliko se trudim i radim – zahvalna je ona.
Terasu je obzidala s prijateljicom Šteficom, a unutra su zazidali prezid i napravili novi ulaz.
– Bušili smo, štemali, pilili, lijepili, mjerili… Uslijedilo je bojanje OSB ploča pa brodskog poda u kuhinji i to sve ručno, kistom, jer valjkom nije išlo. Bilo je teško, no polako, svaki dan poslije posla, nakon što smo skuhali, najeli se, sat dva smo radili. Uz sve obveze, polako se stiglo. U prosincu smo imali jelku i svi smo zajedno u posebnom ugođaju dočekali Božić. Lijepo nam je, stvarno nam je lijepo – zadovoljna je ona rezultatima svoga rada.
Osjećaj vlastitog doma je ostvarenje sna
Dubravka kaže da konačno ima onaj osjećaj vlastitog doma.
– Postavili smo žaruljice koje noću svijetle na ulazu i na terasi te daju poseban ugođaj. Pogled je predivan. Prekrasno nam je, navečer kad sjedimo na dvorištu, mogla bih zaspati. Ovdje mi je baš posebna energija. Za Uskrs smo palili krijes, bilo je malo veće društvo i svi su oduševljeni – sretna je ona.
Uživaju i djeca, najviše u svojim sobama koje su sami uredili, no posla ima još. Planiraju obnoviti stepenice te iako ju već imaju, sagraditi terasu na mjestu gdje najviše vole sjediti i gdje se najbolje osjećaju.
Kako Dubravka napredak radova često objavljuje na društvenim mrežama, pitali smo ju kakvi su komentari.
Samo volja i pozitiva
– Ma pozitivni, kažu, mi se tebi divimo, kako si to uspjela? Na poslu često moje kolegice pitaju gdje vam je ona koja stalno nešto gradi. Ali nije to ništa posebno, to je samo volja i pozitiva jer kad negativno razmišljaš ideš unazad. Djecu malo potjeram i na kraju su svi sretniji. Kažem im, igrat ćete plejku kad se napravi. Rebeka pak kuha, sprema odličan bolonjez, peče palačinke dečkima, dobri su mi i to je najvažnije – zaključuje Dubravka.
Prilikom našeg odlaska, kaže nam da potražimo djetelinu s četiri lista kraj automobila gdje smo parkirali. Samo što smo spustili pogled, već ih je bilo u rukama za cijeli buketić. Možda je i to pokazatelj pozitivne energije i sreće koja vlada u ovoj kućici u kojoj živi jedna sretna obitelj koja nikad ne odustaje od svojih snova.
